Jedan od najpoznatijih slucajeva saradnje hvo-vrs u zlostavljanju civila Bosnjaka:
Irfan Ajanović, političar i zatvorenik u devet logora: U ratu zločin nad civilima, sada zločin nad pravdom i istinom
Kada je nakon 907 dana provedenih u čak devet logora na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i dijelovima Republike Hrvatske pred Novu 1996. godinu izašao na slobodu Irfan Ajanović je imao svega 56 kilograma.
Posljednji potpredsjednik Vijeća republika i pokrajina Skupštine SFRJ, zastupnik u Skupštini BiH nakon prvih demokratskih izbora, u periodu 1990.-1996. godine, te nakon toga zastupnik u šest uzastopnih mandata (1996.-2014.) u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Irfan Ajanović u razgovoru za Anadolu Agency (AA) govorio je o preživjelim strahotama za vrijeme dana provedenih u logoru.
Upravo ovih dana naime, širom Bosne i Hercegovine obilježavaju se sjećanja na otvaranja logora, ali i njihova zatvaranja nakon godina djelovanja.
– U žepačkom logoru sam bio samo jedan dan. Zarobljen sam 30. juna 1993. godine zajedno sa pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine u Žepču i smješteni smo u hangare tvornice koja je proizvodila, odnosno prerađivala i pakovala cement, a bila je u okviru Nove trgovine u Žepču. Samo sam noćio u logoru na betonu, zajedno sa još gotovo 2.000 ili pripadnika Armije BiH ili civila. I moja majka je sa 76 godina tada bila zarobljena i bila u logoru na betonu. Sutradan su me prozvali i Ivo Lozančić koji je bio komandant HVO brigade u Žepču me je predao četničkom komandantu Milanu Stankoviću koji je sadejstvovao zajedno sa HVO sa 17 tenkova koji su došli ispod Ozrena. Jednostavno pripadnici Armije BiH bili su prinuđeni da se predaju jer bi Žepče bilo tenkovskom paljbom potpuno sravnjeno. Noćio sam jednu noć, 30. juna 1993. i već sutra 1. jula prljav, umoran, iznemogao sam predat četničkim postrojbama, zvanično Vojsci Republike Srpske – priča Ajanović.
Prebačen je tog dana u Teslić koji je tada bio pod kontrolom srpskih snaga gdje je proveo 51 dan.
– Tu su me istraživali istražitelji Jugoslavenske narodne armije (JNA) koji su sadejstvovali sa srpskim pobunjenicima. Odatle sam prebačen u Bosanski Novi, potom u Banju Luku, pa onda opet u Bosanski Novi. Poslije sam bio ranjen, pa sam bio u logorima na prostoru Republike Hrvatske, pa ponovo u Tunjicama u Banjoj Luci, potom u Doboju, Kotorskom… Dakle, u devet logora sam ukupno proveo 907 dana. Uvijek, svaki dan u samici, potpuno sam u pet-šest do sedam kvadrata. Oslobođen sam 30. decembra 1995. godine za Novu godinu 1996. godinu – naveo je Ajanović.
Ističe da je zamijenjen zahvaljujući generalnu Mehmedu Alagiću koji je putem svoje Komisije za razmjenu zarobljenika učinio napore da bude razmijenjen zajedno sa pripadnicima Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet u Banjoj Luci.
– Tako sam otprilike nakon mjesec i po dana poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma bio oslobođen. Zajedno sa drugim brojnim logorašima na prostoru BiH smo osnovali Savez logoraša u BiH čiji sam bio predsjednik u periodu od 1997. do 2001. godine – istakao je Ajanović.
Fašizam nije pobijeđen
On ukazuje na 9. maj koji se proslavlja kao Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom, koji, kako smatra Ajanović, nije pobijeđen.
– U svim prilikama kažem da fašizam nije pobijeđen i da je fašizam fenomen koji u ljudskom rodu živi od iskona do sudnjega dana. Mi 9. maj kao bivši logoraši obilježavamo i kao Dan logoraša u BiH. U martu i aprilu su i dani kada su otvoreni logori širom Bosne i Hercegovine, pa između ostalog, i zatvoreni širom BiH. Jedan od njih je bio je i žepački logor koji je organizirao HVO zajedno sa pripadncima srpskih paravojnih postrojbi – istakao je Ajanović.
Naveo je da se ne zna tačno koliko je ljudi bilo u logoru u Žepču, jer se nije moglo zapisati, jer za to nije bilo prilike, ali da se zna da ih je bilo preko 1.000.
– Jako puno ih je prebačeno u Mostar, odatle na otoke, između ostalog i Pag. Jako puno ih je ubijeno. Vodi se evidencija u Udruženju logoraša u Žepču da su ubijena 74 logoraša u žepačkom logoru – naveo je Ajanović.
U razgovoru za AA istakao je da je i kao pravnik, a i kao zastupnik u ukupno sedam mandata od parlamenta bivše Jugoslavije, nakon završetka ratnih sukoba u BiH uvijek tražio u poslaničkim pitanjima da mu se daju odgovori zašto se ne procesuiraju optuženici za ratni zločin u logoru u Žepču.
– Optuženo ih je 16. Ja sam u Zenici dao svoju izjavu na 74 sitno kucane strane bez proreda. I ne samo ja, nego brojni drugi logoraši pred Haškim tribunalom, upravo prije svega stavljajući u prvi plan žepački logor. Nikada nisam dobio odgovore izuzev u samom početku gdje su mi odgovarajući iz Tužilaštva BiH rekli da je to u toku i da će se provesti. Niz drugih procedura, sa drugih prostora u BiH je provedeno i pravosnažno presuđeno, a Žepče kao Žepče stoji. I to što se ne procesuiraju optuženici za zločin u logoru u Žepču ja nazivam zločinom pravosuđa i zločinom pravnih i pravosudnih institucija nad istinom i nad pravdom – zaključio je Ajanović.
Pravda nije zadovoljena
Ono što se dešavalo u logorima, stav je Ajanovića, konkretno u logoru u Žepču, je zločin nad logorašima, nevinim civilima prije svega.
– Ovo što se sada dešava je zločin nad pravdom i nad istinom. Mi nećemo moći doći do solucije, mi nećemo moći doći do modus vivendija, do života, suživota, do kohabitacije dok se ne utvrdi istina, na temelju istine pravda, a na pravdi konvencija da moramo zajedno živjeti kao što žive Francuzi i Nijemci jedni pored drugih, koji su kroz stoljeća ratovali na ovaj ili onaj način. Ovo što se sada dešava kada su logori u pitanju, ne samo žepački, ali Žepče je unikum, je paradigma bezobrazluka i nepravde, nesposobnosti pravosuđa ili smišljenog dogovora sa nekim faktorima između pravosuđa i nekih faktora da se nikada ne procesuiraju oni koji su optuženi za zločine u Žepču. Njih je 16, Ivo Lozančić je poginuo, međutim postoji niz drugih koji su optuženi, koji evo 20 i više godina nakon toga ne procesuiraju. To je nešto što zovem zločin nad pravdom, nad istinom – zaključio je Ajanović.
Ajanović smatra da pravda nije zadovoljena. Naglašava da u borbi za pravdu “imamo niz udruženja, udruga u okviru nevladinog sektora koji rade veoma, veoma značajne poslove”.
Ocjenjuje da se u posljednjih godinu – dvije u Srbiji dešavaju neki pomaci u smislu procesuiranja, u smislu ustanovljavanja istine i pravde prije svega zbog logora koji su bili na prostoru Srbije – Mitrovo Polje i Šljivovica.
– To su logori koje je organizirala država Srbija. Ona nije mogla biti po strani toga. Ne samo Srbija, nego i na prostoru Republike Hrvatske bilo je jako puno logora u kojima su bili zatočenici, uznici kako su ih nazivali, iz BiH, prije svega Bošnjaci. U logorima su bili pripadnici svih naroda u BiH, građana i ostalih, to govorim saglasno ustavnoj utemeljenosti svega toga. Najbrojniji logori su bili za Bošnjake. Procjene su otprilike da je 92 posto u logorima bilo Bošnjaka, šest posto Hrvata i oko dva posto Srba – naveo je Ajanović.
Država bez zakona o bivšim logorašima
Istakao je da se zalaže, i moli sve one druge faktore koji su bitni, koji to mogu, da se istraže svi logori, za sve građane, za sve pripadnike svih naroda i građana. Samo tako, ocjenjuje Ajanović, možemo doći do istine.
– Sjećam se, tada sam bio i poslanik u Saveznoj skupštini u Beogradu, Saveznoj Skupštini Jugoslavije, a bio sam i poslanik u Skupštini BiH da je predsjednik Komisije za ljudska prava u UN-u dr. Šerif Basjuni došao na prostor BiH. Na prostoru BiH proveo je više od 20 dana i ustanovio 683 logora u kojima su bili u najvećem broju Bošnjaci, preko 90 posto. Ja sam poslije toga, to je bio mart 1993. godine, u junu zarobljen i bio do 1996. u logorima – naveo je Ajanović.
Naglasio je da vjeruje da će Savez logoraša u BiH koji i sada djeluje i druge nevladine udruge i udruženja saglasno svojim programima, ciljevima i projektima uraditi ono što se od njih očekuje iako nemaju podršku vlasti. Ajanović navodi da upravo zbog toga što su nevladin sektor, nada se da će uz podršku nekih bitnih faktora iz međunarodne zajednice, kojima je stalo do istine, doći do relevantnih podataka o svemu i da će utjecati da se nađe još i onih 8.000 nestalih koji se vode i koje traži posebna državna komisija za nestale koja je ustanovljena i djeluje u Sarajevu.