Tko je odredio što spada u kanon?
Neki tvrde da je kanon grčkih knjiga Biblije bio utvrđen nekoliko stoljeća nakon što su one bile napisane i da ga je odredila crkva koja je postala moćna institucija pod vodstvom cara Konstantina. No činjenice govore drugačije.
Pogledajmo naprimjer što je rekao Oskar Skarsaune, profesor crkvene povijesti: “O tome koje spise treba uvrstiti u Novi zavjet, a koje ne treba, nije odlučivao neki crkveni sabor niti samo jedna osoba (...). Odlučivalo se po vrlo jasnim i razumnim kriterijima: Spisi koji su nastali u 1. stoljeću i za koje se smatralo da su ih napisali apostoli ili njihovi suradnici bili su prihvaćeni kao pouzdani. Drugi spisi, poslanice ili ‘evanđelja’ koji su nastali kasnije nisu bili uključeni u kanon (...). Utvrđivanje kanona u najvećoj je mjeri završilo puno prije Konstantina i puno prije nego što je pod njegovim vodstvom crkva postala moćna institucija. Novi zavjet dala nam je crkva mučenika, a ne crkva koja je imala veliku moć.”
Ken Berding, izvanredni profesor koji proučava grčki dio Biblije, ovako je komentirao nastanak biblijskog kanona: “Crkva nije utvrdila kanon prema vlastitom nahođenju. Prije bi se moglo reći da je crkva prihvatila knjige koje su kršćani oduvijek smatrali vjerodostojnom Riječi koja potječe od Boga.”
No jesu li ti ponizni kršćani iz 1. stoljeća sami utvrdili kanon? Biblija nam kaže da je pri utvrđivanju kanona izuzetno važnu ulogu odigrala sila koja je daleko moćnija od ljudi.
Prema Bibliji, jedan od čudesnih darova duha koji je kršćanska skupština dobila u prvim desetljećima svog postojanja bila je “sposobnost razlikovanja nadahnutih objava” (1. Korinćanima 12:4, 10). Dakle neki su kršćani dobili natprirodnu sposobnost da razlikuju objave koje su uistinu nadahnute od Boga od onih koje to nisu. Stoga današnji kršćani mogu biti sigurni da su knjige koje se nalaze u Bibliji i prvi kršćani smatrali nadahnutima.
Dakle biblijski je kanon očito bio utvrđen rano u povijesti kršćanstva, i to pod vodstvom svetog duha. U drugoj polovici 2. stoljeća neki su pisci počeli komentirati knjige koje se nalaze u biblijskom kanonu. No ti pisci nisu odredili kanon, nego su samo potvrdili ono što je Bog već bio odredio preko svojih predstavnika koje je vodio njegov duh.
Drevni rukopisi također pružaju uvjerljiv dokaz da je biblijski kanon koji je danas uglavnom prihvaćen uistinu točan i pouzdan. Postoji preko 5 000 rukopisa grčkog dijela Biblije napisanih na izvornom jeziku, a neki od njih potječu iz 2. i 3. stoljeća. Upravo su te spise, a ne apokrifne, kršćani u prvih nekoliko stoljeća nove ere smatrali vjerodostojnima i zbog toga su ih prepisivali i proširili po mnogim krajevima.
No najvažniji dokaz o tome da su dio kanona pružaju same biblijske knjige. Svaka knjiga koja spada u kanonske spise u skladu je s ‘uzorom zdravih riječi’ koji se nalazi u ostalim dijelovima Biblije (2. Timoteju 1:13). Kanonski spisi potiču čitatelje da ljube i obožavaju Jehovu te da mu služe. Isto tako upozoravaju na opasnost od praznovjerja, demonizma i obožavanja stvorenja. Ti su spisi povijesno točni i sadrže istinita proročanstva. Osim toga potiču čitatelje da ljube svoje bližnje. Knjige grčkog dijela Biblije posjeduju ta važna obilježja. Može li se isto reći i za apokrifne spise?
http://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2010253
OVo tvrde Jehovni Svjedoci!
Nije previše loše!
