Forum Klix.ba

ultima_palabra wrote:Pa Caco je ubijen kao pas 1993., a 1996. mu se pravila spektakularna dženaza na najprestižnijoj lokaciji, na kojoj je bio i sin predsjednika države na čiju je naredbu Caco ubijen.

Klasični primjer "jedno do podne, drugo iza podne" politike.

MUNAFIK wrote:Caco je maltretirao i ubijao sve koji su mu se našli na putu... Ubijao je i srbe i bošnjake i hrvate... Naravno za srbe monstrumu kao on nije mu trebalo dodatnih motiva... Uglavnom Ubijao je koga je stigao... i to nije radio kao ARMIJA BIH ili kao bošnjak, nego kao kriminalac i zlocinac sa svojom mahalskom grupom profitera koji su u kaosu rata na poćetku, prije neko što je Armija BIH postala organizovana... Svi oni su kažnjeni a Caco ubijen u okršaju sa policijom BIH... To dovoljno govori o svemu... Nadam se da Će bakir kada se govori o Kazanim i reći ovo da se zna...

http://www.fes.ba/files/fes/pdf/publika ... ersion.pdf

Ko je šta znao za vrijeme rata?

U januaru 1993. godine, Dani su objavili ĉlanak od više stranica
o temi „Srbi u Sarajevu“, u kojem je dobro opisana teška situacija
Srba u opkoljenom Sarajevu: oni su, kao i svi ostali graĊani
Sarajeva, ţivjeli u strahu „od granata i snajperskih hitaca Srba sa
brda“, ĉemu još treba dodati i teret optuţbi vezanih za kolektivnu
krivicu i strah “od užasne mogućnosti da vas, samo zato što ste
Srbin, neki naoružani ljudi odvedu iz vlastitog stana, reda za vodu
ili radnog mjesta i da se više nikada ne vratite.”
Novinar nastavlja: “Broj takvih slučajeva se penje već na
desetine, a o njima se, nažalost, javno malo govori”, te navodi
nekoliko primjera ubistava. Taj devet mjeseci prije akcije
„Trebević“ objavljeni tekst izriĉito tvrdi da se o zloĉinima nad
srpskim civilima gotovo uopće nije javno govorilo, ali ilustrira i to da
su oni bili itekako poznati, što se moglo zakljuĉiti i na osnovu
drugih, u štampi povremeno objavljenih tekstova. Tako su već i
nekoliko mjeseci prije toga u sarajevskoj štampi izlazili pojedini
izvještaji koji su govorili o ubistvima poĉinjenim nad Srbima,
naprimjer u OsloboĎenju u julu 1992. godine o ubistvu porodice
Ristović.
Da su drţavnim institucijama u Sarajevu ti zloĉini bili poznati
veoma brzo, pokazuju i izjave koje su davali predstavnici tih
institucija.

Nakon ubistva porodice Ristović u julu 1992. godine, Ministar
unutrašnjih poslova Jusuf Pušina i Ministar odbrane Jerko Doko
objavili su saopćenje u kojem naglašavaju da je “ovo nedejelo (...)
direktno usmjereno protiv zajedničkog suživota na ovom
prostorima“ i da “uvjeravamo domaću i svjetsko javnost, a posebno
graĎane srpske nacionalnosti, da ce državni organi Republike
Bosne i Hercegovine zaštiti njihovi ličnu i imovinsku sigurnost i tom
svim mjerama koje joj stoje na raspolaganju.”
Sigurnost srpskih graĊana u Sarajevu bila je, naprimjer, i tema
sjednice Predsjedništva RBiH, odrţane 24. oktobra 1992. godine,
na kojoj je predsjednik Izetbegović naglasio da je u razgovoru s
graĊanima koji su upućivali navedene prijetnje “vrlo strogo
stavljeno do znanja da je takva osvetnička akcija ne samo
nedozvoljena i neprimjerena nego i da će od strane legalne vlasti
BiH biti najodlučnije spriječena”.
TakoĊer su od prve godine rata u drţavnim i vojnim institucijama
u Sarajevu prikupljane informacije o takvim zloĉinima. Vlada,
meĊutim, dugo vremena nije poduzimala konkretne mjere s ciljem
promjene situacije. Sve se svelo na mjestimiĉne intervencije
prvenstveno srpskih duţnosnika pri Armiji i vladi, kao što su
general Jovan Divjak ili Mirko Pejanović, ĉlan ratnog
Predsjedništva BiH, kojima su ĉlanovi srpskih porodica redovno
ukazivali na takve sluĉajeve, i koji su onda nastojali pomoći.
Jedna Divjakova izjava ĉini se kao dobar rezime Izetbegovićevog

stava: „Dok je na jednoj strani od Bošnjaka tražio da poštuju Srbe i
Hrvate, na drugoj je štitio gospodare rata koji su harali po
Sarajevu.“
Posebno što se tiĉe Cace i njegovih zloĉina protiv sarajevskih
Srba, Alija Izetbegović u svojim 2000. godine objavljenim
memoarima piše da je o tome saznao prvenstveno iz jednog pisma
Jovana Divjaka iz maja 1993. godine, i da je to pismo predstavljalo
bitan povod za pokretanje akcije protiv Cace.
Ovakvo prikazivanje se, meĊutim, moţe oznaĉiti kao oĉigledan
pokušaj naknadnog legitimiranja vlastitog ponašanja i
predstavljanja sebe u pozitivnom svjetlu. Kako Izetbegović na
drugom mjestu u svojim memoarima piše, njegovo nareĊenje da se
pripremi plan za Cacino svrgavanje s moći uslijedilo je nakon što
se Ćelo sa svojim jedinicama 2./3. jula javno usprotivio vladi,
blokiravši jedan dio starog grada.
Nije, dakle, briga za srpske ili druge civile motivirala
Izetbegovićevu reakciju protiv Cace, nego ĉinjenica da je on u
otvorenoj pobuni protiv drţavne i vojne vlasti direktno podrivao
autoritet Predsjedništva i armije.
TakoĊer je teško zamisliti da Izetbegović prije maja 1993.
godine nije znao ništa o Cacinim kriminalnim aktivnostima.
Jovan Divjak u svojim Memoarima piše da je Caco bio najgori
od svih lokalnih gospodara rata, ali „ništa se nije promijenilo,
unatoč informacijama koje smo svakodnevno dobivali o tim
bandama koje su krale auta i terorizirale civile, prije svega
nemuslimane.“

Iako su se mnogi dokumentirani zloĉini na Kazanima desili u
ljeto 1993. godine, na nivou vlade su već tokom prve ratne godine
postojali dokumentirani sluĉajevi Cacinih zloĉina: „Savjet za zaštitu
ustavnog poretka“ pod nadleţnošću Predsjedništva, od kraja 1992.
godine bavio se Cacinim kriminalnim aktivnostima, a od poĉetka
1993. godine, Sluţbe vojne bezbjednosti prikupljale su “podatke o
svim slučajevima zlostavljanja graĎana od strane Cace i njegovih
poslušnika”. Ako ţelimo povjerovati u Izetbegovićevu tvrdnju
kako dugo vremena nije znao ništa o Cacinim zloĉinima, onda to
moţemo samo u smislu da on to nije želio znati.
I izvan drţavnih institucija je već dugo vremena prije akcije
„Trebević“ bilo poznato da je Caco ĉinio zloĉine i da ti zloĉini nisu
bili usmjereni iskljuĉivo protiv srpskih civila, ali da je to uglavnom
bio sluĉaj. Bivši novinar Petar Finci prisjeća se da je još mnogo
prije Cacinog hapšenja ĉuo za zloĉine na Trebeviću: „Čuli smo
veliki broj priča o onim koji su se vratili sa kopanja rovova nakon
što su pokupljeni sa ulice i odvedeni tamo; jedna od tih priča bila je
ta da su neki od ʻnestalih‟ Srba završili na padinama Trebevića.“

Iako su i sarajevski mediji 1992/1993. godine mjestimiĉno
izvještavali o zloĉinima nad srpskim civilima, Cacu u tom kontekstu
nisu izriĉito spominjali. U maju 1993. godine, Dani su objavili
intervju sa Topalovićem, u kojem je on opisan rijeĉima „strah i
trepet“ i u kojem je Caci direktno postavljeno pitanje u vezi sa
njegovim obiĉajem da civile po svom nahoĊenju odvodi na kopanje

rovova na frontu. Taj intervju je kasnije citiran kao primjer kako
su se sarajevski mediji hrabro suprotstavljali Caci dok je on još bio
ţiv. MeĊutim, pritom se izostavlja to da je Caco u ostatku
intervjua inaĉe opisan dosta blagonaklonim rijeĉima i da se ĉitav
intervju više moţe posmatrati kao platforma u kojoj je Caco dobio
priliku sebe prikazati u pozitivnom svjetlu.
I Dani su se u tom intervjuu osvrnuli samo na problem kopanja
rovova, ne spominjući srpske ţrtve. Kao što je već reĉeno,
neposredno nakon akcije „Trebević“, vlada i mediji Cacu, doduše,
jesu obiljeţili etiketom „kriminalac“, meĊutim, istovremeno
antisrpska dimenzija njegovih zloĉina gotovo da uopće nije
tematizirana, ili se tematizirala tek ovlaš.
U opširnom ĉlanku u Danima u decembru 1993. godine o Caci
akciji „Trebević“, barem je u jednoj reĉenici spomenuto to da je pod
Cacinom vladavinom “nestajanje Srba iz starog dijela grada
postalo masovna pojava”.
Kao rezime se moţe reći da su tokom ratnih godina zloĉini nad
srpskim stanovnicima uopće, a oni Cacini doduše bili poznati, kako
drţavnim sluţbama tako i novinarima, ali su se rijetko javno
tematizirali. To nije samo povezano s tim da ta tema neke osobe
nije interesirala, ili što se drugim osobama ĉinilo da to nije politiĉki

oportuno ili da je previše opasno to stavljati u prvi plan. I Srbi u
Sarajevu su se još za vrijeme rata dosta ustruĉavali javno govoriti
o tim zloĉinima, „zbog straha od posljedica javnog iznošenja takvih
primjera”.

dječak sa šibicama wrote:

MUNAFIK wrote:Caco je maltretirao i ubijao sve koji su mu se našli na putu... Ubijao je i srbe i bošnjake i hrvate... Naravno za srbe monstrumu kao on nije mu trebalo dodatnih motiva... Uglavnom Ubijao je koga je stigao... i to nije radio kao ARMIJA BIH ili kao bošnjak, nego kao kriminalac i zlocinac sa svojom mahalskom grupom profitera koji su u kaosu rata na poćetku, prije neko što je Armija BIH postala organizovana... Svi oni su kažnjeni a Caco ubijen u okršaju sa policijom BIH... To dovoljno govori o svemu... Nadam se da Će bakir kada se govori o Kazanim i reći ovo da se zna...

Nije Caco ubijao Bosnjake, Caco je imao zadatak da ubija Srbe, Hrvate i polutane, sve sa jasnom politikom upucivanja poruke onima koji jos nisu napustili Sarajevo, da ih ceka ista sudbina.

I nista nije radio na svoju ruku, i sve je to bila dooobro planirana politika etnickog ciscenja u rukavicama.

Praviti od Cace "odbjeglog bandita" je jalova rabota, i nece proci.

Cacinoj materi su nakon njegove srmti licno Alija i Numic isli kuci, nosili poklone, pare i ko zna sta sve ne. Srecom pa postoji famozna mahala, koja voli turati nos u sve, pa ljudi vide, cuju, znaju.

Tragičnog dana poginulo je 14 pripadnika Armije RBiH i policije, među kojima i 23-godišnji Admir Hebib, sin bivšeg pomoćnika ministra policije RBiH i predsjednika Patriotske lige BiH Avde Hebiba, te Elvir Šovčić, Jasmin Čamdžija, Hamid Humić, Izet Karšić, Kemal Kojić, Dragan Miljanović, Slaven Markešić i Srđan Bosiljčić.

Drvosjeca iz Dejcica wrote:...

dječak sa šibicama wrote:

Drvosjeca iz Dejcica wrote:...

Ovo o cemu ti govoris je kraj price, konec sage, kad je vec dosla voda do zavrat.

One je godinu ipo nekaznjeno ubijao ljude, godinu ipo. Lafo, nije se znalo... eto Sarajevo New York, Mexico City, pa se ne zna. Iz Cacinog staba se u predsjednistvo sidje za 15 minuta lagane setnje,.

Policajci su samo kulminacija, poslani prekasno, prenaivno, mnogi tvrde da su i zrtvovani. Poklao ih je ko zeceve, nozevima ih je rezao.

Mnogi ga pravdaju i kao narkomana, iako se zna da se na morfij navukao tek nakon ranjavanja. Dobro je on znao sta radi, i odlicno se zna za koga je radio.

"NE SJECAM SE TACNO DATUMA, ali bilo je to u junu 1993. godine. Dobili smo dojavu sa Dzidzikovca da je Deba, jedan od Cacinih vojnika, dosao na vrata jednom covjeku i trazio auto pod prijetnjom da ce ga odvesti na kopanje. Iste noci Deba je uhapsen i tada smo prvi put saznali za Kazane." Ovako svoju pricu pocinje vojni policajac koji je ucestvovao u akciji "Trebevic". Vec tada je, kaze, znao za probleme druge vrste - odvodjenje civila na kopanje, jer se bataljon vojne policije u nekoliko navrata, po naredjenju Uprave vojne bezbjednosti, suprotstavljao hapsenju civila. Bio je to i razlog da u komandu Prvog korpusa u nekoliko navrata dodje Senad Hasic, pomocnik komandanta za bezbjednost u Desetoj brdskoj. No, razgovori su ostajali bez rezultata, a Caco i Senad Pecar su odbijali sve pozive. Drugog jula stiglo je naredjenje Fikreta Muslimovica za privodjenje Senada Pecara:
"Posto niko iz tog kruga nije izlazio iz zone odgovornosti Desete brdske, odluka je pala da se hapsenje izvede ispred Begove dzamije, kada Pecar bude izlazio s dzume. Plan je propao, jer je Pecar iz dzamije izasao zajedno sa Ganicem. Poslijepodne, izmedju 17 i 18 sati, Pecar je uhapsen na putu izmedju svog stana i komande brigade. Bila je to klasicna otmica. Njegova zena je to gledala, i kako su vojni policajci bili u civilu, pomislila je da su Vikicevi i tako je i javila Caci. U znak odmazde, Caco je aktivirao Celu, Ramiza Delalica, i poceli su da u Starom gradu privode pripadnike policije. Od Logavine do Pivare, razoruzane su sve stanice, oko 200 policajaca MUP-a i 24 vojna policajca iz 'Svjetlosti', SDK i FPN-a." Suzdrzani Hadzic "Pecar je odveden u pritvor u Marsalku. Oko pola osam uvece Rasim Delic je naredio da se pusti Pecar, i po njega je dosao Haris Lukavac sa dzipom Predsjednistva i dvojicom pripadnika jedinice 'Biser'. No, Caco je nastavio hapsenja. Kompletan razgovor radio-vezom izmedju Cace, Cele i 'Delti', koje su ih podrzavale, pracen je i sniman u Centru veze, bataljonu Vojne policije i MUP-u.
Postoje snimci Cacinih komandi da se PAT sa Vranjace i minobacaci okrenu na Predsjednistvo. Ocekivao se veci sukob. U zaustavljanju prodora bile su angazovane sve 'Bosne', 'Lasta' i protivteroristicki bataljon VP. Linija razgranicenja bila je na platou ispred Pozorista, oni su bili u UPI-jevoj zgradi, mi u Narodnom pozoristu." "Avdo Panjeta je rukovodio jedinicama policije, Dzevad Radjo vojskom, a onda je Kemo Ademovic otisao kod Cace na pregovore u bijelom BMW-u. Caco je naredio da bijeli BMW sa Kemom prodje. Na Celinoj i Cacinoj strani je bila Gardijska brigada 'Delta' koja je trebala zauzeti Marsalku: stigli su do zeljeznicke stanice. Kemo je dogovorio sa Cacom da pusti pripadnike policije."
Na kraju je Predsjednik organizovao sastanak sa komandantima svih sarajevskih brigada, na kojem Caco i Celo nisu bili. Odbili su da dodju, a po svjedocenju nasih sugovornika, ostali komandanti zahtijevali su da se rijesi stanje u gradu. Enver Sehovic i Esad Pelko Brzi bili su najizricitiji: ako ne moze drugacije, akcija hapsenja. Jedini suzdrzani bio je Ismet Hadzic. No, nakon pet-sest dana Caco je oslobodio sve uhapsene policajce, a nekako u to vrijeme pocela je zestoka cetnicka ofanziva na Igman i zuc. Poginuo je Enver Sehovic. D?zvadu Radji ponudjene su cak tri duznosti: mjesto vojnog atasea, mjesto komandanta Ratne oficirske skole i mjesto nacelnika Cetvrtog korpusa. No, Radja ostaje da vodi vojnu policiju, a hapsenja u Starom Gradu se nastavljaju. Krajem septembra stize i naredjenje da se u najvecoj tajnosti planira akcija uvodjenja u sistem rukovodjenja i komandovanja Devete motorizovane i Desete brdske brigade. Najveci problem je predstavljalo kako ce reagovati vojnici na liniji?
"Ta grupa oko Cace, 50-60 ljudi, imala je privilegije u odnosu na ostale borce. Zato se i racunalo da ih ostali borci nece podrzati. Oni su u to vrijeme imali previse para i droge. Odluceno je da akciju izvedu jedinice 'Bosne', 'Laste', bataljon Vojne policije i 'Crni labudovi'." Na pravcu napada na komandu Desete brdske Prvom cetom je komandovao Mustafa Tabak, "Lastama" Jozo Andjic, Protuteroristickom cetom vojne policije Zecir Karup. Za Devetu motorizovanu su bili zaduzeni "Crni labudovi", koje je u napad vodio Husein Tursunovic, i dio "Lasta" na celu sa Rusmirom Mrkovicem. Dvadeset i petog oktobra je obavljeno izvidjanje: sve se odvijalo u najvecoj tajnosti, cak ni borci koji su trebali ucestvovati u akciji nisu znali ko je cilj dejstava. Receno im je da se ocekuje pokusaj prodora agresora u grad preko Grbavice.

"Caco kolje sve redom"

"U toku noci jedinice su uvedene do policijske stanice kod Pivare odakle su se rasporedjivale u rejone za blokiranje. Jedna jedinica Druge viteske je bila obezbjedjenje. Od pet sati ujutro kompletan grad je bio blokiran, a posebno objekti iz kojih se moglo pomoci Caci i Celi: kasarna 'Delti', bataljon kojim je komandovao Riki na Otoci i jedinica u 'Steli' na Alipasinom Polju, koju je vodio Zoran Zoka Glamuzina. Akcija je pocela u pet i 30. Senad Pecar je vec bio poceo suradjivati i to vece je raspustio jurisni odred, a jednu jedinicu iz manevarskog odreda izbacio na Igmanu. Tako je oslabio Cacu. U prvih dva sata akcije puno pripadnika 10 bbr. je uhapseno. Jedinica 'Bosne' je oko 10 sati zauzela bazu jurisnog odreda uz manju pucnjavu. I Caco je odmah poceo da sakuplja taoce - oko 90 zena i djece. Oko 12 sati, jedna zena je uspjela pobjeci iz Cacine zgrade i rekla nam je:
'Caco kolje sve redom.' Koga, pitali smo. Odgovorila je: 'Vojne policajce'. Kad smo pitali kako zna da su vojni policajci, rekla je: 'Pise im na opasacima.' Bili smo sokirani. Po smjernicama i planu akcije, niko nije trebao ici Caci na vrata. Tu grupu od devet ljudi koji su usli, ne znam ko je poslao, znam samo da nam nijednog trenutka niko nije ni pomenuo takvu mogucnost. Trebalo je da mi uhapsimo Cacu. No, mozda bi na to pitanje, barem kada je o vojnim operativcima rijec, odgovor mogao dati Himzo Popovic. Odnosno, on mora znati ko mu je naredio da se i oni prikljuce akciji. Sto se nas na terenu tice, po ovom saznanju odmah smo trazili od Radje da nam kaze sta se desava. Rekao je: 'Nastavi dalje.' I nastavili smo." Oko 17 i 30 protutenkovska ceta je zauzela komandu Desete brdske. Bez zrtava. U medjuvremenu, snajperom je smrtno pogodjen Elvir Sabanija, jedan od najboljih diverzanata Druge viteske. Oko 20 sati steze se obruc oko zgrade u kojoj stanuje Caco. I pada odluka: pokret. Baceni su suzavci.
cacoNo, u pasaz ispred zgrade Cacini saborci izbacuju tijela ubijenih policajaca. Vojna policija nece preko mrtvih drugova. Vracaju se. Oko 22 sata, novi pokusaj. Ovaj put, sve ili nista. Pocinje vatrena priprema akcije - meci pljuste na sve strane. Uzas na stepenistu "Odjednom se pojavio golf. Vec je prosao kada se vezom oglasio Dahic i trazio da se obustavi paljba jer Pusina ide na pregovore. Dvadesetak minuta kasnije, Pusina izlazi, golf odlazi, a mi cekamo. Negdje oko ponoci stize Pusina ponovo i za njim dzip 'Bisera'. Caco, okruzen svojim pratiocima - Senadom Haracicem, Emirom Topalovicem Nanetom, Arminom Hodzicem i nekim Kajanijom, ulazi u dzip i odlaze. Dahic javlja da se Caco predao. Sve jedinice ulijecu u zgradu, hapsimo 30-ak preostalih. Na stepenicama ispred Cacinog stana bio je preklan Izet Karcic i izvadjena mu oba oka.
Admiru Hebibu je bilo odsjeseno jedno uho i izvadjeno jedno oko. Srdjanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro. U Cacinoj je zgradi uhapsen Cacin zet koji je smrdio na kiselinu i u policijskoj stanici kod Pivare je pretucen - igralo se fudbala sa njim. I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebacena preko tijela. Vojnici koji su ucestvovali u akciji htjeli su u jednom trenutku blokirati Predsjednistvo da ponovo traze Cacu. Bili smo ogorceni. I Pecar se jedva izvukao kada je oko dva sata ujutro dosao da preuzme komandu nad brigadom. Imao je pratnju iz Druge viteske koja je onda obezbjedjivala komandu." Caco je razoruzan u holu Predsjednistva. Odatle je odveden u komandu Korpusa. U Komandi 10. brdske su pronadjene ogromne kolicine oruzja i municije: oko 4.000 tromblona, a kompletna logisticka baza Korpusa imala je 200. U samom Korpusu Caco je odvojen od ostalih, skinut u ves i stavljene su mu nove lisice. Pocelo je ispitivanje. Kasnije je Caco izveden napolje gdje se batinanje nastavilo. Ziv je unesen u kombi. Uskoro se cuo samo jedan pucanj.

Sto me ne ubijes?

Probudio me cudan zvuk. Vec mjesecima, silom prilika, organizam mi je bio izvjezban da odreaguje na svaki iznenadni sum. Ovo sto sam cuo, prvo kroz polusan, a potom i potpuno razbudjen, bilo je nekako drugacije. Tupo, ali jako. Bila je mrkla noc. Ustao sam i dosao do prozora. Na desnom krilu je jos uvijek bilo staklo. Ono sto se kroz njega vidjelo izgledalo je kao nastavak nekog od kosmarnih snova. Oko ulaznih stepenica pred zgradom starog Radija u ulici Danijela Ozme, ratnog sjedista Prvog korpusa ABiH, u polukrugu stoji vojska. Barem stotinjak ljudi. Niko ne govori. Izmedju tijela, isprekidan, prodire snop svjetla s vozila parkiranog iza njihovih ledja. Jos uvijek ne mogu da odredim sta proizvodi zvuk koji cujem - tup i tezak. Konacno, kroz polumrak, opazam pokrete. Ispred "amfiteatra" u uniformama, neko lezi na ulici. Gol je. P
okusava se osloniti na ruke i pridici. Neko mu iz mraka prilazi i udara ga nogom. Snazno. U glavu. U stomak. U bok. Pa opet u glavu... To je taj zvuk! Nikada ga ranije nisam cuo. Prizor me jako uznemiruje. Odmicem se od prozora. Neko nesto vice. Ne razaznajem rijeci. Opet prilazim prozoru. Srce mi lupa. Neko se dere. Kao da nesto pita. Razumijem samo: "(...) Je li Caco?" I opet: "Ha, Caco?" Konacno shvacam. Tijelo se pridize. Oslanja se laktovima na cestu. Ne dizuci glavu, zacudjujuce jasno progovara: "Sto me ne ubijes? Ubij me ko covjeka, sta ce ti ovo?" Opet onaj zvuk. Ne vidim ko udara. Odmicem se od prozora. Zvuk ne prestaje. Ponavlja se skoro ravnomjerno i kao da nece nikada stati. Drhtim, sto od zime, sto od uznemirenja. Napolju odjednom tisina. Neko startuje automobilski motor. Primicem se prozoru. Nekoliko vojnika vuce golo tijelo i ubacuje ga u kombi. Cuje se potmulo jecanje. Vrata se zatvaraju i automobil odlazi prema ulici Kralja Tomislava. Gotovo je. Vojska se nijemo razilazi. Lijezem. Vise ne mogu da zaspim. Prevrcem se po krevetu i pokusavam smiriti. Vec svice. Opet neki sumovi s ulice. Dizem se i otvaram prozor. Ispred zgrade Korpusa nekoliko vojnika metlama i vodom ciste krv. Crvene se i plocnik i cesta.

Nesto kasnije, na radiju cujem da je Caco te noci ubijen prilikom pokusaja bijega. Cudno. Onaj Caco sto sam ga nekoliko sati ranije vidio ispred Korpusa, nije izgledao kao neko ko bi bio u stanju uteci. Ikome.

BIH Delegacija SDA predvođena Izetbegovićem odala počast stradalim sarajevskim Srbima na Kazanima

karanana wrote:haj dobro, ridji otisao nakon 20 godina....
ali sta mene jos vise ubija je cinjenica koju je i sam priznao: da se mnogima ovaj njegov odlazak nece svidjeti....pa s kim mi to zivimo jebote? kakva je razlika izmedju njih i onih zivotinja sto i danas hodaju po prijedoru i istocnoj bosni? nikakva.

Banksy wrote:

GeeTnT wrote:
..jbt..moc rasudjivanja dok ti se rusi svaki zid...kad nemas ni oruzja, hrane vode....Koje rasudjivanje ba? Ovde se zna sta je bilo i kako je bilo, a takva pitanja calkulator moze postaviti samo onaj koji nije bio svjedok dogadjaja...ili je pak bio sa druge strane...

Šta trabunjaš? Ko nije bio svjedok i ko je bio s druge strane?

GeeTnT wrote:

Banksy wrote:

GeeTnT wrote:
..jbt..moc rasudjivanja dok ti se rusi svaki zid...kad nemas ni oruzja, hrane vode....Koje rasudjivanje ba? Ovde se zna sta je bilo i kako je bilo, a takva pitanja calkulator moze postaviti samo onaj koji nije bio svjedok dogadjaja...ili je pak bio sa druge strane...

Šta trabunjaš? Ko nije bio svjedok i ko je bio s druge strane?

Ovako...Za to trabunjas bi ti dao odgovor sa kojim bi odmah dobio ban..sad zamisljaj sta bi ti napisao...

Drugo, post nije tebi bio upucen...nego calckulatoru...dioptrijo!

Izetbegović: Na Kazane sam trebao i ranije doći, potrebno je izgraditi spomen obilježje

Banksy wrote:
Naravno da je bio, calculator ti je samo pojašnjavao moj post s prethodne stranice koji bi čak i osoba limitiranih intelektualnih kapaciteta razumjela, a ti nekako nisi, pa si skočio na zadnje.

Ako ne razumiješ, ne petljaj se gdje ti nije mjesto i ne kači mi se na vrat.

Svaki naredni post s insinuacijama i podmetanjem bilo kojem forumašu prijavljujem.

PM72 wrote:

Better Man wrote:Na Kazanima nisu ubijani samo Srbi, već i Bošnjaci i Hrvati i svi ostali koji se nisu slagali sa Cacinom politikom. Sve je to znala vlast u Sarajevu, tačnije porodica Izetbegović koja je glavna odgovorna što je umjesto da bude izveden pred lice pravde Caco ubijen kako bi se sakrila istina o zločinima. Ni do dan danas niko nije odgovarao za iste. A najveći šamar svim poštenim ne samo građanima Sarajeva, već čitave BiH i patriotama je spektakularna dženaza ratnom zločincu Caci, koju mu je priredio Alija Izetbegović. To je bila bruka i sramota za glavni grad države.

Zna li se ime i prezime bar jednog ubijenog Bošnjaka u Kazanima? Ne zna jer nije ubijen niti jedan.

JoseMujica wrote:Jedan veliki plus za Don Neonka

Better Man wrote:Odlazak Bakira Izetbegovića na Kazane i odavanje počasti nevinim žrtvama zločinca Cace, obično je licemjerstvo, skupljanje jeftinih političkih poena i uvreda za sve Cacine žrtve i njihove porodice. Ako je to htio uraditi, onda je treba to uraditi 1993. godine kad se zločin desio i trebali su Cacu izvesti pred lice pravde, tj. sud i osuditi ga za zločine, a ne narediti da se isti likvidira kako bi mu se začepila usta i sakrila prava istina, odnosno vjerovatno i odgovornost nekog iz vrha vlasti.

Better Man wrote:

PM72 wrote:

Better Man wrote:Na Kazanima nisu ubijani samo Srbi, već i Bošnjaci i Hrvati i svi ostali koji se nisu slagali sa Cacinom politikom. Sve je to znala vlast u Sarajevu, tačnije porodica Izetbegović koja je glavna odgovorna što je umjesto da bude izveden pred lice pravde Caco ubijen kako bi se sakrila istina o zločinima. Ni do dan danas niko nije odgovarao za iste. A najveći šamar svim poštenim ne samo građanima Sarajeva, već čitave BiH i patriotama je spektakularna dženaza ratnom zločincu Caci, koju mu je priredio Alija Izetbegović. To je bila bruka i sramota za glavni grad države.

Zna li se ime i prezime bar jednog ubijenog Bošnjaka u Kazanima? Ne zna jer nije ubijen niti jedan.

Zna se!!! Prijatelj mog tate, odnosno više kao poslovni saradnik u vezi popravki sivaćih mašina i zove se Džemo Švrakić. Odveden na kopanje rovova i ubijen.