Mister Yes wrote:Rat se nije mogao izbjeći početkom devedesetih. Ali da su Tito i društvo to htjeli mogli su stvoriti takvu Jugoslaviju koja se nikad ne bi raspala. Ipak danas je više nego očigledno da su imali upravo suprotan cilj.....
Srbi su veliku grešku napravili nakon prvog svjetskog rata. Tačnije Aleksandar Karađorđević. Umjesto da se fokusirao na teritorije gdje su živjeli Srbi i samo BiH pripojio Srbiji njemu je zinula guzica za svim teritorijama gdje su živjeli južni sloveni. Kontao čovjek da će biti većina i da će vremenom asimilirati sve ostale. Pri tome je bio toliko neoprezan da je dozvolio da se formiranje te Jugoslavije (prvo SHS) definiše kao unija SHS i Srbije. Cijenu te greške će Srbi platiti upravo početkom devedesetih. Jer i tada će se Srbi zapadno od Drine u međunarodnim krugovima (Badinterova komisija) tretirati posebno od Srba istočno od Drine upravo zahvaljajući tome što su u prvu Jugoslaviju ušli kao dio SHS entiteta a ne kao dio Srbije.
Anyway, Srbi i Hrvati su se fino dogovorili pred početak drugog svjetskog rata i podjelili BiH između sebe. Ali onda na scenu stupa Tito i vraća u život BiH čime najviše šteti upravo Srbima koji su u tom trenutku bili većina u BiH (dodatno im je zavukao sa Makedonijom, Kosovom i Vojvodinom naravno). I tako vrijeme prolazi a Srbi sele iz BiH u Srbiju dok Hrvati sele iz BiH u Hrvatsku čime BiH postaje većinski Muslimanska.
Naravno, Tito je imao opciju da stvara čvrstu Jugoslaviju koja se ne bi tako lako raspala. Prije svega je još u startu mogao definisati da Jugoslavija stvara administrativne jedinice (republike) a ne onako kako je definisao (prvo republike koje se zatim udružuju u Jugoslaviju). Zatim je mogao formirati više manjih oblasti (kantona) koje bi bile na regionalnom a ne etničkom principu. Pa je mogao iz popisa izbaciti pitanja o nacionalnosti, religiji i jeziku. Pa ne praviti ustav iz 74-e koji je još olakšao podjelu. Itd. itd. Ali on je radio upravo suprotno upravo zato da naudi ideji velike Srbije.
Padom komunizma u Evropi bilo je neminovno da i Jugoslavija odbaci tu ideologiju. Ali upravo je ta ideologija bila jedino vezivno tkivo između naroda u Jugoslaviji. Ili da budemo precizniji, jednopartijski sistem je bio jedini način da Jugoslavija funkcioniše. Uvođenje višepartijskog sistema nužno je značilo i formiranje stranaka na osnovu identiteta koji su preostali a naravno da će oni biti etnički prije svega. Iz toga sljedi da bi oni kojih je više uvijek mogli vladati onima kojih je manje. To se moglo držati pod kontrolom sam jednopartijskim sistemom i naravno da je uvođenjem višepartijskog sistema krenuo haos.
Ipak ko zna kako bi se sve završilo da Srbi nisu tako loše stajali po pitanju demografije. Kosovo je još ranije postalo dominantno Albansko a i BiH je postajala dominantno Muslimanska. Vremena za čekanje više nije bilo. Milošević je pokušao ispraviti raniju grešku kralja Aleksandra ali bilo je prekasno. Drina je već postala međunarodno priznata granica a konstitutivnost Srba zapadno od Drine odvojena od konstitutivnosti Srba istočno od Drine.
Centralna/glavna ulica u Sarajevu bi jednim djelom trebala da se zove po Aleksandru Karađorđeviću a drugim djelom po Josipu Brozu. Dva najzaslužnija čovjeka što je BiH danas država.
ovo boldirano se cini tako iz retrospektive, jer je u srbiji pobjedila nacionalisticka opcija. pobjedio je nacionalizam pa se sve niti koje vode do miloseveica cine kao slijed jedne kontinuirane poltike, ali stvar je više splet slučajnosti. u pravu si za tita, ali i tu treba dodati još jedan nezanemarljiv faktor a to je ekonomski kolaps koji se strukturno desio vec u sedamdesetim (veliko zaduzivanje od oko 17 milijardi 1975 i 76 da se odrzi standard iako je rast usporio i iako jugoslavija vec 1971 postaje net uvboznik poljoprivrednih proizvoda) a ciji efekti su se osjetili u osamdesetim (restrikcije, nestasice, redovi za benzin, inflacija), itd. usljed nemogucnosti da se ponudi bilo kakva alternativna dotadasnjoj ideologiji milosevic se dosjetio nacionalizma (ugrozenosti naroda) iz pragmaticnih razloga jer je to bio jedini nacin da se trazi legitimizacija za ostanak na vlasti - kasno je i rizicno bilo ici u reforme ako hoces da ostanes na vlasti, posebno apsolutnoj vlasti.
u retrospektivi, posebno kod nas u bosni zbog nasih bosnjackih nacionalistickih predrasuda i ideologije koja uzrok rata pogresno trazi iskljucivo u srpskoj kulturi i identitetu, mitu o kosovu i garasaninu, cini se da je to samo kontinuitet jedne visestoljetne nacionalisticke politike u koju je milosevic morao da se uplete ovako ili onako htio ili ne jer je srbima opadao broj. stvar je upravo suprotna. zbog dubljih problema mit o ugrozenom narodu i potrebi za velikom srbijom izvucen je iz naftalina i ponudjen srbima kao suplement za sve druge realne probleme (tranzicija, nezaposlenost, inflacija, neimastina, kriminal, nesigurnost, generalno velike socijalne promjene u drustvu, itd.).
prva greska koju bosnjaci cine je to sto su se uhvatili u to pogresno "garasanin" objasnjenje historije kao iskljucivo a drugi je sto prave istu gresku kao srbi na neki nacin mitologizirajuci genocid u srebrenici u svrhu nacionalistice ideologije. zbog tih razloga ne moze da dođe do dogovora između srba i bošnjaka jer onda najrealnija rješenja postaju "izdaja nacionalnih interesa".