Zaitsev wrote: Meni nije opterećenje da pričam s ljudima i iznosim svoje mišljenje, kao ni da čitam tuđa. Ako se ne slažem s nečim, to i napišem, ne da bih kontrirao ili dokazivao išta, jer sam vrlo dobro svjestan da je ubjeđenja jako teško promijeniti, nego eto, tako, valjda je i forum za te stvari. Ne znam na šta bi ličilo bilo šta, ne samo forum, da neko nešto napiše a onda "niko ništa ne kontrira i ne dokazuje" tj. svi se slažu i klimaju glavom. Opet kažem, smatram da sve zavisi kako gledaš na sve to. Niti mi ko može soliti pamet, pogotovo ograničiti slobodu, a ponajmanje dovesti u pitanje moj izbor. Zato lično nemam potrebu da otresam ikoga. Svakoga mogu saslušati, reći mu šta mislim, sve dok taj neko na normalan, racionalan i civilizovan način iznosi svoje mišljenje. Štaviše, uživam u tome. Valjda se, između ostalog, po tome razlikujemo od hajvana...
Meni lično, kao ateisti, nikad nije i nikad neće smetati bilo koja vjera. Nažalost, nikad neću shvatiti zašto velikoj većini vjernika smeta ateizam.
Slažem se. Stvar je i do načina na koji iznosimo svoja mišljenja, stavove, uvjerenja (ova mi je riječ draža od
ubjeđenje jer nekako sugerira utjerivanje
u bijedu), kako to činimo, itd. Neki dan sam to napisao u postu @fatamorgani: u tesavufu sam prvo naučio da svaki čovjek (ne samo čovjek, svako biće, pa i neživo biće) voli lijep odnos kada neko pokaže prema njemu, voli blagost, uvažavanje, poštivanje, to je ono što u ljudima, ako već ne stvori i ne potakne prijateljstvo, barem ne stvara i ne podstiče (ili ne jača) neprijateljstvo.
U Kur'anu Allah, 'azze we džell, opominje Svog Poslanika, alejhi-selam:
a da si ti grub prema njima, razbježali bi se od tebe...
Ebu-l-Hasan eš-Šazili, kadasallahu sirrehu, govorio je kako mu je uvijek draže bilo sjediti u društvu blagog i skromnog neznalice nego oholog i uznositog učenjaka jer bi se nekako i okoristio lijepim ponašanjem tog neznalice pa bi i sam bio takav a ovaj učenjak bi samo razbudio neku lošu stranu, džaba znanje...
Ne, nemam ni ja
potrebu da otresam nekoga, ali nekad (doista rijetko) budem primoran da to učinim

I, ne'š vjerovat, u životu sam imao više puta takvu nuždu u kontaktu s muslimanima...
Ja svoje odnose temeljim nekako na tri stvari: na onome što sam naučio u životu (mislim na teoretsko znanje, na čitanje, na usvajanje, a tu pripada sve, od vjere do filozofije), na onome što sam iskusio u životu (gdje sam vidio svakakvih stvari za koje ne bih znao ili ne bih im znao vrijednost da ih nisam osobno iskusio), te onom što je moja priroda, karakter, temperament...
Što se tiče tvog pitanje o ateizmu koji smeta vjernicima, nije to ni loše ako je tako definisano

, davno su me naučili da nikada (a to ljudi često čine, upravo vjernici, zato što nisu vjerski sazreli) ne odbacujem griješnika nego sam grijeh, da ne govorim, naprimjer, protiv nekog ko pije nego protiv samog pića

A tu se više ne radi o mojoj, njegovoj i nečijoj ličnoj vjeri ili uvjerenju, stavu ili odnosu prema nečemu (evo, prema nevjerovanju) nego o prihvatanju onog što bi helenski sofisti nazvali
božanskim očištem. Dakle prihvatanju onog što sam Bog kaže o nečemu, ali sa spoznajom da to On govori, ne ja.
Šta to znači? To znači da ja, evo, nemam ništa protiv nekog samo zato što ne vjeruje i nemam nikakvu ružnu misao o njemu ili želju da nešto loše učinim (a, jarane, pun mi je život takvih raznolikih osoba, od rodbine, od škole do ne znam čega

, tako smo izmješani, to je neka Božija šala, moja učiteljica Olga je bila ateista a učila me kao dijete i ja je volio, navodim bezvezan primjer). Naprotiv, volio bih što ljepše odnose imati sa svakim. Također, pitanje
spasa s islamske tačke nije riješeno na ovom svijetu (za razliku od judaizma i hrišćanstva), samim time što sam musliman i što ispunjavam sve vjerske obaveze jer ja uopće nemam pojma da li sam od
spašenih, nemam pojma jel to moje (sve, i od vjerskih djela i od dobrih djela) što sam radio iskreno, itd. U tom kontekstu ne mogu imati nekakav
nadmen stav spram nekog ateiste jer je on, kao,
donji spram mene kao vjernika (to bi i inače bilo antivjersko, oholo, đavolsko držanje

), ja sam, kao, bolji, jer koliko sutra situacija se može promijeniti i obrnuti. Dakle s islamske tačke sasvim je beslovesno
mrziti nekoga samo zato što je ateista (osim ako nije uključen u nekakvu kampanju, nekakvu borbu protiv tebe baš na relaciji vjera-nevjera), ali ateizam je tu nešto drugo, to je onaj odabir kojeg sam Bog odbacuje kao put koji će čovjeka, kada ga sam izabere, odvesti u belaj. U tom kontekstu, vjernik prihvatajući Boga prihvata i taj
božanski stav spram svega pa i spram nevjerovanja i slijedi ga i to nije stvar odnosa vjernika i ateista nego stvar odnosa Boga spram nečega i našeg opredjeljenja ili slijeđenja svega toga. Ali, dabome, kao i uvijek, ima vjernika, kako rekoh, koji to lično doživljavaju pa zaista mrze ljude koji ne vjeruju, kao što ima i ljudi koji su ateisti i zaista mrze ljude koji vjeruju. Na toj nekoj ravni takvi se uvijek prepoznaju i privuku jedni drugima, slični ljudi, sličnih
unutarnjih kvaliteta, sličnih duhovnih pletiva se brzo prepoznaju i privuku, makar bili potpuno različitih ne/vjerovanja...Pa ćemo dobiti jednu sliku u čijem se ramu jedan vjernik i jedan nevjernik za vratove hvataju, reže zakrvavljenih očiju, a u drugom okviru vjernika i nevjernika koji sasvim civilizovano pričaju o svojim ili suprotnim stavovima, možda ne odobravajući ili ne želeći ih samima sebi, ali prihvatajući i razumijevajući, itd.
I nije paradoks: ja mogu, naprimjer, voljeti nekog ko voli itekako popit, ali istovremeno i mrziti samo opijanje ili alkohol.