#176 Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE
Posted: 26/08/2012 11:05
i šta ima to vezebach wrote:Poznati Bošnjaci porijeklom iz Srbije:
otac
sin
rođak
komšinica iz Brčkog
oni su opet Bošnjaci protjerani iz Bosanskog pašaluka, tačnije bosanskih nahija koje su bile sa desne strane Drine, a koje su šupci turci zarad svojih interesa poklonili srbima, nahije zbog kojih su Bošnjaci prolijevali krv i NISU IH DALI, čak šta više i zaratili sa šupcima turcima i SJEBALI IH DO NOGU 1831.g.na istom onom Kosovu polju na kojem su srbi izgubili 1389., a koje toliko slave, i vidi apsurda, Bošnjaci jebali milu majku turcima na tom kosovu polju a nigdje o tome nisi mogao naći u udžbenicima koje su pisale srbokomunjare, ali si zato bio punjen srpskim mitovima o tome
dalje, to su bili ipak Bošnjaci, za razliku od bosanskih srba koji uopšte etnički NISU bili SRBI, oni su pravoslavni Vlasi (gentika dokazala !!) koje su doveli turci i koje su tek u drugoj polovini 19.vijeka srbizirani na osnovu iste pravoslavne vjere,
i onda o čemu ti laprdaš
o svemu odlično piše Dr JOSIP SMODLAKA još 1952.godine
Srpski poltičari pokrenuše “velikosrpsku” propagandu, koja je stala da u masama širi srpsko narodno ime, ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i u samoj Hrvatskoj.
Probuđeni posebni nacionalizam hrvatskiširio je u drugim pokrajinama hrvatsku narodnu i državnu misao. Tako su otsad obje propagande radile da, svaka za svoju nacionalnu misao, a s time i za svoju buduću državu, predobiju što više pristaša između onih koji se do tada ne osjećahu ni Hrvatima ni Srbima, te ni sebe ni svoj jezik ne nazivahu tim imenima.
“Nacionalno neopredijeljeno” bijaše do kraja devetnaestog vijeka, s malim izuzecima, žiteljstvo svih naših krajeva izvan uže Hrvatske i Srbije (i vojvođanskih Srba).
Utakmica između dviju nacionalističkih propaganda bila je bezobzirna i nepoštedna. Dok se na srpskoj strani vodila pod Vukovom devizom: “Srbi svi i svuda”, na hrvatskoj strani nazivu Srbin odricao se karakter narodnog imena.
Poslije trideset godina jalovog prepiranja prepušteno je najzad svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije. Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo, a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak narodnosni faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo k nacionalnom srpstvu. Poslije toga otpada, hrvatski se narod opet sastoji samo od katolika. Pošto se s njime sjediniše svi katolici našeg jezika, on je bio uvećan, kako brojem tako i prostorom, tako da se znatan broj Hrvata nalazi i preko historijskih granica hrvatske države, sve do Subotice, Sarajeva, Boke i zapadne Istre.
Obje propagande okušaše se i kod muslimana našeg jezika, ali sa slabim
uspjehom, zbog svog vjerskog obilježja. Bošnjaci, sljedbenici Islama, kad se našla zamjerka njihovu pradjedovskom imenu bosanskom, volješe da ostanu “neopredijeljeni” , bez narodnog imena, zadovoljavajući se vjerskim nazivom “Muslimani”. (Uzgred rečeno,
bosansko ime, iako mlađe od hrvatskoga i srpskoga, jednakog je postojanja kao i ta dva, pošto je i ono prešlo sa države na državljane i na njihov jezik. Zato je bilo krivo učinjeno našem najvećem fi lologu Jagiću kad je on tu činjenicu javno konstatovao.)

sve ovo reinkarnirao odlični Ivan Mužić u svojoj knjizi 2010.g.














