Jednostavno rečeno: Socijaldemokratija nije ljevica.
Lijevi-centar nije ljevica. Nama je potrebna stvarna, radikalna ljevica a ne socijaldemokratija. Uđete lijepo na Wikipediju i ukucate ''Političke stranke u toj-i-toj zemlji'', pa će te vidjeti kakve stranke imaju razvijene demokratije. Svakako da imaju socijaldemokratske opcije, ali imaju i militantne, lijeve opcije.
Plastičnije rečeno: nama trebaju
militantni ljevičari, kako na ulicama, tako i u parlamentima. Oko njih će svakako postojati socijaldemokrati. To mora biti društveni proces i trend, a ne samo politička opcija. Zato je potrebo imati javne intelektualce tog profila, profesore tog profila, umjetnike tog profila itd. Društveni marksizam i sve što to podrazumjeva. Neki protivnici bi to nazvali društvenim inžinjeringom, dok bih ja to nazvao procesom. Ljevica izvorno nikad nije bila legalistička. Zakoni i država su tu da štite vlasnike kapitala od ostale raje. To je osnovni postulat marksizma, recimo, a nažalost se možemo uvjeriti u to - ne samo kod nas, već u cijelom svijetu.
Kod nas je sve ni-vamo-ni-tamo. Pod ljevičarem se smatra onaj ko nije baš, pa eto. veliki nacionalista
Smiješno
Ključni problem je što kod nas ne postoji klasne svijesti, niti postoji osjeća solidarnosti. Zaboli nekog šta se dešava u Meksiku sa 43 ubijena studenta, zaboli nekog što grčki anarhist Nikos Romanos 30+ dana štrajka glađu jer mu država neće da dopusti polaganje ispita; zaboli nekog da su Kurdi u Siriji uspijeli organizovati iskonsku neposrednu demokratij. Zapravo, 99,9% ljudi pojma nemaju da se to uopšte dešava, njih interesuje koalicija ''Domovina,,
Gdje će te vidjeti da, recimo, sarajevska mladež sjedi na kafi i raspravlja o novoj knjizi Noama Chomskog, ili o primjenjivosti Sartrovog Zida na naš rat, ili o humanističkim poukama katalonske anarhosindikalne autonomije 30-ih, ili o sociološkim okidačima nastanka Bader Manjhofa ili Crvenih brigada, ili o ulozi studenta u društvenih procesima, ili u manjkavosti pseudosindikalnog organizovanja u našoj zemlji, ili o odnosu hegelijanske refleksologije i začecima fašizma, ili o utjecaju Bronislawa Malinowskog na Sigmunda Freuda.
Navedeno je izkarikirano kako bih iznio primjer, no bez tih i sličnih primjera nema ljevice. Ljevica ne može postojati bez intelektualnog diskursa, a intelektualni diskurs po svojoj prirodi je radikalan, te shodno tome ljevica može isključivo biti radikalna. Socijaldemokratija je ideja koja je nastala u jednom drugom vremenu, u jednom drugom socioekonomskom kontekstu kada je evropska socijalna država i dalje postojala i ona je danas samo mrtvo slovo na papiru. Nisu džabe svi od Bakunjina, Lenjina, Ericha Fromma, Luigi Galleania pa nadalje smatrali da je Socijaldemokratija najveća opasnost po radničku klasu.
Zatim, mi danas zaboravljamo da je radnička klasa u vremenu novih političkih ideja (circa. od sredine 19. do sredine 20. vijeka) bila visoko obrazovana. Možda ne formalno, ali suštini itekako. Ima fenomenalna knjiga koju je napisao poznati britanski sociolog Jonathan Rose, koja se zove Intelektualni život radničke klase, i njegov zaključak je da je britanska radnička klasa u 19. vijeku bila mnogo obrazovanija i intelektualno potentnija od aristokratije. Toplo preporućujem. Ali zašto? Pa zato što su javni intelektualci, književnici, filozofi, politički ideolozi, aktivisti redovno propovjedali radnicima, organizovali simpozije, javne elaborate, predavanja. Istorija radničke borbe se studiozno izučavala, filozofija i politologija su bile zone interesovanja. Postoje anegdote da su zanatlije po Bostonu, ako su bili u mogućnosti, plaćale djecu da im čitaju oni što mi danas smatramo visokom književnošću - od Maupassanta, preko Tolstoja, Thomasa Manna, pa sve do Marquis de Sadea.
