Ma čim to ima u nazivu islamska, to mora da je neki terorizam, fundamentalizam,....
I Zaostalost muslimanskih naroda
Konzervativci i modernisti
Deklaracija koju danas predajemo javnosti nije nikakva lektira, koja strancima ili onima koji
sumnjaju treba dokazivati superiornost Islama nad ovim ili onim sistemom, ovom ili onom grupom
ideja.
Ona je upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj
strani stoje. Za takve ova deklaracija predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome
na što ih ta ljubav i pripadnost obvezuje.
Historija pokazuje jasnu činjenicu: Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu
muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Nijedan
drugi ideal, stran Islamu, nije nikada uspio ostvariti blio kakav efekat od značaja ni na polju kulture
ni na polju države. U stvari, sve što je u historiji muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena,
stvoreno je pod znamenjem Islama. Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je
Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih
nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja
vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još
stotinu na svijetu.
Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za
muslimanske narode treća mogućnost ne postoji.
Glavni, mada ne i jedini, nosilac konzervativnog shvaćanja u muslimanskom svijetu danas je stalež
hodža i šejhova, koji su se nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u Islamu
organizirali kao poseban stalež, koji je za sebe monopolizirao tumačenje Islama i stavio se kao
posrednik između Kur’ana i ljudi. Kao svećenici oni su teolozi, kao teolozi oni su neizbježno
dogmatičari i pošto je vjera dana jednom zauvijek, ona je po njihovom mišljenju jednom zauvijek i
protumačena, i najbolje je sve ostaviti kako je dano i definirano prije hiljadu i više godina. Po ovoj
neizbježnoj logici dogmatičara, teolozi postaju ljuti neprijatelji svega novog. Daljnja izgradnja
šerijata kao zakona u smislu primjene načela Kur’ana na sve nove i nove situacije koje donosi
razvoj svijeta, izjednačava se s napadom na integritet vjere. Možda u ovome ima i ljubavi prema
Islamu, ali to je patološka ljubav uskogrudih i nazadnih ljudi, čiji je smrtni zagrljaj gotovo ugušio
još uvijek živu islamsku misao.
Dok Turska ukida arapsko pismo, koje po svojoj jednostavnosti i sa svega 28 znakova, spada u
najsavršenija i najraširenija svjetska pisma, Japan odbacuje zahtjev svojih “romaja” da uvedu
latinicu. On zadržava svoje komplicirano pismo koje nakon reforme, pored 46 znakova, sadrži i 880
kineskih ideograma. U Japanu danas nema nepismenih, a u Turskoj je – četrdeset godina nakon
uvođenja latinice – nepismeno više od polovine stanovništva, jedan rezultat od kojeg bi, dakle, i
slijepi trebali da progledaju.
Uzroci nemoći
Što Muslimani znače danas u svijetu?
Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?
Odgovori na ova pitanja uzajamno su povezani.
Mi smo porobljeni: u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska
zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga.
Mi smo neprosvijećeni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost između dva velika svjetska rata
nije iznosila više od 50%. Pakistan je dočekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alžir sa 80%, a
Nigerija sa svih 90%. (Nasuprot tomu, u islamskoj Španjolskoj X i XI vijeka – prema Dreperu –
nije bilo nepismenih).
Mi smo siromašni: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj
240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.)
Jer, mi kao Muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti
samo kao otpadnici od Islama. Svi naši porazi, od onog prvog na Uhudu pa do ovog posljednjeg na
Sinaju, podjednako potvrđuju ovaj stav
Kakav je bio položaj Kur’anaa u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlačenja?
Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktvini, a zadržala iracionalni, mistični
karakter. Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio “svetost” predmeta. U njegovom istraživanju i
tumačenju mudrost je ustupila mjesto cjepidlačenju, bit formi, a velike misli vještini recitacije. Pod
stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur'’n se sve manje čitao, a sve više “učio” (recitirao), a
naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji,
rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur’anskog teksta. Ovo neprirodno stanje
postupno je prihvaćeno kao normalno, jer je odgovaralo onoj sve brojnijoj skupini Muslimana, koja
niti je mogla raskinuti s Kur’anom, niti je imala snage da svoj život preuredi prema njegovim
zahtjevima.
Evo, u ovoj situaciji s Kur’anom nalazi se prvi i najvažniji stvarni uzrok nazadovanja i nemoći
muslimanskih naroda. Drugi takav uzrok, koji ima univerzalan značaj, jest školstvo, odnosno
odgojni sistem u najširem smislu.
Ravnodušnost muslimanskih masa
U perspektivi se vidi samo jedan izlaz:
stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ova bi inteligencija zatim
istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo
ostvarenje.
II Islamski poredak
Vjera i zakon
Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i
interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile.
Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo
i islamsku vlast. Prva je sadržina a druga forma islamskog poretka. Islamsko društvo bez islamske
vlasti je nedovršeno i nemoćno; islamska vlast bez islamskog društva je ili utopija ili nasilje.
Islam nije samo religija
Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema.
Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih
institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja
se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne
opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama.
Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo
koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude
izraz i da podržava moralne koncepte religije.
1. Čovjek i zajednica
2. Jednakost ljudi
3. Bratstvo Muslimana
4. Jedinstvo Muslimana
5. Svojina
Iako Islam priznaje privatnu svojinu, novo islamsko društvo morat će jasno izjaviti da će svi krupni
izvori društvenog bogatstva, a posebno prirodni izvori, morati biti u svojini zajednice i služiti dobru
svih njenih članova. Društveni nadzor nad izvorima bogatstva neophodan je da bi se, s jedne strane,
spriječilo neopravdano bogaćenje i moć pojedinaca, a s druge strane, da bi se osigurala materijalna
osnova za realiziranje programa razvoja u različitim oblastima života, koje će poduzimati zajednica
u skladu sa sve većom ulogom organiziranog društva u životu naroda. Mada je različito postavljeno
i sprovedeno, učešće društva u rješavanju sve većeg broja zajedničkih poslova, jednako je veliko u
USA, Sovjetskom Savezu ili Švedskoj, što pokazuje da se ne radi o pitanju idejnog ili političkog
pristupa, nego o neophodnosti koja izvire iz uvjeta života ljudskih zajednica u suvremenom svijetu.
U odnosu na rimsku, šerijatska privatna svojima ima
jedno ovlaštenje manje (ius abutendi – pravo zloupotrebe) i jednu obavezu više (obavezu upotrebe
za opće dobro).
6. Zekjat i kamata
7. Republikanski princip
U historiji prvog i možda do sada jedinog
autentičnog islamskog poretka – razdoblje prve četvorice halifa – mi jasno vidimo tri bitna aspekta
republikanskog principa vlasti:
(1) Izbornost šefa države,
(2) Odgovornost šefa države narodu i
(3) Obavezu zajedničkog rješavanja općih i društvenih poslova.
Ovo posljednje izričito nalaže i Kur’an (3/159, 42/38). Prva četvorica vladara u islamskoj povijesti
nisu bili nikakvi kraljevi – carevi. Oni su bili izabrani od strane naroda. Nasljedni alifat predstavlja
napuštanje izbornog principa koji se afirmirao kao jasna islamska politička institucija.
8. Nema božanstva osim Boga
9. Odgoj
10. Obrazovanje
11. Sloboda savjesti
Odgoj naroda, a noročito sredstva masovnog utjecaja – štampa, radio, televizija i film – treba da
budu u rukama ljudi čiji je islamski moralni intelektualni autoritet neosporan. Ne treba dozvoliti da
se ovih sredstava – što je gotovo pravilo – dokopaju izopačeni i degenerirani ljudi da bi preko njih
besmisao i prazninu vlastitog života prenosili na druge. Što možemo očekivati ako sa džamije i
televizijskog tornja dolaze narodu sasvim oprečne poruke?
Međutim, ovo nikako ne znači da se od islamskog poretka može stvoriti stanje duhovne diktature, u
kojoj će istine proglašavati vlast i gdje će podizati uniformiran i bezličan podmladak. Ovo samo
znači da postoje neki elementarni stavovi i neka osnovna pravila ponašanja, koja će u svim
prilikama morati biti respektirana. U Islamu, s obzirom na proklamirani princip slobode vjere
(Kur’an, 2/266), svaka prisila, fizička i psihološka u pitanjima savjesti i opredjeljenja je izričito
nedopuštena, a s obzirom na princip idžme – konsensusa, i nepotrebna. (Moj narod se ne može
složiti u zabludi” – Muhamed a.s.). Koliko god je moralno puritanski, islam je zbog svoje
otvorenosti prirodi i radostima slobodouman, i o tome svjedoči čitava islamska povijest. Pošto
priznaje Boga, ali ne priznaje nikakve dogme i hijerarhiju, Islam se ne može pretvoriti u diktaturu i
svaki oblik inkvizicije i duhovnog terora je onemogućen.
Islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez
političke revolucije.
12. Islam i nezavisnost
13. Rad i borba
14. Žena i porodica
15. Cilj ne opravdava sredstvo
U borbi za islamski poredak dozvoljena je upotreba svih sredstava, svih osim jednog – osim
zločina. Nitko nema pravo lijepo ime Islama i ove borbe okaljati nekontroliranom i suvišnom
primjenom nasilja. Islamska zajednica treba još jedanput potvrditi da pravda predstavlja jedan od
njenih temelja. Kur’an nam nije naredio da ljubimo neprijatelje, ali nam je izričito naredio da
budemo pravedni i da praštamo (Kur’an, 4/135 i 16/126). Upotreba sile mora biti u skladu sa ovim
načelom.
Formula: cilj opravdava sredstvo, postala je uzrokom bezbrojnih zločina. Uzvišeni cilj ne može
posvetiti nedostojno sredstvo, ali zato upotreba nedostojnog sredstva može smanjiti i
kompromitirati svaki cilj. Što budemo moralno jači, sve manje će nam biti potrebna sila, koja je u
pitanjima opredjeljenja oružje slabih a ne jakih. Ono što ne može sila, može velikodušnost,
dosljednost, hrabro držanje, (Kur’an, 16/125, 26/34-35)
16. Manjine
Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu
stanovništva. Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat
– islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje.
Nemuslimanske manjine u sastavu islamske države, uz uvjet lojalnosti, uživaju vjerske slobode i
svu zaštitu.
17. Odnos prema drugim zajednicama
Odnos islamske zajednice prema drugim zajednicama u svijetu počiva na principima:
1. Slobode vjerskog opredjeljenja (Kur’an, 2/256);
2. Snage i odlučne i aktivne obrane (Kur’an, 8/61-62, 42/39-42, 2/190-192);
3. Zabrane napadačkog rata i zločina (Kur’an, 2/190-192, 42/42);
4. Međusobne suradnje i upoznavanja naroda između sebe (Kur’an, 49/13);
5. Poštovanja preuzetih obveza – ugovora (Kur’an, 9/4) i
6. Uzajamnosti reciprociteta (Kur’an 9/8).
III Problemi islamskog poretka danas
Islamski preporod - vjerska ili politička revolucija?
Islamska vlast
Osvojiti vlast na osnovu sretnog sticaja okolnosti, bez dovoljne moralne i psihološke pripreme i bez
neophodnog minimuma čvrstih i izgrađenih kadrova, znači ostvariti još jedan državni udar, a ne
islamsku revoluciju (a državni udar je nastavak neislamske politike od strane druge grupe ljudi ili u
ime drugih načela). Zakasniti s preuzimanjem vlasti, znači lišiti se jednog moćnog sredstva za
ostvarenje ciljeva islamskog poretka i neislamskoj vlasti pružiti mogućnost da nanese udarac
pokretu i razređuje njegove kadrove. Za ovo posljednje, nedavna povijest pruža dovoljno tragičnih i
poučnih primjera.
Pakistan - Islamska republika
Panislamizam i nacionalizam
Za nas je, na primjer, apsolutno neprihvatljivo i nerealno da
u današnje doba koncentracije i udruživanja, jedan narod – arapski – bude razbijen na trinaest
državnih zajednica; da u nizu važnih svjetskih pitanja muslimanske zemlje stoje na suprotnim
stranama; da se muslimanskog Egipta ne tiče stradanje Muslimana u Etiopiji ili Kašmiru; da u
vrijeme najoštrije konfrontacije arapskih zemalja s Izraelom, muslimanska Perzija održava
prijateljske odnose s napadačem, itd. itd. Ako, dakle, postoji nešto što nije realno, onda to nije
jedinstvo Muslimana, nego odsustvo oovog jedinstva, upravo današnje stanje razjedinjenosti i
nesloge
Mulimanski narodi nemaju, dakle, “dara” za nacionalizam. Da li treba da se žaloste nad ovom
činjenicom?
Dalekovidni ljudi u današnjoj Francuskoj i
Njemačkoj savjetuju svojim sugrađanima da se manje osjećaju Francuzima ili Nijemcima, a više
Europljanima. Stvaranje Europske Ekonomske Zajednice – mada ovo tvrđenje može na prvi pogled
izgledati neprihvatljivo – predstavlja najkonstruktivniji događaj europske povijesti XX vijeka. A
stvaranje ove nadnacionalne strukture je prva stvarna pobjeda europskih naroda nad
nacionalizmom. Nacionalizam postaje luksuz, preskup za male, pa čak i za srednje velike nacije.
Svaka muslimanska zemlja može graditi svoju slobodu i blagostanje samo ako time gradi slobodu i
blagostanje svih Muslimana. Bogati Kuvajt i Libija ne mogu opstati kao otoci blagostanja u moru
bijede.
Panislamski instinkt muslimanskih masa savršeno se podudara s ovim imperativnom povijesne
situacije. I ovdje su naprednjaci oni koji sa svojim nacionalizmom ne vide ništa.
Kršćanstvo i židovstvo
Kapitalizam i socijalizam
Čisti oblici kapitalizma i socijalizma više nigdje ne postoje. Ubrzani razvoj nakon drugog svjetskog
rata ostavio ih je daleko za sobom. Samo okamenjena marksistička politička ekonomija, koja je sve
manje nauka a sve više sluškinja politike, nastavlja ponavljati prvobitne konstatacije, kao da se u
svijetu u posljednjih 50 godina nije ništa doogodilo. Sudeći po mnogim važnim simptomima,
klasična mjerila “kapitalističkog” i “socijalističkog” uskoro će postati apsolutno neadekvatna za
označavanje ekonomskih i društvenih pojava u fazi razvoja koja neposredno slijedi.
Razvoj kapitalizma posljednjih 30 godina pokazao je netočnost nekih osnovnih postavki
marksizma. Spomenimo ovdje tri:
1. Protivrječnost između proizvodnih snaga i produkcionih odnosa nije se pokazala u kapitalizmu
nužnom. Kapitalizam je ne samo savladao ovu protivrječnost, nego je omogučio dotle neviđen
razvoj i polet proizvodnje, znanosti i produktivnosti rada;
2. Radnička klasa u glavnim kapitalističkim zemljama nije pošla revolucionarnim putem; i
3. Odnos između bića i svijesti, “baze” i “nadgradnje”, nije onakav kako je to tvrdio Marx. Mi
imamo kapitalizam u Švedskoj i kapitalizam u Argentini. Razlike u bazi u ovim zemljama su
razlike u stupnju (obje su kapitalističke); razlike u njihovim nadgradnjama (oblici polit. Vlasti,
zakonima, religiji, vladajućoj filozofiji, umjetnosti i sl.) su razlike u biti.
Čime treba tumačiti interes nerazvijenih zemalja za izvjesne oblike socijalističke ekonomije?
Prije svega, ovaj oblik privređivanja pokazuje se korisniji za organiziranje ekstenzivne privrede, na
koju su upućene zemlje koje nemaju nikakve osnove, u tom smislu što nemaju kapitala, stručnih
kadrova, razvijenih radnih navika i sl.;
Drugo, zaostalija sredina lakše se pomiruje s različitim
ograničenjima (smanjenjem osobne slobode, centralizmom, jakom vlašću i dr.) koja uvijek prate
izvjesne tipove socijalizma; i
Treće, iako je prevladan kao znanost, socijalizam je ostao živ kao mit i avantura. Ovaj veoma važan
oblik socijalizma ne objašnjava samo razloge njegovog izrazito većeg utjecaja u katoličkim i
romanskim u usporedbi s protestantskim i germanskim zemljama.
Naprotiv, pragmatički duh kapitalizma bolje odgovara racionalizmu razvijenog društva.
Pokazalo se da razvijene forme kapitalističke privrede uspješno funkcioniraju u društvu sa
demokratskim oblicima vlasti, visokim kulturnim nivoom sredine i visokim stupnjem osobnih i
političkih sloboda. Uz ove uvjete mogu se čak u značajnoj mjeri neutralizirati neki nehumani
aspekti kapitalističke ekonomije, bez bitnog umanjenja njene efikasnosti.
Nema, dakle, nipta od izmišljene neminovnosti ovog ili onog sistema. Ono što je uistinu
neminovno, to je neprekidno kretanje privrede, zasnovano na stalnom napretku nauke i tehnike.
Usavršavanje oruđa i procesa rada jest, čini se, jedina aktivnost u ovoj domeni, koju ljudi “moraju”
raditi.
Z A K LJ U Č A K
Upućujući ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno ističemo da nema obećane zemlje,
čudotvoraca ni mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve. U trenucima iskušenja imajmo uvijek
na umu dvije stvari: iza nas stoji blagoslov Božiji i pristanak našeg naroda.
ID je inspirativno povezana sa politickim krizama i dogadjajima vezanim za Egipat, iran, Siriju, Tursku i Irak 6otih i 70tih godina 
stara fora
uradio si puno posla , thx...
