Dolazi mi se negdje u Čaršiju na namaz, teraviju pa tehedždžud, možda zikir negdje, al' me neka iskustva čine opreznim..
Taj narod, Bošnje, to je narod koji dosta maša džamiju tokom cijele i lunarne i solarne godine, a onda...Ima ta jedna noć, u zadnjoj trećini hidžretskog mjeseca ramazana, kada u njima odjednom krvca provri, nešto ih spopadne, neka snaga ih mobiliše u velikom broju, pa oni počnu da u talasima, u skupinama k'o Jedžudž i Medžduž, da dolaze u džamiju, upadaju kao konjanici, prašina se diže i varnice sjevaju pod kopitima konja njihovih...Uplaše se stanovnici zemlje i međuzemlja, od životinjskog do džinskog svijeta, a stanovnici Neba prisustvuju nevjerovatnom prizoru! Rijeke šamija se slijevaju ka džamijskim haremima, Bošnje jedni drugima klanjaju na leđima, onog s kim si doš'o u džamiju si davno izgubio iz vida, svako se za sebe snalazi, moliš se Bogu dragom i išćeš oprosta za sve svoje budalešćine...
I da nije velikog selameta u njoj koji traje do zore, ne zna čojk šta bi u nekim momentima
