Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[NeenaSa]

Tipicno za klix.
Neg', mozda se vidi

Jupiiiiiiiiiiii, vidi se.
Koja uzivancija, u padalicima.

[medvjed23]

nebo puno žena <3

O gdje su sada one žene
što lutajući ovim svijetom svratiše se u
moj život
i opet redom iščeznuše iz moga života
u tamu?
I gdje je kraj
u kojem sada njine duše ljube?
Te žene sad su
zvijezde
Noćas
sve se iz dubljine noći
u moju dušu smiješe

[Krokodajl]

Namjilyn Norovbanzad (1931-2002), Mongolska intrepretatorica tradicionalne "duge pjesme" (mong. Urtyn Duu) urtyn duu je od 2005-e godine uvrštena na listu UNESCO nematerijalne kulturne baštine. Ovaj stil pjevanja se naziva "dugim" iz razloga jer se glasovi produžuju kao i slogovi na neuobičajene dužine, tako da petominutna pjesma može biti sastavljena od samo 10 riječi.

[Rubaija]

Scena iz filma o Hani Arent - dio kada govori o banalnosti zla kao činu ljudi koji su 'niko i ništa', 'mediokriteti' koji odbijaju ispoštovati osnovnu i definirajuću ljudsku karakteristiku - sposobnost da misle i, shodno tome, donose moralne odluke.

“Since Socrates and Plato, we usually call thinking 'to be engaged in that silent dialogue between me and myself'. In refusing to be a person, Eichmann utterly surrendered that single most defining human quality, that of being able to think. And consequently he was no longer capable of making moral judgments. This inability to think created the possibility for many ordinary men to commit evil deeds on a gigantic scale the likes of which one had never seen before. It is true I have considered these questions in a philosophical way. The manifestation of … thought is not knowledge, but the ability to tell right from wrong, beautiful from ugly. And I hope that thinking gives people the strengths to prevent catastrophes in these rare moments when the chips are down.”

[Rubaija]

Namjilyn Norovbanzad (1931-2002), Mongolska intrepretatorica tradicionalne "duge pjesme" (mong. Urtyn Duu) urtyn duu je od 2005-e godine uvrštena na listu UNESCO nematerijalne kulturne baštine. Ovaj stil pjevanja se naziva "dugim" iz razloga jer se glasovi produžuju kao i slogovi na neuobičajene dužine, tako da petominutna pjesma može biti sastavljena od samo 10 riječi.

Kakav moćan instrument - njen glas!

[Rubaija]

Migel de Servantes – čovek koji je izmislio prozu

Don Kihot je doneo svom autoru popriličan uspeh za života. Praćen ogromnom prodajom kao i mnogim doštampavanjima (uključujući i piratska izdanja), prvi deo romana je bio naširoko prevođen i slavljen po celoj Evropi, čak i pre nego što je verovatno bolji drugi deo romana objavljen. Pa ipak, život Migela de Servantesa je bio daleko od laganog. Samoprognan iz domovine, u bekstvu od vlasti, više puta utamničen, često bez svoje krivice, čak i zarobljavan. Dok je bio vojnik, izgubio je osećaj u levoj ruci, kao i većinu svojih ideala. Imao je nemilosrdne porodične svađe, i više nego često je bio u besparici. (Svi ti tiraži mu nisu doneli bogatstvo.)

“Čovek koji je izmislio prozu” nije narativna biografija; ono što Egintona, književnog kritičara, filozofa i profesora španske i latinoameričke književnosti na Univerzitetu Džon Hopkins, interesuje u vezi sa Servantesovim životom je šta nam on može otkriti u vezi sa tim kako je Don Kihot nastao, i kako se time može potkrepiti ona smela tvrdnja iz naslova ovog teksta: da “Don Kihot” nije samo, kako se često tvrdi, prvi prepoznatljiv moderni roman, nego da nam može ponuditi i definiciju toga šta proza jeste i čime se bavi.

Servantes je bio veoma posvećen vojničkoj profesiji. Njegovi rani ideali časti, hrabrosti i patriotske službe su bili grubo izazvani od strane njegovog iskustva. Pa ipak, kada se njegova karijera nije okončala slavom, nego ranjavanjem i nezahvalnošću države, on nije dopustio da ga jak cinizam pretvori u pisca grubih satira; njegovo sadejstvo sa svetom pružilo mu je duboko razumevanje ambivalentnosti, što je napajalo nešto drugo: stvaranje njegovih junaka.

Za pisca kao što je Servantes, ambivalentnost ne bi trebalo da se lako rešava, nego da se prihvati i iskaže kroz junake koji nisu stvarni, ali tako izgledaju. Don Kihot i Sančo Pansa pokušavaju da među sobom reše njihove sukobljene uvide (u vezi sa vojnom službom, čašću, patriotskim dužnostima). Junaci su u stanju da piscu pruže mogućnost – a odatle, empatički, i čitaocu – da eksperimentiše sa različitim opažanjima i zabludama u vezi sa realnošću, između uzvišenih ideala i stvarnosti koja kratko dobacuje.

Empatija ima centralno mesto među argumentima koje iznosi Eginton. Prozu, po njegovoj definiciji, određuje stvaranje junaka čije uvide možemo preuzeti dok čitamo delo, dok smo u isto vreme svesni da smo u dosluhu sa obmanama. (Dva veka kasnije, Kolridž će ovo nazvati “voljnim odsustvom neverice”.) Nešto od ove veštine Servantes je stekao dok je pisao za pozorište, gde je ovaj rascep svesti naročito uočljiv: glumci znaju da oni nisu likovi koje glume, pa ipak naš doživljaj zavisi od toga da li ćemo se složiti da se obmanjujemo kako oni zapravo to jesu. Pozorišna publika, kao i čitaoci proze, ne posmatraju samo sekvence neistinitih događaja sa strane, mi ih znajući sve to nastanjujemo, čime dolazimo do većih istina koje se nalaze u njima. A što se tiče priče o kojoj govorimo, junak Sančo će se i sam naučiti empatiji, takođe.

Kao pisac, Servantes tretira svoje junake ljubazno i sa razumevanjem, pre nego sa podsmehom, zbog toga što su njih oživela njegova sopstvena traumatična životna iskustva. Ponekad on naročito jasno podvlači tu patnju i nesreću, ali to čini sa simpatijom i zabrinutošću za njihove unutrašnje živote, za konflikte u njihovim namerama i željama.

Ovo je bio nov način da se ispriča priča. Servantes, uvek spreman da omalovaži konvencije žanra, veoma je svestan ovog noviteta, i često skreće pažnju na to. A ta nova stvar koju radi, veli Eginton, pa, to je proza. Postoje naznake toga u ranijim Servantesovim radovima – “Uzornim novelama”, i u pastoralnim romanima koji prethode “Don Kihotu”, “La Galatea” recimo, koji jednim delom predskazuju veličanstvenu književnu revoluciju koja se sprema, ali pravo poreklo proze leži u tekstu o Don Kihotu. (Ovo ispitivanje porekla proze služi takođe, sasvim slučajno, kao podsetnik na još jednju njenu moguću vrednost. Skorašnje akademske studije su potvrdile da čitanje proze može da ojača empatiju i da poboljša umne sposobnosti.)

Razdvajanje perspektiva je omogućilo Servantesu da se bavi moralnim pitanjima bez da morališe; i to mu je takođe omogućilo da izbegne svaku cenzuru, koja je u to vreme budno motrila na bilo kakve podrivačke antipatriotske ili antireligiozne poruke u državi koja je bila strogo kontrolisana. Eginton svoje argumente ne brani samo Servantesovom biografijom, nego i društvenim, ekonomskim i političkim kontekstom u kojem se “Don Kihot” pisan (kontinuirani ekonomski pad Španije, razvoj štamparske industrije, domaća i inozemna politička previranja). On tako pominje i napredak u umetnosti i nauci, kao i velike intelektualne promene, uključujući prihvatanje subjektivnosti, tj. napredak u priznavanju individualnih interpretacija naspram unisonog institucionalizovanog mišljenja. Ovo je intelektualna pozadina, dok u prvom planu gledamo Don Kihota kako se kreće granicama stvarnog i spoznajnog – šlem ili čanak, vetrenjače ili džinovi?

Servantesov život, za razliku od njegovih književnih uspeha, bio je pun neuspeha, lažnih obećanja i razočaranja. U Egintonovoj studiji su svi ovi događaji živopisno izneti (zahvaljujući određenoj dozi neizbežnih nagađanja), u potpunosti služeći autorovom detaljnom iščitavanju ovog velikog romana. Uzevši u obzir ambicioznost tog podviga, navedeno iščitavanje je iznenađujuće efektno, i iznenađujuće ubedljivo.

Danijel Han
(prevod: Danilo Lučić)

http://www.glif.rs/blog/migel-de-servan ... lio-prozu/

[Krokodajl]

Don Kihot

Fotografija dvorca Himeji iz Himeji ZOO za vrijeme sakure (cvjetanje trešnje prije svega se to odnosi na japansku vrstu trešnje "yoshino" koja je uz krizantemu nacionalni cvijet Japana, parkovi trešanja su vrlo česti i popularni u Japanu a sam period cvjetanja se smatra vrhuncom japanskog kalendara i početak proljeća)



Dvorac Himeji (姫路城 Himeji-jō) je japanski feudalni dvorac na brdu iznad grada Himeji u prefekturi Hyogo na otoku Honshu, dvorac se smatra najboljim očuvanim primjerkom srednjovjekovne japanske arhitekture, sam kompleks se sastoji od 83 objekta koji su građeni u periodu od 14 do 17 stoljeća, dvorac je poznat i pod nazivom Shirasagi-jo (dvorac bijele čaplje) što zbog svoje besprijekorne bijele boje što zbog činjenice da silueta dvorca podsjeća na pticu u letu.

Dvorac je netaknut preživio savezničko bombardovanje u II sv. ratu kao i razorni zemljotres koji je pogodio Kobe 1995. godine
1993. godine je uvršten na UNESCO listu svjetske baštine.

„remek-djelo gradnje od drva u kojemu je kombiniran funkcionalizam s estetskom privlačnošću, kako u elegantnom izgledu sa zemljanim zidovima presvučenima bijelim gipsom, tako i u elegantnom odnosu njezinog volumena s višestrukim slojevima krovova.” - UNESCO-ov opis o dvorcu Himeji.

[petunija]

Ovo moram podijeliti

https://www.youtube.com/watch?v=XyDN5s-yWIs

[¤ jelena ¤]

Ajjj, divno... @petunijo, dan mi uljepša.

ovo ostalo, zasad, sve ide u bukmarkse...

[Krokodajl]

Ah Leo Delibes

Inače vjerovatno njegova poznatija kompozicija je "cvijetni duet" iz opere "Lakme", često korištena na filmovima, reklamama, televizijskim programima.



Vjerovatno se mnogo puta desi da znate melodiju i uđe vam u glavu a ne možete se sjetiti ili ne znate ime kompozicije/autora

[Rubaija]

Ovo moram podijeliti

https://www.youtube.com/watch?v=XyDN5s-yWIs

[Rubaija]

.... za vrijeme sakure (cvjetanje trešnje prije svega se to odnosi na japansku vrstu trešnje "yoshino" koja je uz krizantemu nacionalni cvijet Japana, parkovi trešanja su vrlo česti i popularni u Japanu a sam period cvjetanja se smatra vrhuncom japanskog kalendara i početak proljeća)

[Rubaija]

http://www.bbc.com/culture/story/201605 ... ocid=fbcul

[medvjed23]

Ne može sve što se voljelo da se drži,
nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
a drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
kad pogibe jedan svijet u čovjeku.

[Rubaija]

Na današnji dan, ubijen je Federico Garcia Lorca (Lorka).

Bio je španski pjesnik, dramaturg i pozorišni reditelj, sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika. 1919. godine sa Granade, gdje je živio s roditeljima, odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima, kao što su Luis Bunjuel i Salvador Dali. Ova prijateljstva odigrala su presudnu ulogu u njegovom životu.

Krajem dvadesetih godina, Lorka je pao u depresiju zbog neprihvaćanja njegove homoseksualne orijentacije od strane porodice i prijatelja. Bunjuel i Dali u tom trenutku zajedno rade na filmu "Andaluzijski pas", šokantni dvadesetominutni nijemi film pun nadrealnih scena, te scena nasilja, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Naime, Lorka i Dali su bili u kratkoj homoseksualnoj vezi, Lorka, koji je bio romantičar i zaljubljen u više muškaraca u isto vrijeme, bio je posebno opsjednut Dalijem. Nakon kratkog 'fizičkog' odnosa, Dali, koji je bio zainteresovan za ideju homoseksualne veze sa aspekta pobunjeništva, a ne same homosekualnosti - ostavio je Lorku i počeo se družiti sa Bunjuelom. Film koji su njih dvojica napravili Lorka je shvatio kao napad i ismijavanje, iako je film sam po sebi pun nepovezanih i apsurdnih scena.



Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD.

Lorka se 1930. vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka sa kojim je obišao sve krajeve Španije.

Tokom izbijanja građanskog rata, Lorka su uhapsili i strijeljali u Granadi. 19. avgusta 1936. Iako se radilo o naručenom ubistvu zbog Lorkinih socijalističkih stavova, fašistički vojnici koji su ga strijeljali, a tijelo mu bacili u neobilježen grob - vjerovali su da je Lorkino ubistvo zapravo vezano za njegovu homoseksualnost. Frankova vlada uništila je sva Lorkina djela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.




Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.

-Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
nož za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

-Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguce,
sa holandskim čaršavima...
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?
-Trista crnih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesečeve,
gde kaplje voda.

Već se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
-Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.

Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

[Rubaija]

Poznata glumica Miroslava Mira Stupica preminula je noćas u Beogradu u 94. godini života. Na velikom platnu debitirala je u ekranizaciji romana Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” u režiji Fedora Hanžekovića početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a potom je igrala u filmovima “Jara gospoda” , “U mreži”, “Stojan Mutikaša”, “Hanka”, “Delije”, “Krvava bajka”, “Doručak sa đavolom”. Posljednji filmovi bili su joj “Sedam i po” i “Parada”.



Pedesetih godina prošlog stoljeća glumila je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Široka publika će ju pamtiti po ulozi u televizijskoj seriji “Osam stotina žena” iz 1985. godine.

Poslije smrti Bojana Stupice, koga je kasnije spominjala kao najznačajniju osobu u svom životu, udala se 1973. godine za političara Cvijetina Mijatovića, kasnijeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. Mira je to šaljivo komentirala svom bratu, Bori Todoroviću, koji je kao mali želio da se Mira uda za kralja: “U socijalizmu, nažalost, nema kralja, ali ja sam se udala za predsjednika države. Razumi me, uradila sam najviše što sam mogla, u danim okolnostima!”

U znak sjećanja na veliku glumicu bivše države, donosimo neke njene najupečatljivije izjave.

O glumi u Drugom svjetskom ratu

Tokom tog rata bila sam i majka i glumica i društveni i fizički radnik. Jer glumci su morali da ribaju pozorište, binu, salu, prozore, glume, pišu parole i idu na mitinge. Glumili smo neke neutralne teme, po selima, spavali po kasarnama, gasom se mazali da se odbranimo od vašaka. Posle rata, u Beogradu je već uveliko radilo Narodno pozorište. Morali ste da položite račun o tome šta ste radili za vreme okupacije i zašto ste igrali. (Nedeljnik, lipanj 2014.)

O starosti

Nisam sama, puno je divnih uspomena oko mene. Uvek mi je smetala samo nepravda. Ne prema nama dvoma nego prema drugim ljudima, onima koji su bili dobri i zaslužni, a nisu prihvaćeni kako je trebalo. Nepravedno smanjeni, skrajnuti. Trudili smo se da ih osvetlimo onoliko koliko im pripada i bili srećni kad nam to pođe za rukom. Jer, kad nekom priznaš nešto, onda on dobije krila da postigne još više. I nama kada su priznavali, radili smo još više, još lepše, još tačnije, još korisnije. Umeli smo i da oprostimo onima koji nas nisu razumeli. (Novosti, kolovoz 2015.)

O karijeri

Ja sam uradila onoliko koliko sam mogla, koliko mi je priroda dala u moći i ja sam to maksimalno i na vreme shvatila i na vreme negovala. Otišla sam sa pozornice a da su ljudi mnogo zažalili zbog toga. U pozorištu sam provela skoro ceo život živeći tuđim životima, mislima, ljubavima i patnjama. Ja sam u stvari sav svoj život provela van sebe. Sad se odmaram i ne tražim ništa. Nije bilo lako, ni sa vremenom, ni sa politikom. Ali, znala sam da će biti sve u redu. (Nedeljnik, lipanj 2014.)

O slavi

Opojna dok je stičeš, a kada je stekneš, postaje opasna. Polako te pretvara u zavisnika koji gubi realnost životnog prostora i svoje mesto u njemu. Slava je prevrtljiva i nestalna i zato treba imati mnogo snage da je čvrsto nosiš na dve noge sa mnogo ironije i bar malo soli u glavi (Stil magazin)

O sreći

Sreća zavisi najviše od tvoje pameti da je prepoznaš. (Stil magazin)

http://www.mojevrijeme.hr/magazin/2016/ ... se-drzave/

[medvjed23]

Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

tek nedavno saznah da lorka nije (uvijek) pisao slobodnim stihom, već je često koristio polurimu u vidu asonance.. preciznije, svaki drugi stih je završavao istom samoglasničkom skupinom.. a vodio je računa i o metrici.. kad se navedeno pokuša prenijeti u naš jezik, dobije se rezultat po formi bliži originalu, ali se izgubi dio poetike.. evo kako prvi dio romanse izgleda u okovima asonance (i metrike):

Ala volim te, zeleno.
Zelenilo vetra, grana.
Brod pučinom mora plovi,
a planinom jezdi vranac,
Pasa senkom ovijenog
na doksatu ona sanja,
put zelena, vlas zelena,
s očima od srebra hladna.
Ala volim te, zeleno.
I dok luna sja ciganska,
nju gledaju stvari. Ona
njih da gleda nije kadra.

[Rubaija]

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?

Ujko mi je uvijek djelovao kao pjesnički Krleža. Filozof.

[medvjed23]

gomila lijepih, fino posloženih riječi čije značenje, da budem iskren, ne razumijem da kraja.. al nema veze.. postoje stanja svijesti uz koja idu takvi stihovi..

[Rubaija]

Ala volim te, zeleno.
Zelenilo vetra, grana.
Brod pučinom mora plovi,
a planinom jezdi vranac,
Pasa senkom ovijenog
na doksatu ona sanja,
put zelena, vlas zelena,
s očima od srebra hladna.
Ala volim te, zeleno.
I dok luna sja ciganska,
nju gledaju stvari. Ona
njih da gleda nije kadra.

Polurima zvuči puno bolje od isforsirane rime kojom se smisao pjesme katkad trivijalizira i izmasakrira.

Nisam ljubitelj pjesama koju robuju formi, čine mi se zaglavljene u romantizmu i formalizmu.

[Krokodajl]

Tadao Sawai (1937-1997)

Japanski umjetnik i kompozitor na instrumentu koto smatra se jednim od najboljih umjetnika koji je do savršenstva doveo sviranje na ovom prekrasnom žičanom instrumentu, ujedno je i kreirao vlastitu verziju ovog instrumenta nazvanu po njemu tadao koto





Koto je japanski žičani instrument popularan u Japanu a posebno u izvođenju Japanske klasične tradicionalne muzike kao i teatarske muzike te naravno u kabukiju. Izrađen je od stabla Paulovnije a dug je oko 180 cm sa 13 žica (mada postoji i 17-i žičana verzija) koje su protegnute preko 13 pomičnih "mostića". svira se pomoću "trzalica" koje su nataknute na kažiprst, srednji prst i palac na obje šake.

[medvjed23]

Nisam ljubitelj pjesama koju robuju formi, čine mi se zaglavljene u romantizmu i formalizmu.

Stroga forma je nezahvalna. Traži dosta vremena i truda, a nosi uz sebe rizike, poput onog da se nevješt pjesnik zaplete u nenamjerno djetinjaste rime.

Slobodan stih je jednostavnija i sigurnija opcija

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš.
O što će od moga čuda ostati u svijetu
drugih ljudi?
O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa
mnom i biti nekom samo žena?
Što možeš biti ti na zemlji,
zvijezdo moga neba?

[medvjed23]

pokušaću parafrazirati ono što čuh sinoć, u nekoj emisiji..

tu je bijelo ništavilo (što je meni zanimljivo, jer moja prva asocijacija na ništavilo je tama, tama bez kraja)..

u bijelom ništavilu zarobljen je čovjek..

čovjek je osakaćen.. njegove oči su mrtve.. on nema stopala, on nema šake, on nema načina da se izbavi..

linije njegovog tijela su oštre, kao da su žiletom duboko urezane u ništavilo, za sva vremena..

nači, beznađe

http://www.egon-schiele.net/the-complet ... 4-3-0.html

[Rubaija]

Nisam ljubitelj pjesama koju robuju formi, čine mi se zaglavljene u romantizmu i formalizmu.

Stroga forma je nezahvalna. Traži dosta vremena i truda, a nosi uz sebe rizike, poput onog da se nevješt pjesnik zaplete u nenamjerno djetinjaste rime.

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš.
O što će od moga čuda ostati u svijetu
drugih ljudi?
O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa
mnom i biti nekom samo žena?
Što možeš biti ti na zemlji,
zvijezdo moga neba?

Fercera. (J)ope(t) pjesma.

[Rubaija]

pokušaću parafrazirati ono što čuh sinoć, u nekoj emisiji..

tu je bijelo ništavilo (što je meni zanimljivo, jer moja prva asocijacija na ništavilo je tama, tama bez kraja)..

Zanimljivo. Meni je prva asocijacija (za ništavilo) meditacija, velika sunčana lopta, onako malo crvenkasta, pred zalazak. Prazna pješčana plaža. Lijepo.

nači, beznađe

http://www.egon-schiele.net/the-complet ... 4-3-0.html

Mmmmm. Nekako mi sve ovo liči na Tuluz Lotreka. Slikanje imperfekcija, emocija u kontekstu, svakojakih sakatosti ...