Zlatko Lukic...se malo dotakao BiH historije..
Period od 1154. godine, kada je u povijesnim izvorima prvi put poimenice datirano ime jednog bosanskog vladara, a to je ban Boric, pa do 1463. godine, kada bosanska kraljevina pada pod Osmansku carevinu, taj period cini epohu srednjovjekovne bosanske drzave.
U to doba Hrvatska vec ne postoji kao drzava, jer je Hrvatska Trpimirovica-Kresimirovica egzistirala od 845. do 1097. Pet godina potom, 1102, ugarsko-hrvatskom nagodbom, hrvatski velikasi; Frankopani, Subici i drugi, stavljaju suverenitet Hrvatske pod patronat Ugarske kraljevine dinastije Arpadovica. Nemanjicka Srbija je "mladja" od Bosne dvanaest godina, jer Stefan Nemanja, rodonacelnik buduce kraljevine, kao prvi zupan pocinje vladati 1166, a ban Boric 1154. Uz to, srednjovjekovna srpska drzava prestaje egzistirati 1371. godine, kada na rijeci Marici gine zadnji srpski car Stefan Uros V. (Bitka na Kosovu 1379. samo je pokusaj opstanka malih srpskih i crnogorskih despotija: Lazarevica, Brankovica, Balsica i Crnojevica, koje su od ranije u vazalnom odnosu prema Turskom Carstvu.) Osim toga, u doba nastanka Bosne kao drzave, ne postoji ni avarski kaganat (568.-811.) Hrvatska je dakle provincija Ugarske, a Srbija jos ne postoji, a kada i nastane cijelo vrijeme bit ce ugrozena od Bugarskog carstva, Bizanta, krizara i Osmanske imperije. Zahvaljujuci tome, Bosna je imala mogucnost da se razvija neovisno o ostalim slavenskim narodima i drzavama na Balkanu.
http://povijest.net/v5/zivotpis/bih-ziv ... ban-boric/
Ipak, ban Borić je vodio samostalno unutrašnju politiku banovine Bosne, jer se ugarski kralj Geza II (1141.-1162.) nije stizao baviti Bosnom u tolikoj mjeri pošto je bio često zaokupljen očuvanjem svojih granica na istoku od Bizanta i na zapadu od Bambergovaca u Austriji koji su predhodili Habzburzima. Ban Borić nastojao je otrgnuti se iz ugarskog vazalnog odnosa pa je bosanska vojska čak i uspjela potući na bojnom polju ugarsku vojsku pod komandom samog kralja Geze II. To je prva pobjeda Bošnjaka nad Ugarima. U borbama oko ugarskog prijestolja između ugarskih kraljeva Stjepana III (1161.-1162. i 1162.-1173.) i Stjepana IV (1163.-1165.), Stjepan III je svrgnuo bana Borića zato što je ovaj podržavao njegovog protivnika.
Inače ban Borić je sin župana Borislava i njihovi obiteljski posjedi nalazili su se na prostoru Bosanskog Broda, pa se sve do XV stoljeća spominju njegovi potomci u tom kraju. Kao sina bana Borića neki povijesničari navode Kulina bana, koji je sljedeći bosanski ban. Postoji hipoteza da je ban Borić u srodstvu s bosanskom kraljevskom dinastijom Kotromanićima, ali to do sada nije naučno potvrđeno. Borić je pozdano imao dva sina: Bogdana i Dragišu, te kćerku (čije je ime nepoznato) ali je spomenuta u povijesnim izvorima 1199. jer je bila udata za kneza Huma, Stefana Miroslava, brata srpskog velikog župana Stefana Nemanje (1166.-1196.), rodonačelnika srpske kraljevske dinastije Nemanjića. Uz kćerku bana Borića vezan je prvi dodir s tom dinastijom – i to još jednom: ta kćerka je imala sina Toljena, ovaj Petra, a Petar kneza Nikolu Humskog koji je oženio kćerku bosanskog bana Sjepana II Kotromanića – Katarinu. Inače, od bana Borića su potekli bosanski velikaši Berislavići.
http://www.camo.ch/geneza_bosnjaka.htm
Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni
Period od 1154. godine, kada je u povijesnim izvorima prvi put poimenice datirano ime jednog bosanskog vladara, a to je ban Boric, pa do 1463. godine, kada bosanska kraljevina pada pod Osmansku carevinu, taj period cini epohu srednjovjekovne bosanske drzave.
U to doba Hrvatska vec ne postoji kao drzava, jer je Hrvatska Trpimirovica-Kresimirovica egzistirala od 845. do 1097. Pet godina potom, 1102, ugarsko-hrvatskom nagodbom, hrvatski velikasi; Frankopani, Subici i drugi, stavljaju suverenitet Hrvatske pod patronat Ugarske kraljevine dinastije Arpadovica. Nemanjicka Srbija je "mladja" od Bosne dvanaest godina, jer Stefan Nemanja, rodonacelnik buduce kraljevine, kao prvi zupan pocinje vladati 1166, a ban Boric 1154. Uz to, srednjovjekovna srpska drzava prestaje egzistirati 1371. godine, kada na rijeci Marici gine zadnji srpski car Stefan Uros V. (Bitka na Kosovu 1379. samo je pokusaj opstanka malih srpskih i crnogorskih despotija: Lazarevica, Brankovica, Balsica i Crnojevica, koje su od ranije u vazalnom odnosu prema Turskom Carstvu.) Osim toga, u doba nastanka Bosne kao drzave, ne postoji ni avarski kaganat (568.-811.) Hrvatska je dakle provincija Ugarske, a Srbija jos ne postoji, a kada i nastane cijelo vrijeme bit ce ugrozena od Bugarskog carstva, Bizanta, krizara i Osmanske imperije. Zahvaljujuci tome, Bosna je imala mogucnost da se razvija neovisno o ostalim slavenskim narodima i drzavama na Balkanu.
Zapadno od Bosne u doba njenog nastanka kao drzavne jedinice, nalaze se veliki feudi Subica, jugozapadno su imanja Nelipica, sjeverozapadano su Babonjici, sjeverno Kurjakovici i Dinjcici. Na tom prostoru javlja se narodnosno hrvatsko ime. Ime Hrvati je tada ime za narod koji ima samo svoju vlastelu, ali ne i svoju drzavu. Isto je i istocno od Bosne gdje zivi srpski narod. Nemanjici, a kasnije Balsici, Crnojevici, Dejanovici, Altomanovici, i drugi, samo su plemena koja cine srpski narod. Povijest Srbije toga doba pokazuje da je vaznije biti pripadnik svoga plemena, nego pripadnik jednog, u ovom slucaju srpskog naroda.
Mnogi postavljaju pitanje koja je to etnicka grupa, ili grupe, koje su naseljavale tadasnju Bosnu? Bosnu su naseljavali Slaveni koji nisu poznavali ni hrvatsko, a ni srpsko narodno ime. U Bosni tada uopce nisu zivjeli ni Srbi, ni Hrvati. Jednostavno receno, u njoj su zivjeli Slaveni koji nisu ni Srbi, ni Hrvati. Hrvati su svoje narodno ime donijeli u Hrvatsku, po kojem se i drzava nazvala, a Srbi su takodjer donijeli svoje ime koje je kasnije ugradjeno u ime drzave. Uzrok zasto tada u Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata jeste taj sto slavenski narod u Bosni nije prihvatio krscanstvo - koje je tada bilo glavna odrednica hrvatskog, odnosno srpskog naroda. Vremenom je taj narod poceo sam sebe da naziva po imenu svoje nove domovine. Cijelo stanovnistvo, sav narod Bosne u svim dokumentima (vladarskim darovnicama, ugovorima, testamentima, glosama na bogumilskim knjigama, natpisima na steccima) toga vremena naziva sebe samo jednim jedinim imenom - Bosnjani.