Tomahawk11 wrote:Ja sam naučio jedno....ljudi me ne mogu više iznenaditi lošim, samo dobrim.
Koliko se čovjek može mijenjati u zreloj dobi? Onoliko koliko prihvati iskustva stečena u životu.
Neki nikad ne prerastu pubertet. Još gore, neki ne prožive neke etape života, pa im se kasnije upale lampice.
Onda vidimo 40-godišnjaka kako se ponaša poput tinejdžera.
Pitanje (ne) formirane ličnosti.
Slazem se Tomo, i mene sada iznenadjuje samo dobro u ljudima. U sustini, postali smo prilicno surovi.
OT: vjerujem da se stalno mijenjamo, ne samo u zreloj dobi. Shvatila sam da su najefikasnije one lekcije zasnovane na vlastitim greskama i da te jedino one mogu uputiti na mijenjanje, opcenito. Ranije sam ih prilicno tesko podnosila, sada vise ne. Prihvatila sam da su sastavni dio zivota i da me sigurno uce necemu, necemu sto ce, na kraju, dati dobar rezultat. Naucila sam cekati, ne reagovati na prvu, pustiti da sve "prenoci" dok bih ranije, u 20-tim npr., sve zavrsavala odmah i sad. Promijenilo se i misljenje o ljudima. Sada sam, u 30-tim, puno opreznija, pazim koga pustam u svoj zivot, vagam kome mogu vjerovati, trudim se zadrzati oklop oko sebe a opet da bude i fleksibilan, da ne izgubim srce, znam da bih bez njega bila nesto sto u susti nisam. Shvatila sam da je sve prolazno, i ono ruzno i ono lijepo i da ce, ako sto mirnije prihvatim one negativne dogadjaje, brze i lakse proci. Mijenjamo se itekako, svakim danom, svakom greskom, svakom situacijom, svakom novom ulogom. Jedino sto se ne mijenja u gore navedenom kontekstu jeste ljubav prema djeci...ona raste. Kad postanes roditelj, shvatis da, ipak, postoji neko koga volis vise od sebe i upoznas onu drugu vrstu ljubavi, ljubavi bez ikakve granice! Od tad, imam samo tijelo, dusa je njihova i neka je, tu i treba biti

Promijeni se covjek, kako da se ne promjeni...