Fudo387 wrote:bingov buraz wrote:FreakyStyley wrote:Kako samo tuzna i morbidna izjava, a u isto vrijeme i savrsena personifikacija nesvijesti prosjecnog merhametli Bosnje.
Glumac Neka Tulic (fin ciko, po svemu sudeci, ali pateticni "ko nas bre zavadi" jugonostalgicar) bi "ustao i naklonio se" liku koji je bio dobrovoljac - a i dan danas velica - armiju (i ideologiju) radi koje on ne moze da "ustane i nakloni se" nikome, pa ni Davoru Dragicevicu.
Noge mu odbili a ostao panglu.
Hiljadu ljudi, hiljadu cudi...
Ovom frajeru ne znam sta bih rek’o.
Mozda je teski glupan, a mozda i nije, mozda je bolji insan od mene...haj mu znaj.
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...” Tako je govorio Zuko Dzumhur