Kako veceras ne bi guzve kao i obicno

, odlucih postati ovu, malo poduzu pricu o zavjetu, emanetu, uputi, pokajanju, kaderu...Tekst sam nasao na nekom forumu i neznam koliko je vjerodostojan ali ga vrijedi procitati.
EBU DAVUDOV ZAVJET
Ebu Davud Omar ibn al-Sathir ibn Sadi cuveni sakupljac i poznavalac hadisa, koga jos zvahu i al-Kifti ili Es-Sidzistani, bio je u mladosti neobicno svojeglav i obijestan. Gotovo od rodjenja njegova teska narav kao nepodnosljiv teret morila je svakoga tko se nasao u njegovoj blizini. Sto je s vremenom bivao sve stariji i snazniji, i sve svjesniji ugleda, bogatstva i moci svojega oca, posljedice njegovih nestasluka i psina postajahu sve teze i teze.
U pocetku otac Ebu Davudov misljase da mu sin ima hrabrost i srcanost ratnika jer do njega dopirahu samo djelici uljepsanih njegovih zgoda, a ne prava istina o sinu. Kasnije, i iz tako uljepsanih prica, zakljuci da je doslo vrijeme da se mlada krv ohladi i posalje ga sa slugama i novim stadom na daleke pasnjake uz rubove pustinje An-Nafud. No nakon nekoliko dana Ebu Davud ukrade kamilu i sam se vrati kuci i otac ga po prvi put dade isibati. Bilo je to na njegov deseti rodjendan. Pred noc u sator, gdje je mokrom mahramom gasio uzarene modrice po ledjima, udje stari hafiz koji ga je ucio Knjizi. Bez rijeci pokraj njega razmota sedzadu i stane klanjati aksam. Molitve mu zvucase cvrsto i smisleno iako su se rijeci jedva otkidale sa usana. Ebu Davud po zloj navici pocne glasno da ponavlja molitvu, cas brze cas sporije, ne bi li se hafiz zbunio. Nakon posljednjeg sedzda hafiz ostane klecati blago gledajuci Ebu Davuda. Ovaj, da ga preduhitri, naizust izgovori asare s kojim je hafiz uvijek pocinjao i zavrsavao razgovor s njim: “Tako Mi vremena! Zaista je covjek na steti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporucuju Istinu i koji preporucuju strpljivost.”
- Jest, - mirno rece hafiz –jest. Vidim, iblis ti se cvrsto vezao za ruke, oci i jezik da ni batina ne pomaze. Uvukao se pod kozu tako da na njega prut ni ne pada. Neka ti je Alah u pomoci – rece ustajuci. Jos ce mnogo prutova puci na tvojim ledjima dok te iblis ne ostavi.
Na izlasku iz satora Ebu Davud ga ponovo preduhitri: “Tako Mi vremena! Zaista je covjek na steti i…”
Od tada gotovo svaki dan Ebu Davud bijase siban ili vezan i ostavljen u satoru bez vode i hrane.Sve sto bi uradio i rekao bilo je protkano pakoscu, uvredama i zlom, a kazne i prijekori pratise ga kao sjena. Uskoro je postao najomrazeniji boziji stvor u cijelom Shammaru i otac ga, pod pritiskom sve izricitijih zahtijeva za javnom kaznom, odluci poslati bratu, trgovcu u Jaddahu na Crvenom moru.
Nakon cetrnaest dana karavan od dvadesetak tovarnih kamila, s robom za trgovinu i darove, i s pratnjom od trideset naoruzanih slugu, Ebu Davudom i starim hafizom stigose pred kapije Jastrib al-Madinah al-Mudawwaraha. Nabreklo krvavo sunce upravo je sjedalo na naostren rub horizonta. Na njegovoj hladnoj povrsini kao ostar i visok trn se ocrtavalo tamno munare Alejhisselamove Dzamije sa koga se vec dva vijeka u svijet siri ezan njegovog prvog muezzina Ebu Abdullaha Bilala ibn Rabbaha el-Habesija. Uskoro ga cuse i oni, nestvarnog kao da dolazi iz zemlje i njih samih. Brzo sjahase rasprostiruci po vrelom pijesku sedzade za molitvu. Samo Ebu Davud po navici ostade u sedlu. Odjednom, misice mu se u uzasnom bolu stisnuse uz kosti. Htjede viknuti ali nigdje usta. Na oci mu se spustile ljepljive kupole mraka i on pomisli da umire.Vec je cuo dzehenemsku dreku sejtana, a onda kao iz daljine, kao saptanje cu “Alahu ekber, Alahu ekber…”. Hvatajuci se za bozije ime bol se polako poce povlaciti iz tijela, i mrak iz ociju i ugleda hafiza i sluge kako na koljenima oko njega uzdignutih ruku spominju Bozije ime i velicinu. Zajeca i baci se u rasirene ruke starog hafiza.
- Ni jedan iblis ne moze uci u Grad bozijeg poslanika pa je taj sto ti lezase na kostima odlucio da te povede sa sobom. Sam te je Milostivi uzeo iz njegovih ruku…
”Tako Mi vremena! Zaista je covjek na steti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporucuju Istinu i koji preporucuju strpljivost.” – rece hafiz i poljubi ga u vrelo celo.
Sutradan, Ebu Davud doceka zoru na sedzadi sa Bozijim imenom na usnama. Bez njega ni jedan zaloghaj hrane ne okusi, niti ga je prestao spominjati svih sljedecih cetrnaest dana do Jaddaha.
Pred kucom oceva brata sjaha i na koljenima prodje kroz kapiju do strica koji stajase na sredini avlije. Celom dotakne zemlju i progovori ne dizuci pogled:
- Mnogo sam zla nanio svojoj krvi i ljudima da mi nitko osim Milostivog ne moze oprostiti. Pred Prorokovim gradom sam progledao i zakleh se Njime i sobom da cu se iskupiti hvalom Prorokovih djela. Poruci ocu, molim te Svemogucim, da deset tisuca hadisa stoji izmedju nas, izmedju mene i svih drugih radosti, i kada ih skupim i objavim grijesnom narodu doci cu poljubiti kucni prag. Samo ce tako, kad zilzal najavi sudnji dan, zrno zla koje pocinih sa sejtanom za vratom biti prevagnuto zrnom dobra. Jos jednom te molim imenom Njegovim, ne raspremaj mi sedlo i ne zatvaraj me u kucu jer iblis ce mi ponovo leci na kosti. Samo me trag Prorokovih djela moze dovesti Svemogucem!
Ljepota iskrenosti njegovih rijeci sjala je ljepotom same Knjige i hafiz se s molitvom baci na zemlju.I stric se spustio na koljena. Drhtavim glasom, izmedju pominjanja Bozije milosti rece: “Idi, Ebu Davude. Idi.” Bilo je to tocno na njegov cetrnaesti rodjendan.
Vratio se u Jesrih al-Medinah i tamo proveo sedam godina posjecujuci svakodnevno Prorokov grob. Uspomene na Muhameda Alajhisselama bile su jos toliko svjeze da je gotovo na svakom mjestu u gradu nailazio na sasvim jasne i zive opise njegovih djela. U prve tri godine za samo jedan silazak u grad trebalo mu je dva dana da zapise sve hadise koje bi cuo. Na kraju cetvrte godine vec ih je imao pet tisuca zapisanih i nekoliko stotina, u obliku pjesama, naucenih.
Medjutim, postepeno je poceo uocavati da se neki hadisi ponavljaju ili su, pak, ispricani na drugi nacin. No jos uvijek je jedva stizao zapisati sve nove koje bi saznao. Na dvadeseti rodjendan imao ih je zapisanih sedam tisuca i skoro tisucu naucenih. Onda mu sve cesce pocese dolaziti dani bez i jednog novog hadisa, pa tjedni i mjeseci. Na kraju sedme godine odluci poci u Meku, Alajhisselamovo rodno mjesto.
Deseti dan jahanja Ebu Davud pomisli da je zalutao i da se vrti u krug jer se krajolik nije mijenjao satima. Ostao je bez vode i zedj mu je raznosila misao kao vjetar pustinjski pijesak. Odjednom se uhvati kako Ime Njegovo zamjenjuje slikama vode i po prvi put, nakon susreta sa mocima Milostivog pred kapijama Prorokovog grada, osjeti strah i stid. I ranije mu se desavalo da prolazeci kraj mladih robinja izlozenih za prodaju u njemu zabruje zice strasti, ali ih je uspijevao stisati samim sjecanjem na taj susret i prosli bi mnogi mjeseci dok bi se ponovo oglasili. Sada i samo sjecanje je nestajalo! Zavjet koga je dao izgledao mu je nekako stran kao da ga nikad nije izgovorio i u strahu klekne na pjesak da se pomoli. Kao djerdan nizao je rijeci molitve i zedj se postepeno povlacila. Sa celom na pijesku nasla ga je karavana sto se vracala iz Meke. Osvjezen vodom, molitvom i drustvom ponovno je osjetio zanos zavjeta i razdragan do zore govorase najljepse hadise okupljenim gonicima kamila. Svaki kraj price bijase popracen uzdasima, suzama ili hvalom Svemoguceg. U njihovoj zadivljenosti i gladnoj paznji bilo je isto toliko ljepote koliko i u samim Muhamedovim djelima i od tada jednakim je zarom trazio nove i prepricavao sakupljene hadise.
U Meku je stigao na popodnevnu molitvu na svoj dvadestprvi rodjendan. Jedva je pronasao konak kod nekih muhadzera sa Sicilije jer grad je bio pun hodocasnika. To ga ispuni zadovoljstvom. Za godinu-dvije navrsit ce zavjet i moci ce se vratiti kuci da prekine bol nostalgije koja je iz dana u dan sve vise rasla, cineci noci sve duljim i besanijim. Medjutim, do njemu nepoznatih hadisa dolazio je sve teze. Vec nakon druge godine upustao se u razgovor sa svakim ne vodeci racuna o ugledu, polozaju i poznavanju Knjige. Obilazio je hanove, logore hodocasnika, zalazio u sumnjive kuce. Onda su se dani bez novih prica poceli lijepiti u godine. Dvadesetdeveti rodjendan docekao je prebrojavajuci sakupljene hadise. Osamnaest ga je prica dijelilo od ispunjenja zavjeta. Na trideseti rodjendan isto. I na tridesetprvi.
Ponesen vrlo lijepim varijacijama vec zapisanih prica nekog starog muida iz Damaska Ebu Davud odluci da s njim podje tamo. Damask je ugledao sa bradom od cetiri prsta i sa prvim sjedinama iz usiju. Nakon dvije godine okrenuo mu je ledja sa bradom od dva pedlja i sa tek ponekom crnom vlasi u kosi i sa novih pet hadisa. U Bagdadu je proveo dvije godine i nista njemu nepoznato iz zivota Muhamedovog nije cuo, pa se uputio u Kairo. Za samo mjesec dana uspio je zapisati dvanaest novih prica, a onda tri godine nista. Posljednja prica za zavjet bijase neuhvatljiva. Uslijedile su duge godine putovanja i trazenja: godina dana u Aleksandriji, dvije u Tunisu, sedam u Kordobi, ponovo dvije u Damasku, pet u Jerusalimu, pa ponovo tri u Meki.
Gdje god bi dosao bio bi toplo docekan jer glas o njegovu zavjetu, traganju i odricanjima brzo se pronio cijelim svijetom koji poznavase Istinu Knjige. O ljepoti njegovih prica iz Pejgamberovog zivota pricalo se po svim medresama, u hanovima i uz karavanske vatre po pustinjama. U Kairu, Kordobi i u Bagdadu prepisivale su se njegove brojne knjige zapisa. Slava mu se isprijecila ispred ispunjenja zavjeta kao nesavladiva prepreka. Gdje god bi ga prepoznali trazili su da on prica jer se malo tko usudjivao govoriti hadise pred takvim poznavaocem.
Iz Meke, s laznim imenom, kao pomocnik jednog perzijskog trgovca otisao je za Indiju. Sest godina je sluzio tragajuci za posljednjim hadisem. Od Arabije i Indije, do Gruzije i Armenije nije bilo hana u kojem nije zametao razgovor o Proroku i koji bi redovito zavrsavao njegovim pricama. Slava mu je ponovo stajala na putu. Kad je svoje novo ime poceo nalaziti i u hanovimau koje nikada nije stupio napustio je trgovca s namjerom da ode u Sudan gdje se Istina Knjige tek sijala lijepom rijecju i sabljom. Tako se u sezdesetcetvrtoj godini, nakon punih pedeset godina lutanja, ponovo obrao u Jaddahu pred stricevom kucom cekajuci ladju za Sudan. Vrata kapije lezala su izvaljena. Na dvoristu hrpa suhog devinog izmeta i pijeska. Krov se bolesno uvio nad praznim zidovima i oknima. Ovdje vec dugo niko od njegove krvi nije zivio i samo ga je Uzviseni na njegovu jeziku i srcu spasio da ne prokune i sebe izavjet od iznenadne boli koja mu noge ucini klecavim i koja mu natjera suze na oci da je gotovo slijep doteturao do pristanista.
U Sudanu ga poce muciti kostobolja i bilo je dana kada je na sedzati spajao sabah s aksamom tjerajuci Imenom Njegovim nepodnosljivu bol. Sve teze se kretao, a vise nego ikad put mu je trebao. Za svaku rijec Knjige Sudanci su dali jedan zivot. Posvuda su ulice bile iskicene kopljima sa cijih su se vrhova kezile odsjecene glave. Oblaci lesinara su kruzili nad sudanskim poljima. Hvaljeni se nemilo okomio na nevjernike. Nakon sest godina s jednom cetom egipatskih memeluka spustio se do Kaira. Izmucen od sedla, zeljan meke postelje, usao je u prvi han i spavao dva dana kao mrtav.
Povrativsi sve kratkotrajniju snagu Ebu Davud proseta gradom. Na vratima jedne vrlo stare palace ugleda gotovo izblijedjeli natpis koji mu se ucini zanimljivim: “Samo su zavicaj i kuca roditeljska Bogom odredjeni.” Od prolaznika dozna da kuca pripada imamu Abdulu el-Kaftu koga je upoznao davno u Kordobi i s kojim je proveo dva mjeseca raspravljajuci o znacaju razlicitih tumacenja Knjige, i odluci pokucati na vrata.
Nakon dirljivog susreta i budjenja uspomena uz kahvu, Ebu Davud upita za natpis nad vratima.
_ A to?!- zacudjeno ce imam. Zar ti koji od zivih najvise znas o Alajhisselamovom zivotu ne znas da je prvu noc po protjerivanju iz Meke proveo klecuci i pjevajuci Ime Hvaljenoga, i da je rekao upitan od vjernih sljedbenika zasto toliko bola kad je njihov put odredjen: “Zato braco, sto su od svih mjesta kroz koje covjek mora proci na ovom svijetu samo zavicaj i kuca roditeljska Bogom odredjeni. I kao sto je veliki grijeh kuditi Ime Njegovo i Rijec Njegovu, tako je i veliki grijeh tjerati covjeka, najljepse djelo Njegovo, iz kuce roditeljske i zavicaja njegova. Prokleti su na vijeke vjekova oni koji se to usude i muke ce njihove biti strasne. Zato sam plakao svu noc, nad strasnom sudbinom koja ce ih snaci. I onaj koji napusta zavicaj svoj i temelje kuce roditelja svojih upada u grijeh, ali ce za to djelo Milostivi imati onoliko oprosta koliko je jaka zelja za povratkom. Samo Svemoguci smije covjeka seliti.”
Ebu Davudu se i soba i sofra okrenuse oko glave, ponestane mu zraka i on zijevajuci kao riba padne pred ustrasenog imama. Brzo je dosao sebi. Drhtavim glasom se ispricao na smetnji i pruzi imamu ruku i blijedi obraz. Bilo je to na njegov sedamdeseti rodjendan.
Zavjet je namiren i mogao se vratiti kuci.
Vrlo je sporo putovao. Kosti su ga sve vise boljele i sve je cesce morao ostajati u hanovima i znao je da ce uskoro umrijeti. Sa jezika mu Ime Hvaljenoga nije silazilo i samo je On davao snage da izdrzi.Zapravo, on kao da je vec bio mrtav. Sam Svemoguci usao je u staro tijelo i drzao kosti da se ne raspadnu prije nego sto vidi oca.
Pred zoru je ugledao kucu. Toplina i mir lezali su nad selom i ptice su pjevale. Kroz otvorenu kapiju utjera kamilu u dvoriste. Otac je stajao kraj otvorenih prozora zamisljen drzeci se jednom rukom za bradu, kao da nije mogao usnuti pa je izasao da se uzalud ne vrti u postelji koja je uvijek bez sna pretijesna i teska. Kad ga je ugledao na kamili, rasiri ruke i zaplace.
- Ebu Davude, sine! Gdje si do sada? Vec dugo te cekamo!
Ebu Davud polako sidje sa sedla i vukuci ukocene noge stane pred oca. Suze su mu gasile vid.
- Vratio sam se oce, da me zagrlis jos jednom- rece pa klekne da mu poljubi noge.
Cvrsto ih obgrli cudeci se sto otac ne sagne i ne podigne ga u narucje kao nekada. Htio je podici glavu i pitati: “Oce, gdje su ti ruke?”, ali ne mogase se oduprijeti iznenadnom blagom snu sto mu je silazio na oci.
Prvo su nasli kamilu, koja je odlutala iz dvorista trazeci vodu, a zatim Ebu Davuda. Mrtvog, kako grli osusenu lozu ispred davno porusene kuce. Prije tridesetak godina otac Ebu Davudov nenadano umre, a kako nije imao drugih muskih nasljednika sve su postepeno razvukli zetovi i sluge. U selu vise niko nije ni znao da je otac Ebu Davudov imao sina. Na njega samo nabacise pijesak i odose za svojim poslovima smijuci se cudnom polozaju mrtvaca.
Bilo je to osamstoosamdesetidevete godine po Issi ili dvijestotinedvadesetisedme hidzretske godine.
“Tako Mi vremena! Zaista je covjek na steti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporucuju Istinu i koji preporucuju strpljivost.”