prenosnik wrote:arzuhal wrote:@prenosniče, baška je konstruktivna provokacija koja poziva da se razmisli o onome što se govori, a baška nadmenost u nastupu, tu vazda ljudi padaju

kad te neko razocara, ako si iskren prema sebi, priznas da je taj neko-taj neko, a da se tvoje razocarenje sastoji od nepoklapanja onog sto se u stvarnosti dogadja sa tvojim ocekivanjima ili nadanjima (predstavama). onda skontas da te nije razocarao, niti uopste moze, taj neko, nego tvoja losa procjena. taj neko je taj neko i sta ti imas s tim...dakle, samo se na sebe mozes ljutiti, a ni to, ako si pametan.
eto, da ti onako neobavezno i to kazem, bez moguceg ulaska u motive ili fakticku ispravnost tog sto si naveo

Da, ali ne možeš temeljiti neki svoj stav na principima psihologijski utemeljene logike (koja je poodavno srušena) a željeti da on vrijedi kao objektivni princip ili, manje kazano, kao vrijednost oko koje bi se drugi slagali - možeš i to, naravno, ali nikako ne bi smio to činiti nadmeno i oholo, ponižavajući nekoga koga, eventualno, smatraš sugovornikom.
Ukoliko ne (zato prethodno oprezno kažem ''eventualno''), ukoliko je sva intencija tvog pisanja ustvari jednosmjerno odašiljanje subjektivno dokučenih istina (o tom razočarenju o kojem govoriš) koje drugi trebaju da usvoje, nakon što im porušiš kumire oko kojih su se zapleli (kao možda ti nekada), onda ti opet ne treba nadmenost i ponižavanja, ovaj put temeljeno baš na samim psihološkim razlozima. Nije li tako? Inače ništa nisi postigao, mogao si ostati i dalje
očaran, suštinski se nije, nakon
raz/očarenja, ništa promjenilo...
No, razumijem s druge strane, primjetio da sam da ima dosta ljudi koji, kada pređu s jedne na drugu stranu, bez obzira o kojoj se strani radilo, imaju potrebu da neprestano ruše svoj pređašnji svijet kako bi izgradili novi, tako da prošli život postaje stvarniji od trenutnog, to postaje vječiti samo/obračun, bijeg od intimne sramote koja se nosi u sebi kao žig, odsjecanje tetovaže, crpljenje energije iz prošlog za sadašnje i buduće, itd. Često to prođe vremenom ili oslabi do tačke ravnodušnosti.
Tesavuf je sav lijepo vladanje, lijepo ponašanje, ahlak. To je jedna od izreka velikana tesavufa, ona stoji i na početku knjige ''Istine o tesavvufu'', šejha Abdul-Kadira 'Isaa, rahimehullahu te'ala. Pa ako se ne može govoriti o tesuvvufu na taj način, uz lijep odnos, s lijepim ahlakom - zaključajte temu jer se poništava sve i obezvređuje. Ne sam tesavvuf, nego ljudi se sami obezvređuju...