Rekoh, nekome nešto godi, a nekome drugom to isto ne godi. Vježbe relaksacije i disanja nekome pomažu, a nekome ne, nekome pomaže otvorena, iskrena , svih kočnica i strahova oslobođena priča, a nekome trećem pomaže nešto što zahtijeva pojačanu fizičku aktivnost.
Najbolje bi bilo kad se čovjek ne bi morao prilagođavati okolini, kad bi bio u mogućnosti da okolinu prilagođava sebi, tad ne bi morao nikoga i ništa trpjeti ( moderno rečeno tolerisati), ne bi se u njemu gomilao stres, napetost, nezadovoljstvo, i tad mu ne bi trebao nikakav "ispušni ventil", tad bi mogao "disati punim plućima", a tako nešto je moguće tek poslije ovog života, u svijetu u kojem živimo to nije moguće.
Jedan moj prijatelj prisutvovao nekoj seansi nekakvog bioenergetičara, i to ne nekog bezveznog već stranca , i tako čekao on na svoj red da bude podvrgnut "moćima" tog bioenergetičara, čekao, čekao, dok se nisu svi izredali, i kad je on došao na red i kad ga je taj bioenergetičar pitao da li osjeti nekakvu toplinu, koju su navodno osjetili svi njegovi prethodnici, on je odgovorio " Jarane, ne osjetim ja ništa, možda ti je op'o napon

".
Eto da i jednu šalu, poučnu, zbijem
