Novi zavjet obuhvaća 27 knjiga. Dijelimo ih na Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenje.Smrcak15 wrote:e jeste petljarosi da Bog mili sacuvapatriot_1 wrote:Smrcak15Ti o Bibliji znaš samo ono što si pročitao od kritičara iste,dakle islamski izvori o Bibliji.Nemaš pojma što konkretno Biblija naučava.Proučavam je duplo više vremena nego ti i kad bi išto znao o Bibliji nebi se ovako blamirao!ma nemoj, sta mi kazes, zar te nije sramota da jedan musliman bolje poznaje Bibliju od tebe tako strastvenog krscanina
kazes nije napisao ni jedno evandjelje, a sta ako ti licno Pavao kaze da lazes? sta cemo onda?
Pavao pise u drugoj Timotijevoj poslanici:
2:8 Sjeti se, da je Isus Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih, od roda Davidova, po evanđelju mojemu,
Ti mislis stvarno da sam ja sitna riba u pogledu Biblije, kao da 14 Godina studiranja biblije je poput sisanja veslae moj patriote jos ti moras dosta pure pojest da povezes neke stvari iz biblije.
Evanđelje je riječ koja se prevodi sa "Radosna vijest" pa tako tko god propovjeda radosnu vijest o spasenju,može reći "moje" ili "naše " Evanđelje!
Pavao dakle nije napisao Evanđelje,on ga je propovjedao!
Dalje,on piše da je Isus uskrsnuo od mrtvih,što vi negirate.Četiri Evanđelista pišu da je Isus bio tri dana u grobu i uskrsnuo,a vi kažete da je uzet nakon posljednje večere,dakle uopće nije bio mrtav po vama!Ako oni pišu da je,s kojim pravom vi tvrdite da nije?Zašto bi oni lagali?Ta tko je vjerodiostojniji svjedok istine,očevidci ili netko tko piše što se dogodilo a to piše 700 g. poslije događaja?
Da je Pavao napisao Evanđelje,ono bi bilo u Novom Zavjetu kao što su i njegove poslanice 14 njih!
evo ti jedno pitanje da vidim kako ces se nositi sa tim
Ako su Isus i Otac isto, jedno, Isus=Otac
znaci jedan BOg, ako je Isus Otac, a Otac je Sin, sto je samo po sebi apsurd, objasni narodu ako su oni jedno kako to onda da Isus se moli/klanja samom sebi???
Ako se ne moli / ne klanja samom sebi, onda oni nisu jedno nego su odvojeni entiteti, bica koja su odvojena i nisu onako kako ih krscani pokusavaju usositi da budu jedno.
U kršćanstvu ova će riječ označavati, kako usmenu poruku, propovijek i sadržaj kršćanske vjere, tako i pisani tekst o Isusovu životu, djelovanju i nauku, a osobito o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.
Evanđelje kao navještaj vjere
U ovom prvom smislu primjer evanđelja daje već sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje, koje vam navijestih... Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici...« (1 Kor 15,1-8). Ovo će biti i srž budućih simbola vjere.
Kako bismo razumjeli Isusa kao Boga na zemlji koji se moli svome Ocu na nebu, moramo shvatiti da su vječni Otac i vječni Sin imali vječan odnos prije no što je Isus uzeo obličje čovjeka. Molim vas da pročitate Ivanovo Evanđelje 5,19-27, posebice stih 23 gdje Isus uči da je Otac poslao Sina (vidi također Ivana 15,10). Isus nije postao Božjim Sinom kad se rodio u Betlehemu. On je oduvijek bio Božji Sin od prošle vječnosti, još uvijek je Sin Božji i uvijek će biti Sin Božji.
Izaija 9,6 nam kaže da je Sin bio dan i da se Dijete rodilo. Isus je uvijek bio dio Trojstva, zajedno sa Svetim Duhom. Trojedinost je uvijek postojala: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh – ne tri boga, nego jedan Bog koji postoji u tri osobe. Isus je poučavao da su On i Otac jedno (Ivan 10,30), što znači da su On i Njegov Otac od iste supstancije i iste biti. Otac, Sin i Duh su tri jednake osobe koje postoje kao Bog. To troje imalo je, te i dalje ima, vječan odnos.
Kada je Isus, vječni Božji Sin, na sebe uzeo bezgrješno čovječanstvo, također je uzeo i oblik sluge, ostavljajući svoju nebesku slavu (Filipljanima 2,5-11). Kao Bogo-čovjek, morao se naučiti poslušnosti (Hebrejima 5,8) svome Ocu kroz Sotonske kušnje, kroz ljudsko optuživanje, odbacivanje od vlastita naroda i, na kraju, kroz raspeće. Kada se molio nebeskome Ocu, molio se za silu (Ivan 11,41-42) i mudrost (Marko 1,35; 6,46). Njegova molitva pokazala je njegovu ovisnost o Ocu u njegovoj čovječnosti kako bi proveo Očev plan otkupljenja, što vidimo u Kristovoj velikosvećeničkoj molitvi u Ivanu 17. Njegova molitva pokazala je da se On sasvim pokorio Očevoj volji, a Očeva volja bila je da ode na križ i plati kaznu (smrt) za naše kršenje Božjega zakona (Matej 26,31-46). Naravno, On je tjelesno ustao iz mrtvih i osvojio oproštenje i vječni život za one koji se pokaju od svojih grijeha i povjeruju u njega kao svoga Spasitelja.
Činjenica da se Bog Sin molio ili razgovarao s Bogom Ocem ne predstavlja nikakav problem. Kao što smo spomenuli, oni su imali vječan odnos prije no što je Isus postao čovjekom. Taj odnos opisan je u Evanđeljima tako da možemo vidjeti kako je Bog Sin u svojoj čovječnosti izvršio Očevu volju, te učinivši to, ostvario otkupljenje za Njegovu djecu (Ivan 6,38). Kristovo stalno pokoravanje nebeskom Ocu dobivalo je snagu i održavalo žarište kroz njegov molitveni život. Kristov primjer molitve možemo i sami slijediti.
Isus Krist nije bio ništa manje Bog na zemlji kada se molio svome Ocu na nebu. Pokazao je da je nužno da čak i bezgrješni čovjek ima vitalan molitveni život kako bi činio volju svoga Oca. Isusova molitva Ocu pokazatelj je Njegova odnosa unutar Trojstva i služi kao primjer nama da se trebamo pouzdati u Boga kroz molitvu kako bismo dobili snagu i mudrost koja nam je potrebna. Budući da je Krist, kao Bogo-čovjek, trebao imati vitalan molitveni život, isto je i s Kristovim sljedbenikom danas.
ne mogu ovo ni komentarisati zaista.