Pro-BiH orjentisani Srbi i Hrvati - problem u Sarajevu?

[LBVIEW]

Cuj mu price. I poslije kaze sto su problem

"Navukli nas Hrvati", a oni kud ce, sta ce, morali jadni u rat.

[muha_sa]

I dalje seruckate o ratu iako je tema ocigledno 2019 u sarajevu

Rat i agresija dalje traju--samo drugim sredstvima

[muha_sa]

vrijedi procitat

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/118 ... tukao.html
TRAČ-PARTIJA SENADA AVDIĆA: Treba li se "političko Sarajevo" izviniti Beogradu zbog toga što ih je NATO tukao?!

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević) nas nekolicina učesnika smo se vraćali u grad televizijskim kombijem. Čedomir Antić, nacional-istoričar nove generacije kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, zamolio je vozača da nas provoza pored nekih od najmonumentalnijih ruševina stradalih u NATO bombardovanju, želeći valjda da probudi našu solidarnost i empatiju prema žrtvaram tog zločina

Piše: Senad Avdić

Prije dvadeset godina, u prvima danima NATO bombardiranja Srbije, javila mi se prijateljica koja se sa djetetom mladim tek nekoliko nedjelja od bombi sklonila iz Beogada u jedan gradić u Istočnoj Bosni u kojem živi familija djetetovog oca. Molila me, što se ono kaže, za sitni oblik pažnje, prigodnu, koliku-toliku "financijsku injekciju". Kako baš i nije riječ o običnoj, uzgrednoj prijateljici, spreman sam bio i na mnogo veću žrtvu, pa i nacionalnu izdaju od tog sitnog, financijskog oblika pažnje. Ostao je problem tehničko-prometne prirode, kako tu crkavicu od para dobaciti do nje u sada kasabu, nekada vedru čaršiju na kraju (istočne) Bosne.

Namjestilo se nekako da je jedan moj poznanik koji je radio za strance tih dana putovao poslom u taj kraj i da je pristao pomoći mi oko transfera para. Ostalo je bilo tek da se dogovorimo gdje će se njih dvoje sresti i primopredati lovu. Onako iz opore šale i crnog humora, kažem njoj da je najbolje da tog i tog dana, u to i to vrijeme sačeka ispred lokalne džamije i preuzme lovu. "Pa, ti mene zezaš, nema ovdje nikakve džamije", pobuni se Prijateljica.

"Znam, dušo, znam, nažalost, nema džamije ni tu, ni nigdje u široj okolini... Ko zna, možda i zbog srušenih džamija po Bosni sada NATO bombama ispostavlja fakture Srbiji", promrmljao sam tako da zvuči sjetno i nostalgično, a ne podlo i osvetoljubivo. Lova je, i to je jedino važno, narednih dana stigla tamo gdje je trebalo da stigne.

IZVINITE NAM SE ZA ŠTO NAS JE NATO TUKAO

Namjeravao sam ovaj isječak privatnog iskustva sa bombardiranjem Srbije opričati novinaru RT Srbije Stevanu Kostiću prije dva-tri mjeseca nakon što je najavio da će doći u Sarajevo da u povodu 20 godina tog događaja snima i moju izjavu za emisiju "OKO" o sarajevskoj recepciji tog događaja. Odustao sam iz straha da ova priča svojim gabaritima neće moći stati u predviđeni, tijesni, vremenski okvir televizijskog priloga, s jedne strane, a istovremeno, svjestan da priča danas ne pije vode, niti funkcionira u ključu u kakvom je šljakala prije 20 godina. (Pored svega drugog što se u međuvremenu promijenilo, pa je i ona beba sa početka teksta koja je u materinom naručju iz Srbije otišla u izbjeglištvo u Bosnu u međuvremenu porasla i studira). Ali ispričao sam u kameru i mikrofon RTS-a jednu drugu, kraću, pregnantniju, publici u Srbiji prijemčiviju i razgovjetniju epizodu istog tematskog profila.

Onu kad sam u ljeto 2008. sjedio u sarajevskom hramu popularne muzike Domu mladih i razgovarao sa pokojnim Vladom Divljanom na rođendanskoj proslavi "Slobodne Bosne". Pričao je neprežaljeni Princ jugoslovenskog rock and rolla kako je dok je živio u Australiji, maja 1992. na nekoj globalnoj televiziji gledao Dom mladih u plamenu i sa užasavanjem se sjećao da je baš na tom mjestu ranih 80-ih imao svoj prvi sarajevski koncert sa "Idolima". Pa sam mu objašnjavao, jer ga je zanimalo, kako je tokom rata u mrtvoj ilegali i strogoj konspiraciji funkcionirala i održavala se vrlo živhna rock scena u Sarajevu. Da su se vijesti o održavanju koncerata prenosile usmenim putem (pa i onim najvažnijim koje su održali Joan Baez i Bruce Dickinson) u strahu da ti "haberi" ne stignu do srpskih artiljeraca na brdima oko grada koji tokom opsade grada nisu propuštali slična masovna okupljanja da ih uveličaju, ovjekovječe i uguše u krvi salvama artiljerijskog ro(c)kanja. "Da, a, vidiš, u Beogradu su tokom bombardovanja održavani protestni koncerti po trgovima, plesalo se, igralo bez straha da će ih NATO bombardovati", primijetio je Vlada, idol i heroj naših mladosti pretvorenih u prah i pepeo "plamenih zora".

Nije ova priča do koje mi je bilo stalo iz mnogo razloga (pa i onog da gledatelji RTS-a imaju pravo da "znaju sve") našla mjesto u "konačnoj verziji" priloga emitiranog u emisiji "OKO". Imalo je to podsjećanje istu sudbinu u montaži (finalnoj verziji) kao i moje iščuđavanje nad "iščuđavanjem" prve dame patriotskog novinarstva Srbije Ljiljane Smajlović nad naslovnim stranicama "Feral Tribunea" ("Dolje NATO bombe") i sarajevskih "Dana ("Lepa sela lepo gore") kojima su ta dva magazina prije dvije decenije obilježila početak zračnih napada na Srbiju. "Siguran sam da je bombardovanje Televizije Srbije i zločin nad njenim uposlenicima u Sarajevu izazvao mnogo veće ogorčenje, solidarnost i pijetet, nego što je rušenje zgrade "Oslobođenja", firme u kojoj je Ljilja Smajlović 20 godina radila, kao i ubistva njenih brojnih kolega (od kojih se jedan prezivao kao i ona, Kjašif Smajlović) od Zvornika do Sarajeva, proizveo (javne) empatije kod novinarke Smajlović", tako sam nekako rekao. Nisam rekao, a i da jesam ne bi bilo od toga nikakve fajde, otišlo bi vjetar umjesto u eter, da je prva džamija koja je srušena u Sarajevu, bila "Magribija" na Marijin Dvoru, udaljena nekoliko koraka od zgrade u kojoj je godinama stanovala Smajlovićka prije nego što će otići za dopisnicu "Oslobođenja" u Brisela, a odatle produžiti u Beograd.

"MILOSRDNI ANĐELI RASUTI PO CELOM SVETU"

Kazao sam novinaru RTS-a Stevanu Kostiću da, kao ni bilo ko drugi, uključujući i sveznajućeg Aleksandra Vučića, ne znam koliko je ljudi u Srbiji stradalo tokom 78 dana bombardiranja. Službene brojke kreću se od 1500 do 2000 žrtava. "Ukoliko je konačna brojka 1500, to je nešto manje žrtava od broja ubijene djece tokom troipogodišnje opsade Sarajeva. Ako je broj žrtava dvije hiljade, onda to je dvostruko manje od broja ubijenih Bošnjaka u Višegradu i Prijedoru, i četiri puta manje pobijenih u genocidu u Srebrenici", i to sam rekao u kameru. I to je, to naravno, isparilo, poisapadalo iz "konačne verzije" priče o odnosu i doživljaju Sarajlija prema bombardovanju Srbije, emitranom na RTS. Privilegiju da budu uvrštene u emisiju naslovljenu "Kako je Bosna ispraćala bombardere za Srbiju" (što implicira da se Bosna u tom "ispraćanju" nešto pitala i o nečemu odlučivala!) dobile u su tek dvije-tri manje-više uopćene, neutralne rečenice koje su se mogle mirne duše odnositi na bilo koji događaj koji se referira na, stradanje, patnje ljudi. Evo i koje.

"Mislim da se moj doživljaj i moje viđenje tog 24. marta i te večeri kada je počelo bombardovanje Srbije ne razlikuje mnogo od 400.000 logoraša koji su proveli rat u Sarajevu, ljudi koji su od aprila 92. do Daytona 95- živjeli u okruženju, jer je činjenica da je to okruženje proizvod te vlasti i tog režima... Bombardovanje je u Sarajevu doživljeno kao kazna, ne za narod, ne za ljude u Srbiji, nego za režim koji se bez takvog jednog udara spolja nikada ne bi promijenio". O svojim doživljajima i emocijama iz vremena od prije dvadesetak godina u rečenoj emisiji govorili su i glumac Emir Hadžihafizbegović i pisac Abdulah Sidran koji je u razgovoru prošao kroz pravi policijsko-istraživački set ljutitih pitanja "na okolnost" pjesmice "Savršen krug" koju je napisao u danima, bolje rečeno noćima bombardiranja na Srbiju. Samo je falio isljednički ventilator na stolu, neizbježni policijsko-isljednički rekvizit, dok je objašnjavao šta je pisac htio reći, stihovima: "Malo poslije, uz kahvu/ispratim avione za Srbiju/i pušim na prozoru, kao kakav/ sasvim spokojan čovjek..." Šta je to radio Sidran dok su avioni zasipali Srbiju bombama? Sjedio na prozoru svog stana u gluho doba noći, kafenisao i pušio. (Poznate su mi donekle te njegove kasnonoćne nesanice iz tog vremena kada sam počesto umio zakonačiti kod njega; jednom se iskrao iz kuće i "odmjesečario" negdje u grad, tek je narednog dana "otkriven", nije moje da govorim gdje.)

Mora vjerovatno Sidran, pa donekle i Emir, biti obziran i trpeljiv, pa i ponižavajuće, nesnosno "tolerantan" prema vrlim pitcima iz Srbije, jer mu se tamo štampaju knjige, organiziraju tribine i postavljaju predstave, uplaćuju honorari i tantijeme. I to treba uvažavati i tolerirati (progutati poneku žabu kreketušu) sve dok je u kakvim-takvim granicama ličnog (pa i kolektivnog) dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Dijalog, debata, otvorenost, superiorni su uvijek kada im se kao alternativa suprotstave tvdoglava zadrtost, samodovoljnost i samoizolacija. Ali, za sve pa i za dijalog moraju postojati neka pravila, kanoni koji poštuju činjenice, argumente drugih. Emisija o kojoj pišem, bla je zapravo, mnogo puta viđeno i uprizoreno i prethodnim vremenima i epohama, unilazernalno, policijsko novinarstvo na tragu "istrage poturica", neka vrsta medijskog poligrafa sa ciljem utvrđivanja "ko je vera, a ko je nevera", odnosno "kome smo se privolili carstvu te 1999. godine".

Zapravo je greška bila ugrađena u samo pitanje od kojeg je sve počelo, pitanje koje je dubinski pogrešno, maliciozno i podlo: u stvarima koje se tiču odnosa Sarajeva i Beograda jedino je moguće pitanje šta je Beograd mislio i poduzimao tokom višegodišnjeg masakriranja Sarajeva, a nikako kako je Sarajevo doživljavalo razaranje Beograda (i Srbije)? Nisu Abdulah Sidran i Emir Hadžihafizbegović (poput junaka filma "Turneja" Gorana Markovića) obilazili pilote NATO saveza u vojnoj bazi u Avianu i podstrekivali ih na zločine motivacionim pjesmicama i militantnim recitacijama. Niti smo Senad Pećanin i ja umarširali sa NATO vojnicima i Oslobodilačkom vojskom Kosova u oslobođenu Prištinu, kao što su novinarske horde iz Beograda ordinirale po friško oslobođenoj Srebrenici, taze očišćenom Prijedoru, svježe zaklanom Višegradu. Niti je "političko Sarajevo" i na kakvom sudu prozivano zato što "nije spriječilo zločine nad Srbima na Kosovu", kao što je Srbija pravomoćnom presudom vrhovnog arbitra u međunarodnom pravu osuđena da nije (a mogla) je spriječitit genocid u Bosni i Hercegovini.

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević) nas nekolicina učesnika smo se vraćali u grad televizijskim kombijem. Čedomir Antić, nacional-istoričar nove generacije kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, zamolio je vozača da nas provoza pored nekih od najmonumentalnijih ruševina stradalih u NATO bombardovanju, želeći valjda da probudi našu solidarnost i empatiju prema žrtvaram tog zločina. "Vidiš, ovo je nekada bilo Ministarstvo odbrane", pokazao mi je na kostur neke zgradurine koji je sablasno skoro visio u zraku. Pogledao sam sa frtalj oka i kazao: "Aha... a je li u njemu bio smješten čuveni 40. Kadrovski centar Vojske Jugoslavije iz kojeg je plaću primao Ratko Mladić i svi njegovi podčinjeni oficiri?", upitao sam ga, nakon čega smo ćutke nastavili vožnju...

APRIL U BEOGRADU I SARAJEVU

U istoj emisiji srbijanske televizije (dnevno-političkom magazinu "OKO") nedugo nakon što je prikazano novinarsko rešetanje Sarajlija povodom 20-godišnjice bombardiranja Srbije, gostovao je nesvršeni sarajevski student orijentalistike Nenad Janković, nekada "najveći filozof 20-og vijeka", a danas muzičar i pisac, dobitnik prestižne književne nagrade "Momo Kapor".

"Vas sa Momom Kaporom povezuje i to što ste obojica rođeni u Sarajevu i što ste dobili karte u jednom smeru od rodnog grada?", pita, a zapravo ne pita nego samouvjereno, konstatuje općepoznatu besmislicu voditelj Gorislav Papić. (I on je rođen u Sarajevu; to mi je kazao njegov kolega Stevan Kostić). Nikakva karta nije početkom aprila trebala Nenadu Jankoviću i familiji mu da ode iz Sarajeva, to je on detaljno opričao u svojoj ukoričenoj papazjaniji "Posljednji fajront u Sarajevu": on je bio jedan od 40 hiljada stanovnika Sarajeva (da ne kažem Srba, a i da kažem neću ništa slagati) koji su se na nečiji išaret evakuirali iz Sarajeva avionima JNA tokom aprila, prije nego što će se u gradu definitivno i dalekosežno zagovnati.

Pisac Momo Kapor tokom opsade i ubijanja Sarajeva nije imao nesanice, poput Abdulaha Sidrana u proljeće 1999. godine, nego je prolazio i prakticirao delirično nacionalno buđenje. Nije u svom beogradskom stanu snatrio uz kafu i cigare gledajući kolone tenkova koji kreću na put preko Drine, nego je sa Pala, Trebevića i drugih neumornih artiljerijskih položaja neskriveno, sladostrasno uživao u pirotehničkim egzbicijama svojih sunarodnjaka. Sve u nestrpljivom isčekivanju da sa Radovanom Karadžićem "siđe u gradove da ubijaju gadove", napisao je trotomni roman-smrtovnicu rodnom gradu "Posljednji let za Sarajevo".

Teofil Pančić, jedan od onih Beograđana zbog kojih najtananije emocije i najplemenitije veze sa glavnim gradom Srbije Sarajevo nikada i ni po kakvu cijenu ne smije pokidati, u povodu Kaporove trilogije je napisao u "Vremenu" tekst od kojeg Kapora i njegove suborce sa Pala, medijske apologete i prišepetlje niša odbraniti ne može, niti ih ikakva voda moće oprati.

"Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanicu onoga ko je već vezan i prebijen. Jer to mrsko Sarajevo Kaporovi prijatelji i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi Kapor da ga opljune i do kraja ponizi u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi".

Kako je Sarajevo ispraćalo avione NATO-a tokom bombardiranja Srbije? A zašto se sa tim pitanjem srbijanski novinari ne bi obratili Goerhardu Schroederu i Tonyju Blairu, dvojici od trojice najodgovornijih državnika za agresiju Zapadne Alijanse na susjednu državu. I jedan i drugi su posljednjih godina u funkciji savjetnika, prijatelja, lobista... česti gosti u Beogradu; skoro kao Milorad Dodik.

(Start BiH)

[BHCluster]

I dalje seruckate o ratu iako je tema ocigledno 2019 u sarajevu

Kakav rat? Ko je ratovao? Gdje?

[BHCluster]

Cuj mu price. I poslije kaze sto su problem

Jos malo pa ce pisati po forumu "СЛОБО, СЛОБОДО!" i govoriti sta je problem?

[¤ jelena ¤]

Vrijedilo bi pronaći tu emisiju u kojoj je Avdić učestvovao pa je ponovo pogledati.

[LBVIEW]

vrijedi procitat

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/118 ... tukao.html
TRAČ-PARTIJA SENADA AVDIĆA: Treba li se "političko Sarajevo" izviniti Beogradu zbog toga što ih je NATO tukao?!

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević) nas nekolicina učesnika smo se vraćali u grad televizijskim kombijem. Čedomir Antić, nacional-istoričar nove generacije kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, zamolio je vozača da nas provoza pored nekih od najmonumentalnijih ruševina stradalih u NATO bombardovanju, želeći valjda da probudi našu solidarnost i empatiju prema žrtvaram tog zločina

Piše: Senad Avdić

Prije dvadeset godina, u prvima danima NATO bombardiranja Srbije, javila mi se prijateljica koja se sa djetetom mladim tek nekoliko nedjelja od bombi sklonila iz Beogada u jedan gradić u Istočnoj Bosni u kojem živi familija djetetovog oca. Molila me, što se ono kaže, za sitni oblik pažnje, prigodnu, koliku-toliku "financijsku injekciju". Kako baš i nije riječ o običnoj, uzgrednoj prijateljici, spreman sam bio i na mnogo veću žrtvu, pa i nacionalnu izdaju od tog sitnog, financijskog oblika pažnje. Ostao je problem tehničko-prometne prirode, kako tu crkavicu od para dobaciti do nje u sada kasabu, nekada vedru čaršiju na kraju (istočne) Bosne.

Namjestilo se nekako da je jedan moj poznanik koji je radio za strance tih dana putovao poslom u taj kraj i da je pristao pomoći mi oko transfera para. Ostalo je bilo tek da se dogovorimo gdje će se njih dvoje sresti i primopredati lovu. Onako iz opore šale i crnog humora, kažem njoj da je najbolje da tog i tog dana, u to i to vrijeme sačeka ispred lokalne džamije i preuzme lovu. "Pa, ti mene zezaš, nema ovdje nikakve džamije", pobuni se Prijateljica.

"Znam, dušo, znam, nažalost, nema džamije ni tu, ni nigdje u široj okolini... Ko zna, možda i zbog srušenih džamija po Bosni sada NATO bombama ispostavlja fakture Srbiji", promrmljao sam tako da zvuči sjetno i nostalgično, a ne podlo i osvetoljubivo. Lova je, i to je jedino važno, narednih dana stigla tamo gdje je trebalo da stigne.

IZVINITE NAM SE ZA ŠTO NAS JE NATO TUKAO

Namjeravao sam ovaj isječak privatnog iskustva sa bombardiranjem Srbije opričati novinaru RT Srbije Stevanu Kostiću prije dva-tri mjeseca nakon što je najavio da će doći u Sarajevo da u povodu 20 godina tog događaja snima i moju izjavu za emisiju "OKO" o sarajevskoj recepciji tog događaja. Odustao sam iz straha da ova priča svojim gabaritima neće moći stati u predviđeni, tijesni, vremenski okvir televizijskog priloga, s jedne strane, a istovremeno, svjestan da priča danas ne pije vode, niti funkcionira u ključu u kakvom je šljakala prije 20 godina. (Pored svega drugog što se u međuvremenu promijenilo, pa je i ona beba sa početka teksta koja je u materinom naručju iz Srbije otišla u izbjeglištvo u Bosnu u međuvremenu porasla i studira). Ali ispričao sam u kameru i mikrofon RTS-a jednu drugu, kraću, pregnantniju, publici u Srbiji prijemčiviju i razgovjetniju epizodu istog tematskog profila.

Onu kad sam u ljeto 2008. sjedio u sarajevskom hramu popularne muzike Domu mladih i razgovarao sa pokojnim Vladom Divljanom na rođendanskoj proslavi "Slobodne Bosne". Pričao je neprežaljeni Princ jugoslovenskog rock and rolla kako je dok je živio u Australiji, maja 1992. na nekoj globalnoj televiziji gledao Dom mladih u plamenu i sa užasavanjem se sjećao da je baš na tom mjestu ranih 80-ih imao svoj prvi sarajevski koncert sa "Idolima". Pa sam mu objašnjavao, jer ga je zanimalo, kako je tokom rata u mrtvoj ilegali i strogoj konspiraciji funkcionirala i održavala se vrlo živhna rock scena u Sarajevu. Da su se vijesti o održavanju koncerata prenosile usmenim putem (pa i onim najvažnijim koje su održali Joan Baez i Bruce Dickinson) u strahu da ti "haberi" ne stignu do srpskih artiljeraca na brdima oko grada koji tokom opsade grada nisu propuštali slična masovna okupljanja da ih uveličaju, ovjekovječe i uguše u krvi salvama artiljerijskog ro(c)kanja. "Da, a, vidiš, u Beogradu su tokom bombardovanja održavani protestni koncerti po trgovima, plesalo se, igralo bez straha da će ih NATO bombardovati", primijetio je Vlada, idol i heroj naših mladosti pretvorenih u prah i pepeo "plamenih zora".

Nije ova priča do koje mi je bilo stalo iz mnogo razloga (pa i onog da gledatelji RTS-a imaju pravo da "znaju sve") našla mjesto u "konačnoj verziji" priloga emitiranog u emisiji "OKO". Imalo je to podsjećanje istu sudbinu u montaži (finalnoj verziji) kao i moje iščuđavanje nad "iščuđavanjem" prve dame patriotskog novinarstva Srbije Ljiljane Smajlović nad naslovnim stranicama "Feral Tribunea" ("Dolje NATO bombe") i sarajevskih "Dana ("Lepa sela lepo gore") kojima su ta dva magazina prije dvije decenije obilježila početak zračnih napada na Srbiju. "Siguran sam da je bombardovanje Televizije Srbije i zločin nad njenim uposlenicima u Sarajevu izazvao mnogo veće ogorčenje, solidarnost i pijetet, nego što je rušenje zgrade "Oslobođenja", firme u kojoj je Ljilja Smajlović 20 godina radila, kao i ubistva njenih brojnih kolega (od kojih se jedan prezivao kao i ona, Kjašif Smajlović) od Zvornika do Sarajeva, proizveo (javne) empatije kod novinarke Smajlović", tako sam nekako rekao. Nisam rekao, a i da jesam ne bi bilo od toga nikakve fajde, otišlo bi vjetar umjesto u eter, da je prva džamija koja je srušena u Sarajevu, bila "Magribija" na Marijin Dvoru, udaljena nekoliko koraka od zgrade u kojoj je godinama stanovala Smajlovićka prije nego što će otići za dopisnicu "Oslobođenja" u Brisela, a odatle produžiti u Beograd.

"MILOSRDNI ANĐELI RASUTI PO CELOM SVETU"

Kazao sam novinaru RTS-a Stevanu Kostiću da, kao ni bilo ko drugi, uključujući i sveznajućeg Aleksandra Vučića, ne znam koliko je ljudi u Srbiji stradalo tokom 78 dana bombardiranja. Službene brojke kreću se od 1500 do 2000 žrtava. "Ukoliko je konačna brojka 1500, to je nešto manje žrtava od broja ubijene djece tokom troipogodišnje opsade Sarajeva. Ako je broj žrtava dvije hiljade, onda to je dvostruko manje od broja ubijenih Bošnjaka u Višegradu i Prijedoru, i četiri puta manje pobijenih u genocidu u Srebrenici", i to sam rekao u kameru. I to je, to naravno, isparilo, poisapadalo iz "konačne verzije" priče o odnosu i doživljaju Sarajlija prema bombardovanju Srbije, emitranom na RTS. Privilegiju da budu uvrštene u emisiju naslovljenu "Kako je Bosna ispraćala bombardere za Srbiju" (što implicira da se Bosna u tom "ispraćanju" nešto pitala i o nečemu odlučivala!) dobile u su tek dvije-tri manje-više uopćene, neutralne rečenice koje su se mogle mirne duše odnositi na bilo koji događaj koji se referira na, stradanje, patnje ljudi. Evo i koje.

"Mislim da se moj doživljaj i moje viđenje tog 24. marta i te večeri kada je počelo bombardovanje Srbije ne razlikuje mnogo od 400.000 logoraša koji su proveli rat u Sarajevu, ljudi koji su od aprila 92. do Daytona 95- živjeli u okruženju, jer je činjenica da je to okruženje proizvod te vlasti i tog režima... Bombardovanje je u Sarajevu doživljeno kao kazna, ne za narod, ne za ljude u Srbiji, nego za režim koji se bez takvog jednog udara spolja nikada ne bi promijenio". O svojim doživljajima i emocijama iz vremena od prije dvadesetak godina u rečenoj emisiji govorili su i glumac Emir Hadžihafizbegović i pisac Abdulah Sidran koji je u razgovoru prošao kroz pravi policijsko-istraživački set ljutitih pitanja "na okolnost" pjesmice "Savršen krug" koju je napisao u danima, bolje rečeno noćima bombardiranja na Srbiju. Samo je falio isljednički ventilator na stolu, neizbježni policijsko-isljednički rekvizit, dok je objašnjavao šta je pisac htio reći, stihovima: "Malo poslije, uz kahvu/ispratim avione za Srbiju/i pušim na prozoru, kao kakav/ sasvim spokojan čovjek..." Šta je to radio Sidran dok su avioni zasipali Srbiju bombama? Sjedio na prozoru svog stana u gluho doba noći, kafenisao i pušio. (Poznate su mi donekle te njegove kasnonoćne nesanice iz tog vremena kada sam počesto umio zakonačiti kod njega; jednom se iskrao iz kuće i "odmjesečario" negdje u grad, tek je narednog dana "otkriven", nije moje da govorim gdje.)

Mora vjerovatno Sidran, pa donekle i Emir, biti obziran i trpeljiv, pa i ponižavajuće, nesnosno "tolerantan" prema vrlim pitcima iz Srbije, jer mu se tamo štampaju knjige, organiziraju tribine i postavljaju predstave, uplaćuju honorari i tantijeme. I to treba uvažavati i tolerirati (progutati poneku žabu kreketušu) sve dok je u kakvim-takvim granicama ličnog (pa i kolektivnog) dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Dijalog, debata, otvorenost, superiorni su uvijek kada im se kao alternativa suprotstave tvdoglava zadrtost, samodovoljnost i samoizolacija. Ali, za sve pa i za dijalog moraju postojati neka pravila, kanoni koji poštuju činjenice, argumente drugih. Emisija o kojoj pišem, bla je zapravo, mnogo puta viđeno i uprizoreno i prethodnim vremenima i epohama, unilazernalno, policijsko novinarstvo na tragu "istrage poturica", neka vrsta medijskog poligrafa sa ciljem utvrđivanja "ko je vera, a ko je nevera", odnosno "kome smo se privolili carstvu te 1999. godine".

Zapravo je greška bila ugrađena u samo pitanje od kojeg je sve počelo, pitanje koje je dubinski pogrešno, maliciozno i podlo: u stvarima koje se tiču odnosa Sarajeva i Beograda jedino je moguće pitanje šta je Beograd mislio i poduzimao tokom višegodišnjeg masakriranja Sarajeva, a nikako kako je Sarajevo doživljavalo razaranje Beograda (i Srbije)? Nisu Abdulah Sidran i Emir Hadžihafizbegović (poput junaka filma "Turneja" Gorana Markovića) obilazili pilote NATO saveza u vojnoj bazi u Avianu i podstrekivali ih na zločine motivacionim pjesmicama i militantnim recitacijama. Niti smo Senad Pećanin i ja umarširali sa NATO vojnicima i Oslobodilačkom vojskom Kosova u oslobođenu Prištinu, kao što su novinarske horde iz Beograda ordinirale po friško oslobođenoj Srebrenici, taze očišćenom Prijedoru, svježe zaklanom Višegradu. Niti je "političko Sarajevo" i na kakvom sudu prozivano zato što "nije spriječilo zločine nad Srbima na Kosovu", kao što je Srbija pravomoćnom presudom vrhovnog arbitra u međunarodnom pravu osuđena da nije (a mogla) je spriječitit genocid u Bosni i Hercegovini.

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević) nas nekolicina učesnika smo se vraćali u grad televizijskim kombijem. Čedomir Antić, nacional-istoričar nove generacije kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, zamolio je vozača da nas provoza pored nekih od najmonumentalnijih ruševina stradalih u NATO bombardovanju, želeći valjda da probudi našu solidarnost i empatiju prema žrtvaram tog zločina. "Vidiš, ovo je nekada bilo Ministarstvo odbrane", pokazao mi je na kostur neke zgradurine koji je sablasno skoro visio u zraku. Pogledao sam sa frtalj oka i kazao: "Aha... a je li u njemu bio smješten čuveni 40. Kadrovski centar Vojske Jugoslavije iz kojeg je plaću primao Ratko Mladić i svi njegovi podčinjeni oficiri?", upitao sam ga, nakon čega smo ćutke nastavili vožnju...

APRIL U BEOGRADU I SARAJEVU

U istoj emisiji srbijanske televizije (dnevno-političkom magazinu "OKO") nedugo nakon što je prikazano novinarsko rešetanje Sarajlija povodom 20-godišnjice bombardiranja Srbije, gostovao je nesvršeni sarajevski student orijentalistike Nenad Janković, nekada "najveći filozof 20-og vijeka", a danas muzičar i pisac, dobitnik prestižne književne nagrade "Momo Kapor".

"Vas sa Momom Kaporom povezuje i to što ste obojica rođeni u Sarajevu i što ste dobili karte u jednom smeru od rodnog grada?", pita, a zapravo ne pita nego samouvjereno, konstatuje općepoznatu besmislicu voditelj Gorislav Papić. (I on je rođen u Sarajevu; to mi je kazao njegov kolega Stevan Kostić). Nikakva karta nije početkom aprila trebala Nenadu Jankoviću i familiji mu da ode iz Sarajeva, to je on detaljno opričao u svojoj ukoričenoj papazjaniji "Posljednji fajront u Sarajevu": on je bio jedan od 40 hiljada stanovnika Sarajeva (da ne kažem Srba, a i da kažem neću ništa slagati) koji su se na nečiji išaret evakuirali iz Sarajeva avionima JNA tokom aprila, prije nego što će se u gradu definitivno i dalekosežno zagovnati.

Pisac Momo Kapor tokom opsade i ubijanja Sarajeva nije imao nesanice, poput Abdulaha Sidrana u proljeće 1999. godine, nego je prolazio i prakticirao delirično nacionalno buđenje. Nije u svom beogradskom stanu snatrio uz kafu i cigare gledajući kolone tenkova koji kreću na put preko Drine, nego je sa Pala, Trebevića i drugih neumornih artiljerijskih položaja neskriveno, sladostrasno uživao u pirotehničkim egzbicijama svojih sunarodnjaka. Sve u nestrpljivom isčekivanju da sa Radovanom Karadžićem "siđe u gradove da ubijaju gadove", napisao je trotomni roman-smrtovnicu rodnom gradu "Posljednji let za Sarajevo".

Teofil Pančić, jedan od onih Beograđana zbog kojih najtananije emocije i najplemenitije veze sa glavnim gradom Srbije Sarajevo nikada i ni po kakvu cijenu ne smije pokidati, u povodu Kaporove trilogije je napisao u "Vremenu" tekst od kojeg Kapora i njegove suborce sa Pala, medijske apologete i prišepetlje niša odbraniti ne može, niti ih ikakva voda moće oprati.

"Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanicu onoga ko je već vezan i prebijen. Jer to mrsko Sarajevo Kaporovi prijatelji i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi Kapor da ga opljune i do kraja ponizi u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi".

Kako je Sarajevo ispraćalo avione NATO-a tokom bombardiranja Srbije? A zašto se sa tim pitanjem srbijanski novinari ne bi obratili Goerhardu Schroederu i Tonyju Blairu, dvojici od trojice najodgovornijih državnika za agresiju Zapadne Alijanse na susjednu državu. I jedan i drugi su posljednjih godina u funkciji savjetnika, prijatelja, lobista... česti gosti u Beogradu; skoro kao Milorad Dodik.

(Start BiH)

"Navukli nas Amerikanci."

[stakasa]

Ne trebas. Tvoji srpski kompleksi izbijaju iz tacke svake. Tema je o srbima koji su danas u sarajevu sto ih skoro automatski izbija iz tih sto te proganjaju redovno. Ali jok, ti okrenuo o procentima. Jesi izracunao u tim tvojim procentima koliko ih je zapalilo u kanadu i australiju?

Tema je odavno usmjerana u drugom pravcu - "zasto je ovako malo Srba i srpskih brakova danas u Sarajevu?", insinuirajuci kako su ih - zna se ko - sveli na nivo statisticke greske, a ne srpska politika koja ih je uvjerila u nemogucnost zivota i opstanka u drzavi BiH. Dakle, ne praveci diferencijaciju izmedju onih sto su ostali, a koji su ostatak ostataka ukupnog broja, i one debele vecine sto je otisla, prvo na nagovor Karadzica, pa onda i Krajisnika.

Pa pravi diferencijaciju, to je tema

[kakavdanakneiskustvu]

Vrijedilo bi pronaći tu emisiju u kojoj je Avdić učestvovao pa je ponovo pogledati.

da,i ja bih to bas volio pogledati

[Maraschino]

Koliko je Bošnjaka prisilno mobilisano? Ili se svima ratovalo od dragosti?
Jesu li i oni š*pci?

Jedan zanemariv procenat. I da, jesu supci. Ogromna vecina je vidjela katile kako dolaze. Kud ce, sta ce, brani se hebiga. Pa bolan bilo je i tolikih entuzijasta branili ti maticu od velikosrpske agresije. Sad se ko fol ne poznajemo? Supacki!

Zasto ti zemljace poskoci ko oparen kad brat Srbin pomenu NDH Hrvatsku na prethodnoj stranici?

Kada je proglasena opsta mobilizacija, kada su bile sve moguce racije, dosta Srba je odbilo da obuce uniforme i brani drzavu. Oni su se izjasnili da ne zele pucati na ''svoje'', pusteni su kucama da se mogu baviti svercom a kao poslije ce biti procesuirani. Na kraju je dosla abolicija za sve i pojeo vuk magarca. Takvi nam se sada smiju i pricaju o ugrozenosti.

[muha_sa]

Vrijedilo bi pronaći tu emisiju u kojoj je Avdić učestvovao pa je ponovo pogledati.

da,i ja bih to bas volio pogledati

Folira pjandura Senad

[HAVANA]

Koliko je Bošnjaka prisilno mobilisano? Ili se svima ratovalo od dragosti?
Jesu li i oni š*pci?

Jedan zanemariv procenat. I da, jesu supci. Ogromna vecina je vidjela katile kako dolaze. Kud ce, sta ce, brani se hebiga. Pa bolan bilo je i tolikih entuzijasta branili ti maticu od velikosrpske agresije. Sad se ko fol ne poznajemo? Supacki!

Zasto ti zemljace poskoci ko oparen kad brat Srbin pomenu NDH Hrvatsku na prethodnoj stranici?

Kada je proglasena opsta mobilizacija, kada su bile sve moguce racije, dosta Srba je odbilo da obuce uniforme i brani drzavu. Oni su se izjasnili da ne zele pucati na ''svoje'', pusteni su kucama da se mogu baviti svercom a kao poslije ce biti procesuirani. Na kraju je dosla abolicija za sve i pojeo vuk magarca. Takvi nam se sada smiju i pricaju o ugrozenosti.

Ma vala za te me boli qrac al me ne boli za masu mojih prijatelja koji su bili,prosli,trpili,mnogi i poginuli...a sada im raznorazni neandretalci nadijevaju raznorazna imena i sude o njihovoj ispravnosti i patriotizmu.Najbolji drug mi je srbin,u ratu me digo na noge i prehranio,hrvat me ranjenog izvuko...i tako redom...Zena mi je srpkinja,punac mi bio srbin,ljudina samo takva,i ne bi ih dao za 100 ovih po danasnjim standardima ko biva dobrih...Govno je govno,covjek je covjek,kako god se zvao i kojem god se manituu molio.Ko je ista zivota vidio i iz njega naucio, zna to vrlo dobro...

[kakavdanakneiskustvu]

Koliko je Bošnjaka prisilno mobilisano? Ili se svima ratovalo od dragosti?
Jesu li i oni š*pci?

Jedan zanemariv procenat. I da, jesu supci. Ogromna vecina je vidjela katile kako dolaze. Kud ce, sta ce, brani se hebiga. Pa bolan bilo je i tolikih entuzijasta branili ti maticu od velikosrpske agresije. Sad se ko fol ne poznajemo? Supacki!

Zasto ti zemljace poskoci ko oparen kad brat Srbin pomenu NDH Hrvatsku na prethodnoj stranici?

Kada je proglasena opsta mobilizacija, kada su bile sve moguce racije, dosta Srba je odbilo da obuce uniforme i brani drzavu. Oni su se izjasnili da ne zele pucati na ''svoje'', pusteni su kucama da se mogu baviti svercom a kao poslije ce biti procesuirani. Na kraju je dosla abolicija za sve i pojeo vuk magarca. Takvi nam se sada smiju i pricaju o ugrozenosti.

Ma vala za te me boli qrac al me ne boli za masu mojih prijatelja koji su bili,prosli,trpili,mnogi i poginuli...a sada im raznorazni neandretalci nadijevaju raznorazna imena i sude o njihovoj ispravnosti i patriotizmu.Najbolji drug mi je srbin,u ratu me digo na noge i prehranio,hrvat me ranjenog izvuko...i tako redom...Zena mi je srpkinja,punac mi bio srbin,ljudina samo takva,i ne bi ih dao za 100 ovih po danasnjim standardima ko biva dobrih...Govno je govno,covjek je covjek,kako god se zvao i kojem god se manituu molio.Ko je ista zivota vidio i iz njega naucio, zna to vrlo dobro...[/quote]

[geralt]

Cuj to sto su srbi mitingovali za vrijeme Racana stvorilo Tudjmana....
E pa svasta cu procitat na ovom forumu....znaci nisu imali pravo da se bune jer hrvatska svodi srbe na manjinu, vraca ndh politiku kao ispravnu , uvodi kunu na uzoru na ndh....omalozava zlocine koje su pocinili nad srbima...sve je to ok...

uostalom da preskocimo sve to ...navukose vas hrvati da glasate za otcjepljenje pa van onda zavukose sa ledja kurvanjski i dan danas vas vise omalozavaju nego srbi al djaba.....srbi za sve krivi...

nego neki dan bio clanak na index.hr...nemogu se sjetit ko je napisao ali ide hrvati su trazili kad je bilo hrvatsko proljece da se izdvoje ( a znas kad je bilo hrvatsko proljece...) jer su smatrali da bivsa drzava guli hrvatsku i otima im devize...a u isto vrijeme su presutili da je ta hrvatska isto tako dobijala ultra jeftino voce i povrce iz makedonije, meso iz bosne i srbije kojim su hranili te turiste, radnike iz bosne cak i domace turste...sad kad su se odvojili skontali su da nema tog blagostanja koje im je obecavano pa se narod iseli iz te demokratije....ko je sad kriv za to...opet srbi koji konobarisu po dalmacij

elem skrenuh malo al ....samo da te podsjetim da su najveci batinasi na kosovu bas bili drotovi iz bosne...

Jogurt revolucija s ciljem preuzimanja kontrole nad SFRJ je pocela dok su u Hrvatskoj bili Racan i Suvar, kao, uostalom i mitinzi u Kninu i okolici, a balvan revolucija uoci prvih demokratskih izbora, dakle pola godine prije "izbacivanja" iz Ustava. Sve pod kontrolom SDB -a Srbije i Milosevica.
Sto se "navlacenja" tice, tipican primjer srpske izvlakuse i opravdavanja - sinko, BIH je iskoristila svoje ustavno i demoratsko pravo da odluci o svojoj sudbini, nakon sto je postalo jasno kako se ne moze ostati u zajednici s onima - Srbijom koji bi obnavljali Dusanovo carstvo na kraju 20- og vijeka. Prijetnje, cak i sa skupstinske govornice nestankom, ucjene, otvoreno krsenje Ustava osnivanjem SAO, naouruzavanje srpskog stanovnistva, opkoljavanje gradova, zauzimanje releja, dovodjenje rezervista iz Crbe Gore, sikaniranje Bosnjaka i nerazjasnjena ubistva, je srpsko djelo ili hrvatska "navlakusa"?
Btw., sama sintagma svjedoci o dubokom srpskom prijeziru prema, i nepriznavanju prava i sposobnosti Bosnjacima da sami donose odluke o sebi, pa su ih jel'te Hrvati nagovorili.

Srbi u Hrvatskoj su 1990. velikom vecinom glasali za Racana:




No, ne sumnjam da ces nastaviti sa svojim guslanjem.

[¤ jelena ¤]

Vrijedilo bi pronaći tu emisiju u kojoj je Avdić učestvovao pa je ponovo pogledati.

da,i ja bih to bas volio pogledati

Na sajtu RTS imaš video pa možeš tamo pokušati. Riječ je o emisiji: ''Da, možda, ne''.

Meni neće da učita, pojma nemam zašto....šteta.

[Banksy]

Ne obilazim ih i ne zanimaju me, ali pretpostavljam da poskok i slične srbijanske stranice liče na zadnjih nekoliko ove teme. Jad i sramota.

[Maraschino]

Kada je proglasena opsta mobilizacija, kada su bile sve moguce racije, dosta Srba je odbilo da obuce uniforme i brani drzavu. Oni su se izjasnili da ne zele pucati na ''svoje'', pusteni su kucama da se mogu baviti svercom a kao poslije ce biti procesuirani. Na kraju je dosla abolicija za sve i pojeo vuk magarca. Takvi nam se sada smiju i pricaju o ugrozenosti.

Ma vala za te me boli qrac al me ne boli za masu mojih prijatelja koji su bili,prosli,trpili,mnogi i poginuli...a sada im raznorazni neandretalci nadijevaju raznorazna imena i sude o njihovoj ispravnosti i patriotizmu.Najbolji drug mi je srbin,u ratu me digo na noge i prehranio,hrvat me ranjenog izvuko...i tako redom...Zena mi je srpkinja,punac mi bio srbin,ljudina samo takva,i ne bi ih dao za 100 ovih po danasnjim standardima ko biva dobrih...Govno je govno,covjek je covjek,kako god se zvao i kojem god se manituu molio.Ko je ista zivota vidio i iz njega naucio, zna to vrlo dobro...

Vrlo dobro znam prepoznati i razdvojiti zito od kukolja.

[kakavdanakneiskustvu]

Vrijedilo bi pronaći tu emisiju u kojoj je Avdić učestvovao pa je ponovo pogledati.

da,i ja bih to bas volio pogledati

Na sajtu RTS imaš video pa možeš tamo pokušati. Riječ je o emisiji: ''Da, možda, ne''.

Meni neće da učita, pojma nemam zašto....šteta.

čekaj,u tekstu se spominje emisija "oko",ne ova "da,možda,ne??

[radostan dan]

Morel se od ovih 6 srpskih bračnih parova = 12 osoba, iscjedit 0,75 patriote po Malme standardu?

[LBVIEW]

Cuj to sto su srbi mitingovali za vrijeme Racana stvorilo Tudjmana....
E pa svasta cu procitat na ovom forumu....znaci nisu imali pravo da se bune jer hrvatska svodi srbe na manjinu, vraca ndh politiku kao ispravnu , uvodi kunu na uzoru na ndh....omalozava zlocine koje su pocinili nad srbima...sve je to ok...

uostalom da preskocimo sve to ...navukose vas hrvati da glasate za otcjepljenje pa van onda zavukose sa ledja kurvanjski i dan danas vas vise omalozavaju nego srbi al djaba.....srbi za sve krivi...

nego neki dan bio clanak na index.hr...nemogu se sjetit ko je napisao ali ide hrvati su trazili kad je bilo hrvatsko proljece da se izdvoje ( a znas kad je bilo hrvatsko proljece...) jer su smatrali da bivsa drzava guli hrvatsku i otima im devize...a u isto vrijeme su presutili da je ta hrvatska isto tako dobijala ultra jeftino voce i povrce iz makedonije, meso iz bosne i srbije kojim su hranili te turiste, radnike iz bosne cak i domace turste...sad kad su se odvojili skontali su da nema tog blagostanja koje im je obecavano pa se narod iseli iz te demokratije....ko je sad kriv za to...opet srbi koji konobarisu po dalmacij

elem skrenuh malo al ....samo da te podsjetim da su najveci batinasi na kosovu bas bili drotovi iz bosne...

Jogurt revolucija s ciljem preuzimanja kontrole nad SFRJ je pocela dok su u Hrvatskoj bili Racan i Suvar, kao, uostalom i mitinzi u Kninu i okolici, a balvan revolucija uoci prvih demokratskih izbora, dakle pola godine prije "izbacivanja" iz Ustava. Sve pod kontrolom SDB -a Srbije i Milosevica.
Sto se "navlacenja" tice, tipican primjer srpske izvlakuse i opravdavanja - sinko, BIH je iskoristila svoje ustavno i demoratsko pravo da odluci o svojoj sudbini, nakon sto je postalo jasno kako se ne moze ostati u zajednici s onima - Srbijom koji bi obnavljali Dusanovo carstvo na kraju 20- og vijeka. Prijetnje, cak i sa skupstinske govornice nestankom, ucjene, otvoreno krsenje Ustava osnivanjem SAO, naouruzavanje srpskog stanovnistva, opkoljavanje gradova, zauzimanje releja, dovodjenje rezervista iz Crbe Gore, sikaniranje Bosnjaka i nerazjasnjena ubistva, je srpsko djelo ili hrvatska "navlakusa"?
Btw., sama sintagma svjedoci o dubokom srpskom prijeziru prema, i nepriznavanju prava i sposobnosti Bosnjacima da sami donose odluke o sebi, pa su ih jel'te Hrvati nagovorili.

Srbi u Hrvatskoj su 1990. velikom vecinom glasali za Racana:




No, ne sumnjam da ces nastaviti sa svojim guslanjem.

Glasali ili ne, prvo mitinzi na Kosovu polju kod Knina, pa balvan - revolucija pola godine prije promjene Ustava(ovo za onog Sijanovog sibicara). Slobu - slobodu koji je preko medija plasirao pricu o srpskoj ugrozenosti par godina ranije, te srbijanski SDB koji je poslao da ih nahuska i naoruza da ne spominjem. Sta je sljedece:"Evropa zna, samo nece da prizna, borila se braca protiv terorizma"?

[LBVIEW]

More, kad vi od 10 Crnogoraca, od milja zvanih poturice(sva autorska prava zadrzao Irinej), napravite za vas jednog prihvatljivog. Ovi ostali su beznadezni slucajevi, fino vam rece prcednik: " 100 za jednoga".

[Maraschino]

Srbi u Hrvatskoj su 1990. velikom vecinom glasali za Racana:

Pih, kud Racan ne pobijedi ne bi stradala onolika stabla oko Plitvica.

[¤ jelena ¤]

čekaj,u tekstu se spominje emisija "oko",ne ova "da,možda,ne??

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević)...

To je emisija koja mene zanima...gosti: Avdić, Antić, Pilsel...
http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/22/r ... da-ne.html

[geralt]

Srbi u Hrvatskoj su 1990. velikom vecinom glasali za Racana:

Pih, kud Racan ne pobijedi ne bi stradala onolika stabla oko Plitvica.

Vidim pokusavas biti duhovit.

Balvani idu Milosevicu na dusu, a za rat je dovoljno jedno. Poenta, posto je ocigledno moram crtati, je da Milosevic =\= Srbi. Posebno ne hrvatski Srbi koji ga nisu ni birali. I koji su se u solidnom broju borili cak i za Tudjmanovu Hrvatsku, a kamoli za Racanovu.

[insomnia78]

Srbi u Hrvatskoj su 1990. velikom vecinom glasali za Racana:

Pih, kud Racan ne pobijedi ne bi stradala onolika stabla oko Plitvica.

Preglasalo ih.