evo da se i ja tuspasim
Otisao prije 16 godina, iz radoznalosti (sve je lako kad si mlad), pruzila se prilika, a onda se i uspjelo. Trebalo mi je jedno 4-5 godina da prelomim da se necu vracati, shvatio da desetine (ako ne i stotine) miliona ljudi danas zivi van rodne grude, svijet je postao globalno selo. Ovdje gdje zivim, ne mogu ostati kad se penzionisem, znaci da se prije ili kasnije (bolje kasnije

) vracam u Seher. Jedino sto sam sebi obecao je da djecu nikad, ama nikad, necu trovati pricom da im je Bosna majka, rodjeni su u inostranstvu i ucim ih da je cijeli svijet njhov, a da im je samo pasos bosanski. Odrastaju, idu u skolu i igraju se sa djecom sa svih kontinenata, razlicitih rasa, kultura, religija, itd. To je neprocjenjivo bogatstvo i nikad ga ne bih mijenjao sa nasom stvarnoscu, gdje smo svi toliko isti, a ubismo se dokazujuci koliko smo razliciti (i, naravno, mi smo bolji of njih

).
Da ne zaboravim dva vazna razloga sto se ne zelim vracati dok ne budem morao
1. Primanja i ukupan kvalitet zivota tu gdje sam, pa mogu djeci, zeni i sebi priustiti vecinu stvari koje u Bosni najvjerovatnije ne bih mogao - jedan je zivot, jebi ga
2. Djeca su mi pehlivani

, nigdje nisu prispjeli u Bosni
Pozdrav,
Zadovoljni dijasporac
P.S. po Bosni nikad ne bih pljuvao, ali po pojedinim ljudima i negativnostima uvijek. Ako je imalo bitno, sto bi rekli oni sto su se javljali u ratu u radijski program - ovdje borac s prve linije
