Nurudin wrote:Nije uopšte bitno da li je to istina ili nije već da te dvije riječi sadrže jednostavno objašnjenje njegove
mržnje spram Bošnjaka ili njegove vješte manipulacije riječima , da se nitko nikada od njih/nas ne smije
ponositi svojim porijeklom, čak šta više, mora vjerovati da su nam preci balije i poturice koji su izdali
vjeru za večeru i da treba to da ispravljamo.
Isto to misli i većina glasača na ovoj temi ili su u najmanju ruku šizofrenog identiteta, jer vjerovatno ne podnose
Nemanju Kusturicu, a on je upravo finalni proizvod andrićevstva, a kao Andrić im je ok.
Čitav jedan hram mu je posvetio na mjestu gdje su Andrićeve laži dostigle kulminaciju, gdje je u vrijeme
pisanja Ćuprije , Drina bila klaonica Bošnjaka i gdje je prije samo dvije decenije zapaljeno 70 živih ljudi, Bošnjaka
Naravno da je bitno. Napisah juče esej i zašteka mi kompjuter - sve izgubih, grrrrr. Sad se više ne sjećam šta sam tamo napisala, a bilo je pravo dobro.
Prvo - kakva je to analiza Andrićevog djela čiji je glavni argument da je Andrić 'begovsko kopile'? Drugo, šta o 'analitičarima' govori
optužba na Andrićev račun da je 'begovsko kopile'? Šta uopšte znači biti 'begovsko kopile'? Po kojim i čijim je to naučnim standardima je to ključni argument za Andrićevo 'bošnjakomrštvo"?
To mi liči na neku tipično srednjovjekovnu kvalifikaciju, podvalu za svjetinu koja glasa na trgu da li da objesi ili spali, onako na riječ, sa lažnom slikom o neupitnom plemićkom moralu; argument nekog magistra spletkarenja i mahalskih 'nauka'... I upravo to i jeste problem - ta degradacija i pretvaranje nauke u mahalanje, mitove, spletke, tračeve o 'begovskoj kopiladi'... nisam ti ja gore slučajno citirala primjer o mitu o vladaru koji je ubio rodjenog sina i kako je nauka na isti reagovala u 21. vijeku, nakon 500 godina 'mitova i legendi'. Nauka je iz raja izašla, jer iz svoje naracije eliminiše proizvoljnost, emocije, podvale, mitove i legende...
Andrić je, dakle, svjetski pisac čija djela ne izučava samo Muhidin Rizvić, izučavaju ga širom svijeta, pa je, velikog li čuda, naš Ivo kao pisac izuzetno dobro primljen i u Turskoj. Nije li čudno s obzirom na to da je glavna optužba protiv Andrića da njegova literatura 'iskrivljuje' istoriju (tj onaj njen dio koji se odnosi na položaj kršćana i uticaj turske vladavine na njihov duhovni razvoj), da Turci ne pišu velike traktate i prosvjede protiv 'begovskog kopileta'?
... ali ih zato pišu srpski nacionalisti, koji (osim instrumentalizacije Andrićevih djela), Andrića optužuju i za 'simpatije' prema islamu, za "anti-srpstvo" koje provejava u njegovoj disertaciji (Andrić, kao bečki djak, baštini pozitivne Zapadne uticaje na Bosnu), optužuju ga i da je "Jezuita" i "Bošnjak", i - kao i hrvatski nacionalisti - kao veliki grijeh navode njegovo jugoslovenstvo... i, tako, ne zna čovjek kome bi ugodio - da li Šukriji Kurtoviću, koji je Andrićevo anti-bošnjaštvo secirao na marksističkim osnovama, citirajući Engelsa, i koji je Andrića čak optužio da Bosance vidi kao 'Turke triju religija', a samog Andrića opisao kao 'ljigavca', 'praneprijatelja' i 'Mefista'... ni po čemu se ne razlikujući od te tvoje priče o 'begovskom kopiletu'... ili srpskoj i hrvatskoj nacionalističkoj struji, kojoj isti jednako ne odgovara.
Čitanje Andrića u svrhu opravdavanja genocide i čitanje Andrića kao velikosrpskog pisca imaju istu podlogu - nečitanje i neliterarnost. I o tome treba govoriti, treba obrazovati, može se i njegov naučeni bečki orijentalizam analizirati, možeš na njegova djela gledati i kao na "partizanski film" u kojem nema dobrog Švabe, možeš kako god. Andrićev doktorat i Ćuprija i Hronika i Prokleta avlija... su na mene uvijek ostavljale tegoban utisak, teške, sive, melanholične, gotovo depresivne ili bar deprimirajuće knjige... ali ja se u njima nikada i na koji način nisam osjetila prozvanom.
Dakle, sve, ali ama baš sve je isto k'o i lani....
