Zaokupljeni smo mnogim neriješenim pitanjima u društvu. Na površinu svakodnevno izbijaju ne samo dokazi o lopovskim 'nestašlucima' naših hrvatskih gospodarskih i političkih uglednika, krađa brižno čuvanih 'transkripata' i time naše nedavne ''um(nobol)ne'' memorije te dugogodišnje haške kazne hrvatskim vojnim i policijskim zapovjednicima, nego i sve veće nezadovoljstvo hrvatskih građana tom još uvijek neostvarivom željom ulaska u 'obećanu zemlju' - Europsku uniju - o kojoj, kako i sami građani izjavljuju, ništa ne znamo, a kojoj, kako nas uvjeravaju zagovornici ulaska u EU, po svome kulturnome habitusu ionako pripadamo. Jer, smatraju oni, mi smo svojim povijesnim obitavanjem na granici sačuvali daljnji prodor 'istočnjaka' prema Zapadu i zadobili nadjevak ''Antemurale christianitatis'', oliti ''predziđe kršćanstva''. Ili se, barem, tako tješimo, zaboravljajući pri tome da mi, unatoč svemu, ne pripadamo Zapadnoj Europi, nego nekome drugome 'zapadu' - Zapadnome Balkanu – sviđalo se to nekome ili ne!
Međutim, ne treba nas to brinuti, pa i Grčka, kolijevka kulture i filozofije, prava je balkanska zemlja – i geografski i po trenutnim događanjima koja su posljedica upravo dokraja izvršene balkanizacije, procesa koji kod nas, jer smo na zapadu, tek predstoji. Ne daj, Bože! Jer, sve ono zbog čega smo, kao gore navedoh, zabrinuti, ne priliči modernome zapadnom svijetu. Zapad je tamo negdje daleko, tamo kamo zapada Sunce, a ono je kod nas tek izišlo. Koliko će mu još trebati vremena da počne zapad(ati) i da mi s njim konačno dođemo na Zapad?!
Zbog zaokupljenošću vlastitim problemima, nemamo vremena pogledati preko plota i vidjeti što se događa u nešto istočnijem Zapadnome Balkanu, u susjednim državama, u kojima se zahvaljujući hrvatskoj državnoj politici - kako onoj ranijoj tako i ovoj današnjoj – vrši daljnje otuđivanje vlastitih sunarodnjaka od njegove izvorne postojbine, domovine i države, Bosne i Hercegovine. Podupiru se savezi s osvajačem, a time i učvršćivanje njihove moći na prostorima na koje su zahvaljujući Osmanlijama došli u 15. stoljeću i na koje se sada ne dozvoljavaju vratiti drugima. A sve da bi se riješilo hrvatsko pitanje u toj zemlji. A zamislite s kim: sa srbijansko-srpskim vlastima s obje strane Drine. Kakva je to samo iluzija bila i kakva još uvijek i danas jest?!
Međutim, ovomjesečna zbivanja u susjednoj državi s kojom imamo najdužu državnu granicu, makar mi i ne željeli znati za ta zbivanja, mogu poslužiti kao prikladan poučak sve prihvatljivije paradigme o potpunoj politizaciji religije i o prerastanju vjerskih zajednica u glavne promotore nasilja u društvu. Posebno u situaciji kada osjete (religijske zajednice) da im tek ostvarena prava počinju izmicati ispod kontrole. Riječ je o prijetnjama reis-ul-uleme dr. Mustafe Cerića da će u Sarajevu inicirati ista događanja kao što su nedavno bila inicirana u Egiptu samo zato što je kantonalni ministar odlučio ukinuti diskriminaciju osnovno- i srednjoškolskih učenika, i to onu diskriminaciju koju je proizvodila nastava iz vjeronauka. Ali, o tom-po-tom.
Potrebno je ipak malo zastati i zaviri u svete knjige
Ponekad je potrebno i u pol bijela tjedna malo zastati, ako ne i svaki dan, i zaviriti i svete knjige pa vidjeti koje su to iskustvo vremena ljudi zapisivali tijekom vlastitoga postojanja kako bi ti zapisi ostali vjerno svjedočanstvo o modalitetima njihova osmišljavanja vlastite egzistencije, bez obzira gdje su bili smješteni – na istoku ili zapadu, sjeveru ili jugu.
U tome smislu moglo bi se reći da temeljna poruka koju nalazimo u prvome čitanju iz Djela apostolskih (Dj 2,14.36-41) u četvrtu vazmenu nedjelju, 16. svibnja 2011. godine, glasi: potrebno je obratiti se! No, nije to samo deklarativni poziv na isto tako deklarativno obraćenje, nego na dubinsko obraćenje, na potpunu konverziju, na zaokret. Jer, bez zaokreta nije moguće krenuti novim putem. To nam potvrđuju, ako nitko drugi, zakoni fizike.
Iz navedenoga čitanja vidimo da se Petar obraća prvoj kršćanskoj zajednici, judeokršćanima, židovima koji prihvatiše kršćansku vjeru. I u ovome dijelu teksta Petar ustrajava u optužbama da su upravo židovi razapeli Isusa Nazarećanina, kao što ustrajava i u pokazivanju vlastite nadmoći nad tek krštenima da je upravo toga Isusa, kojega su oni, židovi, razapeli, «Bog učinio i Gospodinom i Kristom». I bio je to, kako izvješćuje pisac ovoga svetopisamskoga teksta, dovoljan razlog da slušatelji pristupe Petru i drugim apostolima i da im kažu: "Što nam je činiti, braćo?" A, Petar će im na to odgovoriti: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš."
A, kao da se je lako obratiti, vratiti se iz jedne i ući u drugu kolotečinu!? Po teoriji racionalnoga izbora to bi se i moglo dogoditi, ali tek onda ako naše kalkulacije pokažu da ćemo tim zaokretom profitirati, da ćemo uspjeti maksimirati vlastitu dobit. Najveći problem je u tome što današnji čovjek u kršćanstvu ne vidi dovoljno snažnu osnovu na kojoj bi, čak i logikom racionalnoga izbora, mogao profitirati. Današnje kršćanstvo u svojoj praktičnoj, i to posebno onoj katoličkoj izvedbi, posebno kad je riječ o životu najviših službenika, prestalo je već odavno biti mamac za konverziju pojedinaca kako izvan tako i unutar samoga kršćanstva. Ustrajavanje u opetovanom odbijanju koncilskih obnoviteljskih poticaja udaljuje današnje kršćane katolike od svega onoga što kroz Novi zavjet poručuje Isus Nazarećanin.
Drugo čitanje je iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 2,20-25). Iz sadržaja teksta ovoga ulomka vidljivo je da se Petar obraća prvoj kršćanskoj zajednici koju ne sačinjavaju ni židovi niti imućni pripadnici onoga društva, nego sirotinja, robovi, oni koji za svoje gospodare ne postoje kao ljudi, nego su roba čiji je vlasnik onaj kod koga su unajmljeni. Međutim, Petar u svome obraćanju poniženima i povrijeđenima ne nastupa kao nezreli i neodgovorni revolucionar koji bi ih podigao na ustanak, ostavio i pobjegao, kao što je to krajem II. svjetskoga rata uradio “velebni“ dr. Ante Pavelić, potaknuvši svoje vojnike i propagandom zaluđene građane da bježe na Zapad (kako je to magična riječ) i da se tamo predaju partizanskome ratnome savezniku (jah, kakve li mudre ustaške politike!), da bi on, Pavelić, vrhovni mudrac, potom mirne duše pobjegao ostavivši vlastite sunarodnike – vojnike i civile - na milost i nemilost partizanskih 'osvetnika'. U povijesti ljudske uljudbe nije zabilježen ovako 'hrabar potez' nekoga vojnoga ili političkog vrhovnika. Moguće je to samo u Hrvata. I da ga oni poslije svega toga uzdižu u nebeske visine, da mu hodočaste na grob, da mu za pokoj duše misu slave. Glu'o bilo!
No, vratimo se mi sv. Petru. Svjestan ondašnjih društvenih odnosa, on od svojih novoprimljenih kršćana traži da ustraju u svome obraćenju. Zapravo, ovim njegovim tekstom upoznajemo kršćanstvo koje se počinje profilirati u religiju koja će početi nadilaziti postojeće društvene odnose i za koju će, barem u tome početnom razdoblju, svi ljudi biti jednakovrijedni bez obzira na njihovo socijalno, rodno, nacionalno, kulturno podrijetlo. Međutim, taj tekst pokazuje ono što će mnogi, posebno marksistički mislitelji, koristiti kao podlogu da se prigovori kršćanstvu da je bilo spremno potlačenim i poniženim ljudima propovijedati strpljenje da se ne bune protiv svojih tlačitelja, nego da sve podnose iz ljubavi prema Bogu. Poslušajmo stoga što Petar kaže: “No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“. Petar je ovdje bio mudar. Nije htio (po)nuditi im uzaludnu nadu. Zatražio je obraćenje na kršćanstvo koje bi temeljem snage vjere omogućilo promjene društvenih odnosa. Da bi prvu kršćansku zajednicu, koju su sačinjavali pripadnici najnižeg sloja ondašnjega društva, ohrabrio u njihovoj patnji, on im opetovano ponavljao da Isus nije bio revolucionar koji je bezrazložno dizao bunu i mijenjao careve, nego da je - i sam proganjan – nudio obraćenje i vrijednosni sustav kojim će siromašni i obezvrijeđeni uspjeti mijenjati društvene strukture. Petar kaže: “On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.“
Ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 10,1-10) potvrđuje Isusovu nakanu da bude onaj preko i pomoću koga će ljudi dolaziti Bogu, a time, dakle, i njemu samome. Taj vječni poziv – obratite se – vrijedi i ovdje i sada, i nikome drugome, nego nama, pojedinačno svakome. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje: Tko se, temeljem svoga vlastitog života, usudi danas u ime Isusa Nazarećanina (iz)reći taj zahtjev nekome drugome?
Sarajevski vjeronaučni poučak – mit ili zbilja?
A sada o našemu susjedstvu, slijedeći onu staru mudru izreku: Majka kćerku kara, snahi prigovara. Naime, bosanskohercegovački mediji već danima bruje o posljedicama odluke Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo i njegova ministra Emira Suljagića da vjeronauk više neće ulaziti “u prosjek ocjena“ i to radi toga da bi sva djeca bez obzira na religijsko, nacionalno i svjetonazorsko pripadanje njihovih roditelja (a roditelji i tamo, kao i ovdje, određuju hoće li ili neće njihova djeca pohađati vjeronauk u osnovnim i srednjim školama) mogla međusobno biti ravnopravna pred zakonom. Svoju odluku da ocjena iz vjeronauka ubuduće ne ulazi u opći prosjek učenika Ministarstvo je uputilo svim osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo 22. travnja ove godine. Takav svoj stav ministar je obrazložio činjenicom da je nastavu iz vjeronauka potrebno organizirati u skladu s postojećim Zakonom o slobodi vjere u BiH, a to znači da se vjeronauk treba i dalje održavati u osnovnim i srednjim školama, ali, da bi se izbjegla diskriminacija učenika temeljem njihova religijskoga pripadanja, a što se na vidljiv način pokazuje ocjenjivanjem iz vjeronauka, učenici neće biti ocjenjivani iz toga predmeta. Mislim da je odluka kantonalnoga ministra izuzetno dobra, duhovno relaksirajuća i praktično korisna i poučna, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za Republiku Hrvatsku.
O čemu se radi?
Gore navedenu ministrovu odluku napali su službeni predstavnici svih triju tradicionalnih religijskih konfesija u Bosni i Hercegovini: katolički, muslimanski i sprskopravoslavni. Ova ih odluka ujedinila u zajedničkome napadu na ministra, jer im želi “ukinuti vjeru“. Hvala Bogu da se i to dogodilo. Inače ni u čemu drugome ne mogu se složiti. Najdalje u svojoj osudi takve odluke i samoga ministra otišao je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH (IZBiH) dr. Mustafa ef. Cerić koji je prošloga tjedna, u Blagaju kraj Mostara, pred okupljenim mnoštvom istaknuo da je takvom odlukom "na sceni tlačenje bošnjačkog bića i njegovog ponižavanja" pozivajući pri tome ministra da povuče svoju odluku. Optužio je bošnjačke političare da su ostavili muslimane da se sami bore za svoja prava te im poručio:
“Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu! Te državne škole su i naše škole. Mi plaćamo porez! Nije to privatno, babovina ministra... Nisi to donio niotkud, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama. Ako treba, a očito da će trebati, ja im poručujem: 'Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti..., ako budete dirali u vjeronauku imat ćete 'sarajevsko ljeto' na ulicama Sarajeva, da znate"! ...Isto kao što se protiv Mubaraka desilo 'egipatsko proljeće' - poručio je, uz ostalo, reis Cerić (
http://www.** No links **.ba/front/ima-da-se-uci- ... vsko-ljeto).
Odgovarajući mu, ministar Suljagić je ustvrdio da, kao prvo, dosadašnja praksa održavanja nastave iz vjerounauka “diskriminira one učenike koji ne pohađaju vjeronauk“ i da on kao ministar želi poduzeti sve da bi se prekinulo s tom diskriminarajućom praksom, i, drugo, što je jako važno, da država trenutno nema novaca uvoditi alternativni predmet, jer da vjeronaučna nastava samo ovaj kanton košta 2,3 milijuna konvertibilnih maraka godišnje (oko 8,5 milijuna kuna). Ministar je pri tome upozorio i na sljedeću činjenicu koja je, budimo iskreni, preslika hrvatske vjeronaučne zbilje utemeljene u vatikanskim ugovorima, a koja glasi: “…vjerske zajednice imaju sva prava, a država sve obaveze. Država plaća vjeroučitelje - u Kantonu Sarajevo to je blizu 2,3 miliona maraka godišnje - i investira javnu infrastrukturu; vjerske zajednice definiraju nastavne planove, određuju sadržaj udžbenika i određuju potrebne kvalifikacije za vjeroučitelja/icu. To je neodrživo.“
Nemam što drugo reći nego, ministre, čestitam na hrabrosti. U Republici Hrvatskoj to nitko neće ni pokušati izustiti, a kamoli učiniti. Svi će ministri obilaziti oko ovoga problema kao 'mačak oko vruće kaše'. Njihovim strankama trebaju vjernički glasovi. A da ne bude zabune, evo što stoji u članku 6. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture:
“1. Program i sadržaje nastave katoličkog vjeronauka u školama bilo koje vrste i stupnja, te udžbenike i didaktičku građu, sastavlja Hrvatska biskupska konferencija koja ih podastire nadležnim tijelima RH radi njihova uvođenja u školske programe.
2. RH snosi troškove izradbe i tiskanja udžbenika vjeronauka i organizira izdavački postupak u skladu s postojećim odredbama za ostale školske udžbenike.“
Čitajući ovaj ugovor stječe se dojam da je Republika Hrvatska svojim osamostaljenjem i omogućivanjem potpunih vjerskih sloboda potpisala dragovoljno (zahvaljujući Juri Radiću i Franji Tuđmanu) vlastitu “kapitulaciju“ pred Crkvom pa joj se ugovorno nameću reparacijske obveze. Shvatili vi to kako god hoćete, iz ovoga vatikanskog ugovora nema uopće nikakvih obveza Crkve prema društvu i državi, osim što će se izvoditi vjeronaučna nastava. Ali to je dužnost koju je Crkva ionako dužna ispunjavati temeljem svoga ovozemaljskog poslanja.
I da ne zaboravim: svaki komentar Cerićeva iskaza bio bi suvišan. On samo potvrđuje strahove nas običnih ljudi da su vjerski vođe, e da bi zadržali “stečeno“ pravo političkoga i društvenog “uredovanja“ i da bi zaštitili iz toga proizišla prava i privilegije, spremni i na rušenje postojećega ustavnog poretka. Imat ćete “sarajevsko ljeto“! Kako lijepa i dražesna vjerska poruka!? Ovo naravoučenije sarajevskog atentata na vjeronauk može poslužiti kao veoma korisno upozorenje svima do kojih granica društvene destrukcije mogu ići vjerski vođe ukoliko se netko usudi spriječiti izgradnju teokratskoga društva u kojemu bi sve bilo podređeno “mojoj“ vjerskoj zajednici i “mojoj“ religiji, i ukoliko bi se taj netko usudio graditi društvo ravnopravnih građana, svejedno na njihove vjerozakone i nacionalna opredjeljenja.
A sada nešto osobno, a i ne mora tako biti. Može se svakome dogoditi
No, ne treba ići tako daleko. Imao sam nedavno prilike na vlastitoj koži doživjeti svu bahatu oholost katoličkih uglednika, odmah nakon moga gostovanja kod gosp. Šprajca, u središnjem Dnevniku HRT-a, 1. svibnja 2011., i govora u povodu proglašenja pape Ivana Pavla II blaženim. Neki su tražili i pronašli moj privatni kućni broj, nazvali da bi me onako crkveno-majčinski poučili da je “žensko pitanje“ u Rimokatoličkoj crkvi riješeno i da nemam o tome što zboriti i širiti dezinformacije kako ni Ivan Pavao II ni Benedikt XVI. nisu riješili probleme ređenja žena za svećenice i nisu riješili problem razvedenih i ponovno oženjenih. Ponuđena su mi i, kad sam prihvatio, elektroničkom poštom poslana dva teksta o toj problematici. Pročitavši navedene tekstove, uvaženome tekstopiscu, bliskome suradniku HBK, odgovorio sam u pisanome obliku između ostaloga i ovo:
Naime, teško je razgovarati s nekim o bolnim pitanjima suvremenoga društva i Crkve i njezinih članova u tome društvu, ako se polazi s pozicija, kao što to Vi činite, da je Katolička crkva najbolja od svih religijskih zajednica i da ona ima sva rješenja za sve probleme.
(…) Vaši članci koje ste mi poslali, a koji se tiču položaja žena u Crkvi, mogu biti primamljivi nekome tko uopće nema doticaja sa životnom zbiljom i tko se hrani sladunjavim pričicama o Svetoj Majci Crkvi i Blaženoj Djevici Mariji, a da pri tome ne uzima u obzir položaj žena katolkinja koje zlostavljaju njihovi muževi, tuku ih, progone i ubijaju, o ženama koje su prisiljene na pobačaj, drogu i prostituciju, o ženama koje osim majčinstva žele postići i druge važne tzv. "muške" funkcije u ovome društvu.
Nažalost, u našoj Crkvi nema nikoga kome su mogu obratiti takve ponižene i obespravljene žene. Srceparajuće pričice o djevičanstvu i bezgrešnome začeću nemaju nikakve koristi za žene koje se nađu u Sigurnoj kući. Nisam čuo da je ikada ijedan svećenik posjetio te žene koje su u tu nevolju doveli najvećim dijelom Hrvati katolici, a ti isti svećenici, biskupi i nadbiskupi posjećuju najveće zločince u zatvorima i slave s njima zajedno sv. Misu. Nemam ništa protiv toga, ali potrebno je to učiniti i na ovome mjestu o posjetiti žrtve hrvatskih obiteljskih zločinaca, kao što je potrebno posjetiti i one koje svoj svakodnevni život prevladavaju skupljajući pet-ambalažu po zagrebačkim kontejnerima.
Nadam se da sam Vam ovim kazao svoj stav o ulozi Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nažalost, ta je uloga "uprljana" nezasitnom željom za materijalnim bogatstvom, a duhovna strana ovoga društva ostala joj je negdje na marginama.
Međutim, nije se ta skrb za čistoćom moga iskaza o crkvenim pitanjima zaustavila samo na usmenome upozorenju. Uslijedilo je i pismeno i to ne meni osobno nego ravnateljstvu institucije u kojoj sam stalno. Potpisnika toga pisma trenutno neću imenovati, ali je riječ o visokopozicioniranome ugledniku jedne od katoličkih crkava u Republici Hrvatskoj. Njemu je u mome gornjemu TV-nastupu smetalo što sam izrekao samo djelomičnu istinu navodeći da je papa Ivan Pavao II. bio poglavar Rimokatoličke crkve, a trebao sam naime reći da je on bio “vrhovni vjerski poglavar Katoličke crkve“. Druga velika zamjerka je ta što sam rekao da u Ruskoj pravoslavnoj crkvi postoji strah od Rimokatoličke crkve zbog mogućnosti unijaćenja, odnosno što sam rekao da postoji strah “da sve pravoslavce prevede na katoličanstvo“. Koristim se ovom prigodom i najsrdačnije zahvaljujem ovako javno uvaženome katoličkome ugledniku na upozorenju za ispravkom uistinu materijalnih grešaka.
Međutim, nije problem u mojim greškama. Problem je u postojanju tek dvadeset godina staroga katoličkog mentalnog sklopa iz kojeg proizlazi shvaćanje da hrvatska država i sve njezine institucije, pa time zacijelo i znanstvene institucije, trebaju biti neposredni servisi katoličkih crkava u Hrvatskoj i da te institucije zajedno s Državom trebaju obavljati poslove nadzora nad iskazima svojih zaposlenika koji bi dirali u «naše svetinje». Da su neka druga vremena, ovakvim pisanim traženjem bio bih zaslužio lomaču. A, tko zna, možda takva vremena uskoro i nadođu! Da naš katolički uglednik nije daleko odmakao od efendije Cerića, evo njegove sasvim svjesno izrečene poruke Ravnateljstvu znanstvene institucije:
Molio bih cijenjeni Naslov da profesoru dr. Ivanu Markešiću ukaže na spomenute nejasnoće. Kad netko nastupa javno o nekoj temi, onda mora biti 'doma' s činjenicama, mora biti dobro 'potkovan'. Poznato je da je naš narod vrlo slabo poučen u svojoj vjeri, pa se baš zbog toga od javnih djelatnika očekuje da govore jasno i istinito. (podcrtao I. M.)
Zamislite koliko je katoličke bahate oholosti bilo potrebno imati pa se obratiti jednoj znanstvenoj instituciji i tražiti od nje da, kao u dobra stara komunistička vremena, disciplinira i u red dovede svoga člana koji nije na partijskoj, ovaj put na ispravnoj katoličkoj liniji. I to stoga, što taj beznačajni i znanjem ne dobro “potkovani“ profesor može svojim nebulozama o vjerskim pitanjima naškoditi “u vjeri slabo poučenim katoličkim vjernicima“, ne pitajući se jesu li za to krivi znanstvenici, komunisti, agnostici, ili upravo popi koji umjesto da vrše svoje svećeničko poslanje “besposleni jarce krste“.
Uvaženome kleriku poručio bih da se počne baviti svojim istinskim poslanjem – poučavanjem puka neukog katoličkog u nauku Isusa Nazarećanina. I da to ne traži od znanstvenih institucija. Jer, nakon ovoga inkvizicijskog poziva da me se disciplinira unutar kuće u kojoj radim, ne bih se čudio da uskoro uslijedi i javni poziv da me se disciplinira i na ulici.
Obećanje koje nužno ne proizlazi iz gornjega zaključka
Kako sam već prigodimice pisao o problemu smrti i umiranja, o problemu eutanazije, ali i o potrebi utemeljivanja institucije palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj, sljedeći put pokušat ću govoriti o dobrim i korisnim posljedicama referendumske odluke građana Grada Zuericha o pravu na eutanaziju, o utemeljivanju palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj.
Ivan Markešić
