LBVIEW wrote:geralt wrote:Zbog svog (blago receno) "komplikovanog" porodicnog stabla, imao sam clanove rodbine na sve tri strane prethodnog rata - i u ABiH, i u HV, i u VRS, te i medju onima koji su branili i medju onima koji su napadali Dubrovnik. To mi je dalo priliku da iz prve ruke cujem potpuno razlicite perspektive na rat.
Ono sto mogu potvrditi je to da je medju veteranima VRS koje poznajem prica o "povampirenom ustastvu" glavni razlog zbog kojeg su se borili, jer je dio tog ogranka porodice zavrsio u ustaskoj jami '41. Ovo govorim bez namjere da ih pravdam ili da ulazim u osnovanost njihovog uvjerenja.
Da su se oni samo borili pa i nekako, medjutim isti su nerijetko u svojim "preventivnim" zlocinima znali nadmasiti i ustase , "patentirajuci" sekundarne/tercijalne masovne grobnice.

I drugi su, prvenstveno Bosnjaci, imali itekako razloga strahovati zbog povampirenog cetnistva(ovo bez navodnika), pa nisu krenuli s "
preventivnim" zlocinima nad Srbima.
Sve u svemu jeftin pokusaj pravdanja.
Ja kad nađe m vrremena pročitam šta je ko napisao, pa ću možda biti nekome naporan. Izvinjavam se unaprijed.
Nisu to bili "preventivni" zločini. Zločini nad Bošnjacima su očigledno bili planirani, zarad etničkog čišćenja. Najprije je podignuta atmosffera straha i retorike tipa:"bolje mi njih nego oni nas", "neće oni više nas nenaoružane i nespremne klat", "500g su nas je8avali", "izdali su vjeru za večeru" i td. Onda su krenuli zločini, da se stanovništvo pokupi i ode (i da budu još i srećni zbog toga). To je '92. Kada je to sve i da li je detaljno isplanirano ne znam, ili su odluke donošene ad-hoc (jer su vjerovatno svi koji su nešto odlučivali isto mislili). Vjerovatno genezu odluka tog tipa nikada nećemo ni saznati, niti je to i bitno.
Ono što jeste činjenica, da je nakon te demonizacije kod većine je značajno smanjena ili čak i prestala da postoji ta neka opšta empatija - empatija prema individuama koje ne poznajete, a koji su Bošnjaci. Ja se dobro sjećam, bio sam gotovo odrastao, da mi je bilo žao tih mojih vršnjaka koje sam konkretno upoznao, i koji su bili smeteni i uplašeni. Posebno mi je bilo žao njih par iz miješanih brakova koji su promijenili ime iz tog straha. Fašizacija društva je toliko bila uzela maha da im čak ni to nije bilo dovoljno. Čulo se često ono tipa: "ma balija je to, samo se pravi". Nekako sam puno o tome razgovarao sa vršnjacima, i nažalost, samo nekoliko nas nismo bili došli u taj stadijum da sav taj narod s mržnjom gledamo. Vremenom sam uvidio da stičem neprijatelje zato što "branim balije" i "da nisam nikakav Srbin", pa sam se povukao, i o tome razgovarao samo sa malim brojem ljudi. Fašizam, čisti.
E šta sada uraditi? Da se krene redom i poubija svo fašizovano stanovništvo? Da se stalno provlači kroz medije "genocidaši", "genocidni narod"?
Ja nemam odgovor kako da se ovdje poprave odnosi, ali vidim da nije odgovor širenje mržnje.
Činjenica je da Srbi brane zločince. Oni za njih nisu zločinci. Kad pričate s ljudima o tome, i iznosite im dokaze - oni to sve pobijaju i kažu da je laž. I prestanu vas slušati. I to ljudi koji su od mjesta zločina bili udaljeni stotinama kilometara. Znači ispiranje mozga, sistematsko i dugogodišnje. I šta onda očekivati? Moja rodbina je 25% s hrvatske strane - i ista stvar. S rođakom jedno vrijeme nisam pričao. Bio malo popio i počeo da baljezga kako je sve trebalo pobit (misli na Srbe). Znači rod rođeni i tako ti kaže. Isprani mozgovi. I šta sad, treba da ga mrzim? Zato što je idiot.
Širenje mržnje odgovara elitama. Oni godinama uhljebljavaju svoju rodbinu na odličnim pozicijama. I opstaju zahvaljujući strahu.