Euridika wrote:supercali wrote:Suplja i stereotip
Nije šuplja. Jeste pomalo stereotip, ali samo zato što većinom situacija i jeste ovakva. Htio ti to priznati ili ne.
Ja to nikad nisam ovako dozivljavao. Ispocetka mi bude krivo, zao, "Bogu dusu - Bog je nece"...
Kasnije se uhvatim hodanja, bas ko kad psa pustis s lanca, cesto i sa alkoholom u kombinaciji (inace, meni alkohol udara direktno u jaja i samo gledam gdje da ga stavim), one-night-stand, sex bez obaveze i tako to.
Al onda dodjem kuci, legnem i skontam koliko sam zapravo sam i koliko bi bilo lijepo da se probudim kraj nekoga koga volim, ko mene voli, da na nekoga po cijeli dan mislim, da svako malo vadim mobitel i gledam da li mi je stigla kakva lijepa poruka od te drage osobe...
A bivse? Njih se i ne sjetim. Raskinu sa mnom, ostave me sjebanog, citav mi se svijet znao srusiti u momentu i taman kad me sav onaj jad i cemer prodje, kada se vise ne osjecam jadno kada cujem neku posebnu pjesmu - eto ih i kazu kako su se, eto, pokajale, kako nije niko kao ja, kako bi da probamo sve ispocetka... Jedna je cak pruzila ruku i sa osmjehom rekla "Cao, ja sam M*******" i nasmijesila se. Ja onako gledam i kontam bi li je poslao u pizdu materinu ali shvatim da je suvisno da ispadam nekulturan papak i kazem joj "Mrtav se konj ne moze jahati, jebiga".
Samo me dvije bivse nisu pitale da probamo opet ponovo ali su se sve i jedna interesovale (a i danas dan je, kako sam cuo, tako - i pored svojih sretnih brakova i familija, karijera, zivota, putovanja) gdje sam, sta sam, sta radim...
Pokajao sam se i ja zbog nekih stvari ali nisam nalazio smisla da se vracam na pocetak. Eventualno se nekome izvinuo ali nista ponovo.
Idi ba dalje, zivot je jedan a toliko osoba na svijetu.
Kad' se fokusirala samo na jednog. 