ŠTULIĆ OPET OTIŠAO!

[Ommadawn]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

Porediti ga sa Merlinom ili Bregovićem a donekle i sa Borom Đorđevićem može samo neko ko se u muziku razumije kao Mara u kriv kurac.

[Paul Gascoigne]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

Porediti ga sa Merlinom ili Bregovićem a donekle i sa Borom Đorđevićem može samo neko ko se u muziku razumije kao Mara u kriv kurac.

Štulić uopšte nije mnogo bolji pisac tekstova od Đorđeviča, ako uopšte i jeste.

[Ommadawn]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

Porediti ga sa Merlinom ili Bregovićem a donekle i sa Borom Đorđevićem može samo neko ko se u muziku razumije kao Mara u kriv kurac.

Štulić uopšte nije mnogo bolji pisac tekstova od Đorđeviča, ako uopšte i jeste.

Po meni jeste. On je to znao umjetnički fino reći, služeći se metaforama dok je Đorđević bio previše brutalan, direktan, pomalo mačo a nerijetko i patetičan.

[radostan dan]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

auhhh...svaka čast momče.

[Paul Gascoigne]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

Porediti ga sa Merlinom ili Bregovićem a donekle i sa Borom Đorđevićem može samo neko ko se u muziku razumije kao Mara u kriv kurac.

Štulić uopšte nije mnogo bolji pisac tekstova od Đorđeviča, ako uopšte i jeste.

Po meni jeste. On je to znao umjetnički fino reći, služeći se metaforama dok je Đorđević bio previše brutalan, direktan, pomalo mačo a nerijetko i patetičan.

Pokadkad toliko dalekim, maglovitim i hermetičnim metaforama da ni CIA-in tim za dekodiranje ne bi mogao razaznati poruku i misao.

[Ommadawn]

Moguće. Ali to i jeste bila draž slušati ga i pokušavati odgonetnuti ili tumačiti na svoj način.

[Ommadawn]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

auhhh...svaka čast momče.

Hvala

[medvjed23]

talentovani su i štulić i bora.. razlika među njima je u stilu, a ne u talentu..

[radostan dan]

taman sam htio to napisati...

[julisiz es grant]

Nema veze što se sistem raspao, neki od tekstova su vanvremenski i aktuelni i danas, ili i aktuelniji: npr. Kurvini sinovi, Uvijek ista priča, Užas je moja furka, Kad Miki kaže da se boji, Nedjeljni komentar, Prokleto ljut... Naravno, ima i pjesama koje su imale smisla samo u vremenu kada su nastale, kao Poljska u mome srcu, 68, Ko to tamo pjeva, Gorak okus...pošto su se bavile tada aktuelnim događajima, uglavnom su zastarjele.
Zaboravlja se da je Štulić napisao i neke od najnježnijih ljubavnih pjesama, prikladno aranžiranih (akustika i duvači), jer je on u osnovi i bio akustičar, tako je i počeo i završio, ono buntovno je bila samo faza, koja je ostavila najjači trag, iako se on vjerovatno ne bi s tim složio. To je niz pjesama na Sunčanoj strani ulice i nešto manje na Filigranskim pločnicima...mada je i kasnije znao da zabljesne pokoji rijedak lirski biser (Plavi golub npr.).
A sa nipodaštavanjem Bore se ne bih složio...on je govorio slične stvari, samo na direktniji način, mnogo primjereniji mjestu njegovog porijekla i života (Čačak, Beograd). On je u stvari po meni i bio u svojoj najboljoj fazi najiskreniji lik na toj sceni...govorio je iz srca i iz muda. A to se nije vidjelo samo u pjesmama, već i u intervjuima, koji su ranih 80-ih bili zabavno štivo, puno humora, ali i iskrene refleksije.

[Paul Gascoigne]

talentovani su i štulić i bora.. razlika među njima je u stilu, a ne u talentu..

Jako dobro.

[Pismonosa]

Obilježio je jednu epohu vremena u kojem smo živjeli, naštancao masu hitova i svojom pojavom tada unio osvježenje na ex-yu muzičkoj sceni. Stvari kao što su Vrijeme odluke, Tople usne žene, Gracija, Marina i sl. su naprosto pomele sve ostalo što se pojavilo prije toga na sceni

Danas je, što neko fino primjeti, očigledno pregažen vremenom. Niti ima nešto novo da ponudi niti se on pretjerano trudi da to uradi.

Ali neopsorno je da spada u red juginih muzičkih legendi.

[zg1911]

Štulić mi je u mlađim danima bio...hmm...neću reći idol, možda više neka vrsta heroja, jedan od mnogih i važnih u muzici koji me oformio kao ličnost. Bio mi je spas tokom kasnijih tinejdžerskih godina, provedenih u dijaspori, gdje je (da li po nekom pravilu) vladao muzički treš sastavljen uglavnom od narodnjaka ili MTV-jevskih instant-hitova.
Što sam bivao stariji to sam ga intenzivnije slušao, pomoću tehnologije koja je tad bila u začetku, Napster i šta već ne.
I kako to biva, baš kao kad se lijepa boja na rukohvatu stepenica vremenom izliže i izgubi prvobitno sjaj, tako i Štulić. Ništa novo nije radio, stvarao je tu neku misteriju oko sebe, znajući da ima ogroman broj obožavalaca ali im tu ljubav nije ničim uzvraćao. Takvim ponašanjem popeo se svima na kurac, njegovi tekstovi nisu više nisu imali šta da nama, novoj generaciji, kažu. Bivši sistem koji je kritikovao se raspao kao i država ali mnogo brutalnije. Ostali smo mi kao posrani, trebao nam je neko novi da nam bude svjetlo u mraku - on je to bio ali samo na kratko, dok se nije ugasio iako smo pokušavali da ga zadržimo da sija.
U svem tom vremenu i pažnji posvećenoj nezahvalnom njemu pored nas su prošli mnogi novi i bolji bendovi i pjesnici a da ih nismo primjetili. Vidjevši valjda da se klanjamo samo njemu, skontali su da nema svrhe da nam se uopšte obraćaju.

Danas kad mi neko još uvijek citira Štulića i kaže da je on Bog ili jedan i jedini - znam da ta osoba još uvijek živi u ZOI '84, TLN, J.B. Tito, TAS-ov Golf i da za tu osobu se vrijeme nije pomaklo naprijed niti važe neke nove promjene.

Dočim, smatrati Štulića lošim, i kao pjesnika i kao muzičara je totalno pogrešno. Nije bio heroj na gitari ali sasvim solidan. Kao pjesnik odličan, u vrijeme kad se pojavio bio je jedno od mnogih osvježenja na tadašnjoj sceni.

Porediti ga sa Merlinom ili Bregovićem a donekle i sa Borom Đorđevićem može samo neko ko se u muziku razumije kao Mara u kriv kurac.

potpisujem (samo bez dijaspore )

i koliko god bora bio ok pjesnik johnny je ipak level up. otprilike jednako onoliko koliko je to arsen za nj

johnny ne samo da nije plagijator nego ni nema bas izrazitih slicnosti sa svjetskim pandanima. ima tu malo i beatlesa i stonesa, ima i clasha i jama, ima i folka al ne moze se rec - furao se na jam ili beatlese

iritantan je, vjerujem narocito nama iz rh (napose zagreba), iritantni su i njegovi fanovi kojima je on samo on i nitko drugi ne moze ni u istu recenicu s njim, ali ostavio je jak pecat na jugoslavensku, a sad se vidi i post jugoslavensku scenu. najjasniji primjer toga jest da je prvi uspjesno isfurao taj neki ulicni zargon u pjesnistvo, da bi napisao pjesmu iz situacija koje bi se i inace dogadjale vecini puka. takodjer gledano s komercijalne strane, ne treba zaboraviti da je azra bila najpopularniji novovalni bend, a znacaj i utjecaj novog vala valjda nije sporan, napose u jugoslaviji

[madner]

Nije bas Merlin, ali iritira sto ga nema na youtubu.

[Edin H.]

Nije bas Merlin, ali iritira sto ga nema na youtubu.

Fakat, fali kad se popije, pa pocnes drndati po youtube-u.

[Ommadawn]

Kad se popije, gitaru u ruke i odrndam par stvari.

[Edin H.]

Kad se popije, gitaru u ruke i odrndam par stvari.

Jest', ako znas svirati.

[Ommadawn]

Kad se popije, gitaru u ruke i odrndam par stvari.

Jest', ako znas svirati.

Ko ne zna, nauči. Ko zna, redovno obnavlja znanje

[Edin H.]

Kad se popije, gitaru u ruke i odrndam par stvari.

Jest', ako znas svirati.

Ko ne zna, nauči. Ko zna, redovno obnavlja znanje

Imaju ljudi koje platis da sviraju. , zovu se muzicari.

[Ommadawn]

Ja sviram sebi za dušu. I za dobro društvo.

[Edin H.]

[FreakyStyley]

talentovani su i štulić i bora.. razlika među njima je u stilu, a ne u talentu..

Blasfemija.

[julisiz es grant]

[Anestezija]

[radostan dan]

Cvija i dj sone su za stulu zeljko samardzic .kraj.

on se hrani našim bolom
našim suzama,
i od njega više nikad
viđet koncerta...