Kikibombona wrote:Mule su na vlast dosle silom.
Sa vlasti ce otici silom.
Nemoguce je zakonskim putem srusiti mule.
Otici ce onako kao sto su dosli - nasilnom revolucijom.
Jedna od najnenasilnijih revolucija ikada, odnosno prva nenasilna revolucija (osim, ako smatras pobijene demonstrante od strane SAVAKA i vojske nasiljem)...
Covjek doktorirao na tome (i to u Americi):
Why the Iranian Revolution was nonviolent : internationalized social change and the iron cage of liberalism
From angry torch-swinging Parisians attacking the Bastille and Russian workers rising up against the Tsar to outraged Chinese peasants exacting revenge on their landlords and Cuban guerrillas battling Batista’s army, revolutions without violence have in the past been near inconceivable. But when unarmed Iranians after an extended popular struggle forced Muhammad Reza Pahlavi, the last king of Iran, to flee Tehran on January 16, 1979, they had gifted the world a new and seemingly paradoxical phenomenon: a nonviolent revolution.
https://repositories.lib.utexas.edu/handle/2152/21097
Kako je to uradio Homeini?
Imam Homeini je rođen u zemlji koja je jedina imala bar teritorijalni suverenitet uoči drugog svjetskog rata, iako je bio pod političkim patronatom Engleske i Rusije. Imam Homeini je zbog takvog okrutnog vazalstva stranih tiranija u Iranu ostao rano siroče. Njegov otac, koji je bio ugledni alim, ubijen je u jednom atentatu usljed anarhije kakvu je preživljavao iranski narod u tom periodu.
Homeini će i sam biti hapšen, prognan iz zemlje, neprijetlji će mu na svirep način ubiti starijeg sina Mustafu, samo da bi ga odvratili od njegovog nauma da promjeni stanje iranskog naroda.
Homeini je imao imidž beskompromisnog intelektualca kada je u pitanju položaj Kur'ana i hadisa u muslimanskom društvu.
Na šta se Homeini oslanjao kada se odlučio angažirati i suprostvaiti biološkoj i duohovnoj okupaciji muslimana?
Možda najhrabriji odgovor je dao Husein Đozo, u svom tekstu posvećenom Homeiniju. Pitajući se kako je Homeini, jedan prognanik, beskućnik, iz malog seoceta pored Pariza, dakle, bez novca i oružja, uspio izvesti milionske mase na ulice Teherana, kontrolirati ih i usmjervati protiv režima Reze Pahlavija, Đozo na ovo pitanje i ovaj najveći politički fenomen dvadesetog stoljeća daje vrlo jednostavan odgovor. To je riječ Imama Homeinija, koja je, kako piše Đozo, jača od cara -careva, šahin-šaha, i najmoćnijeg oružja koje je posjedovao. Potpuno svjestan da evropska sekularističko-materijalističko mišljenje neće uvažiti ovaj njegov odgovor, Đozo im ostavlja na volju da raspravljaju baš do mile volje. Ali je uvjeren da će to pravilno pojmiti vjernički um i da neće imati dileme kako je to bila manifestacija moći riječi koja je izgovarana jasnim jezikom iz iskrenog srca. «Božija riječ kada izlazi iz iskrena srca i dopire do otvorene duše koja vapi za njom, u stanju je da čini čuda», ushićen je bio Đozo u svom tekstu.
Za Đozu je bio posebno imperisvan rezulat moći ove riječi, odnosno Homeinijeve revolucije. Iranska revolucija je izvedena bez kapi krvi i Đozo je naziva bijelom revolucijom.