Drugi korpus Armije BiH

[MorningStar]

Digitalno poboljsani snimak u HD




Kompletan snimak (trajanje 2+ sata)






Odbrana Tuzle - Snimak borbi pri napustanju kasarne "Husinska Buna" od strane "JNA" -

[Spartan17]

KIŠOM PROTIV TENKOVA

Gledajući kroz prozor u lelujave grane starog bora, imao sam utisak da se nalazim na brodu. Već treći dan neprekidno pada kiša. Jutros smo se vratili s linije na Vidi i sad smo u gradačačkoj banji, u pripravnosti. Kiša neumoljivo sipa, vjetar je nanosi po prozoru. Nalazimo se na prizemlju. Gledam između vreća s pijeskom kako kapi ritmično udaraju po oknu. Vreće su poredane po maloj skeli da bi štitile prozore i prostoriju od gelera granata koje su svakodnevno padale oko banje.

U podrumskoj spavaonici grobna tišina, čuje se samo pucketanje vatre u staroj peći. Oko nje su poredane stolice preko kojih smo prebacili odjeću da se brže osuši. Jutros smo s Vide došli rano, zamijenili su nas momci iz Tuzle i Srebrenika. Dva dana provedena na Vidi ostavila su traga na nama. Neispavani, jedva smo čekali da se stropoštamo barem koji sat u topao i čist krevet. Nekoliko nas, ni pored umora, onako pokisli, nije zaspalo. Vidim neke kako otvorenih očiju bulje u strop. Zagi drži cigaretu u ruci i povremeno iz nje izvlači gusti bijeli dim, a onda ga, praveći kolutiće, izbacuje prema plafonu.

Kiša ne prestaje, sve jači vjetar i dalje je nanosi na mala prozorska okna. Stopljeno, simfonijsko udaranje grana bora po staklu i dobovanje kapi kiše.

Odjednom u sobu ulijeće visok mršav momak sa sivom beretkom na glavi. Viknu nekakvim piskavim glasom: “Momci, ustajte, pokret, četnici su prije petnaest minuta navalili na Osmanoviće, moramo se što prije spremiti za pokret!” Neki odmah skočiše s kreveta, a drugi su, polumrtvo se dižući, nešto nerazgovijetno mumljali.

Sredina je jeseni, početak novembra 1992. godine. Peti smo put u Gradačcu. Prošli put dio naših ljudi teško je nastradao od avijacije u istoj ovoj banji, a tri su momka poginula. Još smo pod nekakvim negativnim utiskom čim se približimo ovoj od granata oštećenoj zgradi…

Oficir je pokazivao rukom niz hodnik govoreći nam da idemo pravo, da su iza zgrade kamioni i ostali koji će poći skupa s nama.

Brzo smo se spakirali i ukrcali u dva kamiona. Cerada na našem kamionu bila je sva pocijepana pa smo za nekoliko minuta opet bili potpuno mokri.

Stigavši pred Osmanoviće, brzo smo se rasporedili. Iz smjera Novalića vidjelo se okom kretanje velikog broja agresorskih vojnika i tehnike. Nas pet ušlo je u jednu zemunicu ispred polusrušene kuće. Imali smo dobar pregled ispred sebe, ali i na lijevu i desnu stranu. Dolje, između 100 i 150 metara desno od nas, začula se jaka pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Odjednom dva projektila velikog kalibra padoše lijevo od nas, ali od pješadijskog napada na naš dio još ništa.

Podijelili smo municiju duž tranšeje da nam bude nadohvat ruke dok se budemo kretali kroz nju. Imali smo skupa dvanaest bombi, dvije “hand granate” i poprilično municije. Hamza stegnu špagu na svojoj mokroj jakni, čvrsto je povuče, namjesti beretku i lupi dlanovima: “E, sad smo spremni, što se nas tiče, mogu krenuti.”

Ja sam zauzeo poziciju na samom ćošku kuće, stavio sam neki stari lim od šporeta preko tranšeje da se koliko-toliko zaštitim od kiše. Odjednom je udario još jači pljusak, ali više se nije mogla vidjeti kiša, sve je bilo bijelo poput izmaglice. Kuće preko puta nas, udaljene ne više od osamdeset metara, jedva su se nazirale u toj oluji i kiši.

Odjednom je iznad mene, na drugom ćošku kuće, na mjestu na kojem su bili momci iz Srebrenika, zaštektao mitraljez. A onda je sasulo iz dosta cijevi s naše strane. Skočivši, udario sam šljemom o lim iznad moje glave i prevrnuo ga na sebe.

Gledajući prema dva momka koja su nam trčeći prilazila kroz tranšeju, pogled mi odskoči udesno. Između kuća s naše lijeve strane primicalo nam se 50-60 agresorskih vojnika. Pritisnuti vatrom iz mitraljeza s rova do nas, spustili su se niže i krenuli pravo prema nama. Okrenut leđima zemunici, mahao sam Hamzi i Safetu da priđu i pokazivao rukom naprijed. Safet se nadviri iznad tranšeje i brzo se sage. Stavio je prst na usne i pokazao da šutim i čučnem. Pomjerio je svoju “osamdesetčetvorku” i prebacio redenik na drugu stranu. Imao ih je na nišanu, samo je čekao.

Pucnjava na našem lijevom boku nije prestajala. Ponovo sam provirio pored balvana ispred sebe. Četnici su bili prišli na 25 metara i više se nisu pretjerano oprezno kretali. Pogledao sam u Safeta i Hamzu. Hamza namignu i pokaza mi da se sagnem. U ruci je držao redenik. Ponovo provirim između balvana, sad sam u kiši mogao nazrijeti plave maskirne policijske uniforme.

Bilo ih je mnogo. Nekako nađem pogodno mjesto i proturim cijev između dva balvana. Gledao sam brišući kišu koja mi se slijevala niz lice u oči. U glavi mi je prostrujala misao, kakvi su to ljudi, s kakvim mozgom, koji po ovakvom nevremenu idu da ubijaju i pale.

Gledao sam u prvu četvericu koji su išli ispred svih, nekako predvodnički, polahko, ispitivački. Zastali su, a jedan od njih pokaza rukom na našu desnu stranu. U momentu kad je spuštao ruku prenu me Safetov mitraljez. Sasuo je prvi rafal pravo po njima, a onda bez prestanka počeo šarati lijevo-desno.

Prvi se četnici odmah srušiše. Bili su tako blizu da sam kroz kišu jasno čuo njihove prodorne jauke. Dvojica pogođenih pokušavali su puzati preko puta koji je išao pravo prema nama. Stisnuo sam zube i pritisnuo obarač svog puškomitraljeza. Nekako odmah, iza mene sasuše i ostale cijevi iz naše tranšeje. Pucali smo, ali Safetov sijač smrti doslovno je opravdavao svoj jezivi naziv.

Nasumično pucajući, četnici su se bezuspješno pokušavali dokopati druge strane ceste. Nalazili su se na brisanom prostoru. Očito je bilo da su prilazeći pratili našu lijevu stranu i bili sigurni da linija ide pravo. Međutim, od nas je linija sjekla pod 90 stepeni udesno, tako da su bočno išli direktno na nas. U ovom slučaju svoju su bahatost skupo plaćali.

Pucnjava nije prestajala ni za tren, a onda, gore lijevo od nas, brekćući, odjednom je, potpuno neočekivano, njihov tenk izletio iza kuće i proletio kroz ogradu i pomoćnu daščanu zgradu. “Browning” i mitraljez s njega tukli su bjesomučno. Tren poslije, drugi tenk izlijeće na cestu petnaestak metara od prvog. Vidio sam da je Safet prestao pucati kad je ugledao čeličnu grdosiju. Tenk je prema nama išao u rikverc, očito je bilo da ni on nije imao pojma gdje je linija. Cilj mu je bio da zaštiti i pomogne u izvlačenju ove njihove grupe koja je ostala na brisanom prostoru.

“Imamo li protuoklop”, doviknem Hamzi. On sleže ramenima i odmahnu glavom. Nevjerovatna je bila i sama pomisao krenuti s tenkom ovako između kuća, ali oni su pošli na sve ili ništa.

Kraj stepenica kuće koja je bila iza nas u našu tranšeju skliznuše po zidu zemunice dvojica naših. Jedan je nosio “zolju” preko leđa. “Gdje je tenk”, viknu.

Tenk je već bio prošao tri kuće i trebao se pojaviti kod drveća pred nama ako se ne zaustavi. A on se nije zaustavljao. Štićen vatrom s drugog tenka, pomolio se ispred nas gazeći ogradu i poljski toalet. Išao je pravo na rov do nas. Momak uze “zolju” i zakorači preko grudobrana. Koliko je dug, bacio se u blato ispred tranšeje. Činilo se da traje minutama, iako su to bile sekunde. Okrenuo se prema nama i viknu da ga štitimo dok ne dopuže do ceste, a da onda prestanemo pucati.

Za tren oka našao se pored ceste. Tenk je, išavši u rikverc, razvalio i posljednju ogradu, pa preko niske međe pao na cestu. Nije se uspio ni okrenuti kad je “zolja” pogodila njegov bočni zid. Jaka detonacija i bljesak zaparali su zrak. Plamen se izvio, a tenk je, nošen inercijom, išao još nekoliko metara i zatim se ukopao. Bio je sav u plamenu.

Još pokoji pucanj dolazio je s naše desne strane, a nekoliko četnika koji su se pokušavali izvući, tek tad sam ih vidio, ostali su ležati na cesti, a drugi na livadi pored ceste.

Kiša i dalje nije prestajala, padala je nešto manjim intenzitetom, ali sad mi se nekako dopadala. Bila nam je saveznik, četnici nisu vidjeli gdje idu, što je nama dalo dovoljno vremena za pravovremenu reakciju.

Ponovo smo pobijedili, ni pedalj teritorije nisu uzeli.

Gledali smo njihove kamione kako se užurbano kreću prema Novalićima nakon još jednog neuspješnog i nadasve naivnog pokušaja da prođu kroz “kapiju Bosne”.

Hamza dođe do mene, iz džepa izvadi cigarete i kiselo se nasmiješi gledajući u njih. Bile su potpuno mokre. Iz džepa jakne izvadio sam svoje, bile su u istom stanju.

Skinuo sam šljem i protrljao glavu. Podigao sam lice prema nebu. Nije to više bila obična kiša, bila je to naša, bosanska kiša, kiša slobode…

Izvor: https://stav.ba/kisom-protiv-tenkova/?f ... KPUg7v3c0o

[Nekako s proljeća]

Bitka za Lisaču je počela 8. novembra 1994., i od tada su pripadnici Armije R BiH 17 dana držali u okruženju 75 srpskih vojnika. Nakon velike borbe, koja je trajala punih sedamnaest dana, 61 srpski vojnik se predao, a Armija R BiH je 25. novembra, na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, zauzela jedan od najvažnijih lokaliteta.

[sumirprimus]

jeza brate, gdje i koliko smo jos ovo puta u ratu mogli cuti?
nego ovo za semsu, cudno kad se on javljo redovno, a o kakvom se liku radi i njegovoj brigadi, dovoljno je reci na tom podrucju su pala 2 heroja rata mehdin hodzic i hajro kapetan. ovo je brigada koja je radila na proboju srebrenicana. operacije seminar, cekic i nakovanj
ovaj covjek bi u drugim drzavama uz najvise pocasti bio heroj rata i uzivo u zasluzenoj penziji, kod nas dusmani hapse

[sumirprimus]

a tu gore u toj zoni nikako da zaboravim i naseg kleja, znaju iz tk ko je klej, mislim u martu 93ce da je zaradio zlatnog ljiljana u tim borbama oko sapne

[djes_ba]

ako moze neko da odgovori
prilikom sudjenja pripadnicima 10 divrezantskog voda i jos nekim ljudima naletio sma na podatak da su prvo odradile neke diverzije na podrucju tuzle 93 i onda pobjegli u smislu da su digli neka skladista ili nesto...
da li iko ima neke detaljnije padatke
hvala

[duboka krivaja]

Dado Alić bio je iz naselja Miričina, općina Gračanica a rođen u Gradačcu 24. 07. 1972. godine. Studirao je elektrotehniku na fakultetu u Tuzli. Kao pripadnik korpusne IDČ "Lavovi" poginuo 02. 11. 1993. godine tokom oslobađanja Vareša na brdu Dragulj, prijevoj Gradina u sukobu sa formacijama HVO - a.

Negdje sam pročitao da je i on pogođen iz snajpera. Najveći broj pripadnika 2. korpusa koji su poginuli tokom oslobađanja Vareša su stradali od snajperista.

Pozdrav. Molim Vas da li je Dado poginuo iznad sela Očevlje i da li je bilo još stradalih tada

[GG_1231]

....

[desni]

Da, nije bio pripadnik Teočanske brigade, ali Haračići su teočansko prezime .
Živiničke ose su došle na prostor Teočaka na proljeće 1993.godine, nekako istovremeno kad je Haračić spržio četničke tenkove
Tom prilikom su sa Teočanima zaustavili pripadnike tzv. VRS, koji su pošli iz uglavnom susjednih sela oko Bijeljine da oslobađaju Teočak od njegovih stanovnika.

[desni]

Naravno, to je bio manje-više jedan front. Zvorničani i Teočani su te prve godine bili uglavnom upućeni jedni na druge ili bolje rečeno jedno.

Samo mjesec nakon odbijanja ove ofanzive izvršen je uspješan diverzantski upad na Majevicu. Iz naših izvora ne nađoh ništa, sem nešto što je već pominjani SkyLimit pisao baš na ovom forumu

Ubacivanje diverzanata na Majevicu 21. aprila 1993. preko kote Banj Brdo i dizanje u zrak jedne od komandnih zgrada VRS na Majevici, prema podacima neprijatelja imao je gubitke od 33 poginula

Neprijatelj je dobro zapamtio zvorničko - teočansko ratište gdje su mu neubičajno mnogi ginuli visokorangirani oficiri, od komadanata brigada:

- Milan Jović, komadant 1. Majevičke brigade Ugljevik
- Krsto Nedić, komadant 1. Semberske brigade Bijeljina

Do komadanata udarnih jedinica iz sastava dva različita korpusa:

- Branko Pantelić "Panter", Srbijanac, komadant "gardijske brigade Panteri" Bijeljina iz sastava Istočno - Bosanskog korpusa
- Mile Stanošević "Kep", Srbijanac, komadant specijalne jedinice "Vukovi sa Drine" iz sastava Drinskog korpusa

S druge strane o istom događaju



Zanimljiv dokumentarac o deblokadi Teočaka, uglavnom govore učesnici događaja iz tog vremena.

[Heraklit]

Ne treba zaboraviti da su i borci odsjecene podrinjske enklave pripadali nominalno 2. korpusu, ali oni su bili odvojeni i sve to zasluzuje posebnu temu.

Meni je uvijek nevjerovatno zvucao podatak da su Naserovi u bitki, u samo jednom danu, 6. novembra 1992. godine ubili 126 vojnika VRS Ja to ne bi nikad povjeravao da neki nas prica, ali Srbi sami uvijek navode tu cifru
http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=174885
Jos da mogu priznati casni vojnicki poraz, vec tipicno se tjese pricama o nabijanju na kolac i toj matrici.

To je valjda neki rekord cijele Armije BiH, a ne samo Drugog korpusa. Kad je oslobodjen Vijenac na Ozrenu 1994. godine pricalo se o potpuno unistenoj Krnjinskoj brigadi VRS, sto ih je bilo tad su il poginuli, ili su zarobljeni, ili su ranjeni, medjutim pouzdane podatke moze dati samo druga strana.

Ali 126 u jednom danu

Oslobađanje vozače smatra se 600 poginulih kod Srba

[Truba]

prije-30-godina-kada-je-predsjednik-izetbegovic-s-vojnim-vrhom-armije-rbih-stigao-na-vis-su-pocele-padati-granate

https://www.avaz.ba/vijesti/bih/934906/ ... ti-granate

[DebelinJoe]

Priča o oklopnom vozu iz Gradačca.

[DebelinJoe]

ne znam gdje ovo da postavim, pa ću ovdje...

by Nermin Hadžić

NE VELIČAJTE ANTIHEROJE SREBRENICE!
NE VRIJEĐAJTE ŽRTVE I NE PRLJAJTE RAMAZAN! (1. dio)
“Sinoć je u Zenici, u organizaciji Rame Isaka, sinova i Snage naroda organizovan iftar kojem je prisustvovao i "general" ARBiH i komandant odbrane (ispravno - propasti) Srebrenice Naser Orić.”
Tu vijest je iz medija prije nekoliko dana prenio Ibran Mustafić, uz svoju malu doradu - pomenutog generala je stavio pod navode i preimenovao u komandanta propasti.
Inače, Mustafić je jedan od prerijetkih Srebreničana koji javno priča ono što mnogi decenijama šapuću u strogo povjerljivim budžacima – kako je bošnjački vrh raznim čudnim potezima dao poguban doprinos povećanju razmjera najveće bošnjačke tragedije u julu ‘95., kao i kočenju, po svaku cijenu, ozbiljnijeg poratnog oživljavanja Srebrenice. U sve to se uklapao i njihov kontrovezni tretman prekontroverznog Nasera Orića, ratnog komandanta Srebrenice
VRIŠTEĆA PITANJA
I ja sam - kao novinar, svjedok i akter dešavanja u i oko Srebrenice i cijelog donjeg Podrinja - o tom mutnom, pa i zapanjujućem odnosu ratno-poratnog bošnjačkog vrha napisao i rekao mnogo toga. Postavljao sam mnoga vrišteća pitanja, a za ovu priliku ponoviću nekoliko njih:
Zašto je cijeli bošnjački vrh baš na dan izvjesno očekivanog pada Srebrenice, 11. jula 1995., na stranačkom skupu u Zenici raspravljao o “idejnim skretanjima” Harisa Silajdžića sa SDA-ovog “pravog puta”?
Zar nije najpreče i morajuće bilo da se čelnici državne vlasti pokrenu prema Tuzli kako bi se što bolje organizovao prihvat hiljada žena i djece u dolazećem konvoju iz UNPROFOR-ove iz baze u Potočarima?
Zašto je Glavni štab ARBIH, sa silnim generalima, na istoj “bojišnici” u Zenici, “jurišao” zajedno sa političkim vođama na “nestašnog “ Slijadžića, koji će se vrlo brzo vratiti na “fabričke ( čitaj: SDA-ove) postavke”? Zašto nijedan general nije bio uz kapetana Šemsudina Muminovića na slobodnoj zvorničkoj (sapanjskoj) teritoriji, na čija pleća je palo kompletno organizovanje vojnog djelovanja za spas hiljada učesnika egzodusa kroz šume iz pale “zaštićene zone”, a na koje je “lov” sa druge strane predvodio Ratko Mladić lično?
ŠTA JE ZULFO TURSUNOVIĆ REKAO GENERALIMA
Zašto su najbolje manevarske zvorničke i ostale jedinice, baš kad su ovdje bile najpotrebnije za izvlačenje progonjenih iz obruča, od strane viših komandi gurnute da čame na pustim proplancima iznad Breze u okviru razvikane utopističke operacije “deblokade Sarajeva”?
Pa onda, zašto je komandant Sućeske, stari Zulfo Turssunović, tek pristigao iz okruženja, generalnima Enveru Hadžihasanoviću (načelnik Glavnog štaba) i Seadu Deliću (komandant 2.koropusa), koji su došli nakon što je probijeni koridor spasa iz orbuča bio ponovo zatvoren i neometano nastavljeno ubijenje hiljada nadomak slobodne teritorije, pred svjedocima, duboko othuknuvši, rekao: Eh, crni đenerali, ja sam crn po puti, a vi ste crnji u duši?!
Zašto je Vrh organizovao neobjašnjivo, prerizično, suludo izmiještanje trošnim helikopterom kompletnog komandnog tima, na čelu sa Naserom Orićem, iz ugrožene Srebrenice na “obuku” u Zenicu samo nekoliko mjeseci prije okupacije i genocida? Ili to, ipak, nije bio rizičan čin, jer je možda dogovoren sa međunarodnjacima i neprijateljskom stranom, a za razliku od povratnog leta istog helikoptera kada je srušen, uz pogibiju pilota, doktora i drugih?
KRVAVA KAPARA
Može li se iz svih ovih činjenica nametnuti bilo kakav logičan zaključak izuzev onog najbrutalnijeg, najmorbidnijeg, a očito surovo istinitog - da je cilj bio da se, najprije, odbrana unutar “zaštićene zone” obezglavi, a potom i da prihvat progonjenih iz obruča bude što slabiji, kako bi broj žrtava bio “potaman” da posluži kao krvava kapara za nešto kasniji preblagi NATO udar po nekim protivničkim relejima i vukojebinama, te za mirovni sporazum – ludačku košulju koja će ovoj zenlji biti zanavijek odjenuta.
I ne uklapa li se to savršeno opako u onu Izetbegovićevu tvrdnju Hakiji Meholjiću i delagaciji iz Srebrenice ’93. u Sarajevu (a što je prvi objelodanio potpisnik ovih redova u BH Danima 2006.) - kako mu je Klinton rekao da bi strana intervencija bila moguća samo ako bi prethodno palo 5.000 bošnjačkih glava. Na kraju ih je, u onom što će sudski biti okvalifikovano kao genocid, palo 8.000.
SAMO SU ŽRTVE NEVINE
Sve će ovo potanko biti opisano i argumentovano u već ranije najavljivaoj knjizi čiji je radni naslov “Srebrenica – drukčija priča: Samo žrtve su nevine” koju će ozbiljan autorski tim izdati ove godine.
A sve ovo sada je bilo potrebno da se napiše da bi se objasnilo kako je onaj iftar u čast Nasera Orića, pomenut na početka teksta, nastavak njegovanja manipulatorskog pristupa Srebrenici, njenoj tragediji i “herojstvima”, a prije svega udarničkog napumpavanja Nasera Orića u mitsku veličinu i herojsku gromadu,
Ta obmana se napadno počela njegovati iz ratnih centara moći koji su napravili onaj čudesni dil o neometanom odlasku Orićeve komande na “edukaciju” u Zenicu, a zapravo na morbidno šepurenje debelo privilegovanih i tetošenih mišićavih silnika na bosanskim ratnim Maldivima – plaži lukavačkog jezera Modrac, i to baš kad se neumitno primicala kolektivna dženaza Srebrenici.
Ti krugovi takvim počastima i privilegijama, koja se protežu sve do danas kroz ekskluzivno darivanje Orića i njegove klike “najmasnijim” tenderima u poslednjem preostalom SDA-ovom feudu – Tuzlanskom kantonu, su kupovali i kupuju Orićevu šutnju o ponemutom opakom trgovanju sudbinom Srebrenice, o tajnama koje njemu nisu mogle ostati nepoznate.
KO JE NASER SPRAM KAPETANA HAJRE I AVDE PALIĆA?
Ovdje je nebitno konkretno to da li je onaj Ramo Isak, organizator iftara u Orićevu čast, upoznat sa ovim činjenicama, da li je iz čista mira, ili pak zbog nekih opipljivijih razloga, postao ovisnik o Orićevoj blizini, a jeste postao jer je i u svojoj predizbornoj kampanji snimio spot u kojem je Orić glavna uloga. Naime, ovaj Ramin iftar je samo jedan primjer iz raširene višedecenijske prakse građenja herojske gromade od baš pogrešne ličnosti, od antiheroja.
Brojni argument idu u prilog toj tvrdnji, ali za ovu priliku je dovoljna i ova: Ne može biti heroj “kapetan koji je ostavio brod koji tone”; ne može se taj i takav kalkulant, “maneken” i profiter iz najveće tragedije u Evropi nakon 2.svjetskog rata, svrstavati među prečasna imena kao što su Hajrudin Mešić - Kapetan Hajro, koji je poginuo u oktobru ’92. predvodeći jedini ozbiljan i privremeno uspješan pokušaj oslobađanja koridora upravo prema Orićevoj Srebrenici.
Ili kao što je Avdo Palić, komandant odbrane Žepe, koji je ostao poslednji da napusti svoje mjesto. I nije ga ni uspio napustiti.
(slijedi nastavak)
(Preuzeto sa bloga istog autora)