Forum Klix.ba

...jutro je opet svanulo, hladno i usamljeno, baš kao srce moje; u zraku neispunjena želja lebdi, pouprazna čaša i bočica mastila na stolu,...čekaju; posegnem rukom, hartiju i prave riječi biram; misao se zaledi, ruka ukoči i riječ spremna da poleti, stane; bolje da ne pišem ništa, bolje da zaćutim; ako napišem i riječ samo, znat ćeš koliko te želim; ako izustim i riječ samo, znat ćeš koliko ti se radujem i koliko čeznem za dodirom tvojim

Ma ne vrijedi. Dosta sam ja stavljala zareza. Dosta novih šansi pružala nekim ljudima. Svaku priliku, sve su istrošili, sve. Sad stavljam tačku. Jednu ogromnu tačku....

"Javio bih ti se ja, ovako ponekad samo... Da se uverimo kako smo oboje dobro... Ali ne smem. Više bih nam bola naneo nego što bih nas umirio. Ovako ćutimo oboje i nadamo se da je ono drugo dobro. Tamo negde... Daleko..."

Plakala je, ali ja sam znao da su na njenom licu te krupne kapi, što ih zovu suzama, samo znaci olakšanja.Ona se rešila mene, iako sam ja ostavio nju.

Prvi put sam pronašao nekoga koga ne mogu ostaviti, nekoga koga mi nikad nije dosta. Bila je neko ko me prihvaća baš ovakvog kakav sam i nikad od mene nije tražila da se mijenjam, a promijenila me....

Svako od nas, prije ili kasnije, u životu dobije udarac tamo gdje najviše boli. Kažem vam, svako, baš svako. I onda, ili ojačaš ili te bol uništi..

...rekli su mi da si zvala, pitala za mene i poslala pozdrav iz daleka; ne brini, tu sam ja; evo, upravo puštam da me rastrgnu zvijeri divlje, nadanja i požude

Ljubav je sitnica. Ona najmanja. Ona pored koje prođeš, a da ju ne vidiš. Da ju ni ne okrzneš. Sitnicu koju zamalo i pregaziš. A pogazio si je toliko puno puta, da to i ne znaš. Da i jedva postoji.. Ljubav je hvala. Ljubav je oprosti. Ljubav je volim te. Nikad mi neće biti jasno zašto je lakše nekoga povrijediti riječima, a toliko teško izgovoriti ove tri riječi. Da, tri riječi. Koje zajedno nemaju ni dvadeset slova. Tri riječi koje bi popravile toliko toga. Tri riječi koje su samo sitnica. Ništa više. Sitnica koja čini čovjeka. Koja odvaja čovjeka od mase. Onih koji znaju, i onih koji ne razumiju. Ljubav, između ostalog. Zagrljaj nakon posla. Laku noć prije spavanja. «Dobro jutro u gužvi sam, ali samo da te čujem», nakon buđenja. «Najljepša si cura koju sam ikada vidio»; svaki dan. Zašto je tako teško nekog zaista voljeti, a toliko lakše samo htjeti. I zašto su tako rijetki danas spremni stvarno voljeti?!

A trebao si. Trebala si, jednako tako. Trebao si imati neprospavane noći. Trebao si voditi duge, preduge razgovore. Trebao si je vidjeti kako plače. Trebao si je gledati kako odlazi. Da znaš što više ne želiš vidjeti. Da znaš što joj više ne želiš priuštiti. Da znaš što gubiš. Da shvatiš što znači pravo voljeti. Da shvatiš da ljubav nisu samo srca u porukama i slike na profilima. Da shvatiš da se ljubav ne dogodi samo tako. I da kada se dogodi, moraš stati i razmisliti. Koliko jako to želiš i koliko si daleko spreman otići. Da shvatiš da ljubav nije samo držanje za ruke. U gradu dok među svijetom hodate. Da to nije samo puko odmjeravanje dok ste vani u klubu. Da je to daleko od prvih slatkorječivih rečenica upoznavanja. Da se ona ne događa samo od sebe. Da je potrebno raditi. I raditi. I tako svakoga dana. Jer jednom kada pustiš, lako prestaje postojati. Nešto što ste mogli imati. Samo da ste znali. Da ste dovoljno htjeli. Da ste bili spremni. Staviti sebe iza nekoga drugoga......

Druga strana ljubavi. Jednom kad ju spoznaš, zagrli je i ne daj joj da ode. Jednom kad odlučiš, pred cijelim joj svijetom šapni da je tvoja. U tišini. Jednom kad je sretneš, uhvati ju za ruku. I nikada nemoj pustiti. Jer jednom kad ti se dogodi, znat ćeš da je vrijedna razgovora i suza i svađa. Znat ćeš da je vrijedna svakog trenutka živciranja i bespotrebne rasprave. Svakog dana, svake minute i sekunde. Da je vrijedna. A nijedna druga nije. I da se vraćaš njoj. Baš uvijek. Bezuvjetno.

Jer sada znaš, što prije nisi znao. Da je druga strana, glavna strana ljubavi....

...neko je jednom rekao da na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi; prvi i najbrojni su realisti, a onda svi drugi; realisti svijet vide i doživljavaju baš onakvim kakav jeste, crno-bijel; i ljude, vide ih baš tako, visoke, niske, tanke i one koji to nisu; ja spadam u grupu onih drugih; neki ih zovu utopistima i češće romanticima; kad pogledam svijet, sve vrišti od bogatstva boja; a ljudi, e to je tek gušt; recimo, kad vidim tebe...nije to visok, ni nizak, tanak il ne lik; il možda jest baš takav,...al, srce poskoči svaki put kad te vidi i obasja te sijaset najljepših i šarenih boja

...znam, taman prije nego sklopiš pospane oči, raširiš ruke i osmjehom snenim ukrasiš lice; noću, miris kiše tebi me mami, i onda poželim da sam vjetar; da mogu kroz kosu da ti prolazim i lice da ti milujem; i proljeće stiže,...ono voli da izmišlja znakove obmanjivanja; znam, svojim šaputanjem podmeće tragove u blatu, na klupi, i u lokvi na putu,...što me na tebe sjete

...najvazniji je pravi trenutak; a mi smo ih imali, mnogo smo pravih trenutaka imali; budili smo se i u svijet snova odlazili, misleći jedno na drugo; kako smo se samo gledali, milovali; danima i godinama možeš da živiš ne znajući da je to baš taj tren; ne znajući da si rekao prave riječi, napisao najljepši stih; najvažniji je pravi trenutak, prava riječ; zadrži ga, sačuvaj i uradi s njim nesto dobro; kada ti jednom bude teško, kad ostaneš sasvim sama i pomisliš da nemaš nikoga, sjeti se...možda ti bude lakše

dok padamo na postelju meku
ona vrišti a ja dižem dreku
uplašena ona pita ''šta je?!''
a ne vidi da mi je prikliještila jaje.

...hladna ova je noć; puna, prepuna pokislih, nevažnih ideja i misli; ponekad te poželim, al ne više tako često, tek svako veče; kad te poželim, samo zatvorim oči; zažmurim, ćutim i pustim misli da me nose; i trudim se,...ćutanjem i lutanjem glad za tobom da utolim

zadnji vezni kruti
....

...nikada nisam imao dovoljno hrabrosti, da ti priđem, u oči da ti gledam; ni da te dodirnem, zagrlim i nježno te mazim, nisam imao hrabrosti; nikada nisam imao hrabrosti, a tako želim da osjetim kako dišeš; nikada nisam imao hrabrosti, a tako želim pogledom jednim pod kožu, da ti se zavučem

..."zamišljam da si tu, opet negdje blizu; posmatram te, tvoju ljepotu...želio bih to u pjesmu pretočiti, s tom te pjesmom osvojiti, stihovima ti se diviti ali...ostajem nijem; ne, ne mogu pisati, ne mogu stihove slagati, želim te samo tako gledati, tvoj pogled mojim sretati, želim te za sebe, nikom te ne dati; za mene si sve...posmatram te, tvoju ljepotu, trudim se napisati stih, al ostajem tih...i znam, pored pjesama svih, tvoje ime..najljepša je pjesma"

...tražim, uporno i po ko zna koji put, tražim riječi prave između tišine i jecaja skrivene; oko mene, kao i uvijek gomila misli, raštrkanih i u neredu razbacanih; bojažljivo biram, pišem riječi o tvojim, najljepšim očima boje lješnjaka i o želji da se u njima opet gledam, pišem; protegnem krila svoje mašte, usudim se, tražim riječi i o tvom licu pišem; lijepa si, prelijepa jesi i usne su tvoje izvor najslađi; i zastanem, osmjeh i olovku ostavim, u korpu odbačenih stvari odložim; tražim, ponekad te još, negdje između tišine i boli tražim

...ponekad koračam i stignem blizu tebe; lijepa si, i želje su još uvijek iste; čak i koraci još mi odzvanjaju jednako po mokrim ulicama; ali, čemu to...nema te

...sretoh te opet, nakon vremena mnogo; bila si posve sama, pomalo snena i nasmijana; ti i ja, na ulici pustoj, praznoj i sivoj; pričaš, o sebi, o svemu pomalo; sretoh te opet, i lijepa i tanka si bila, a kosa ti je mirisala na toplo; sretoh te opet, lice ti gledam, poznate i drage crte; smješkaš se, pomalo nervozno riječi biraš; pogled ti bježi i opet me, tvoje oči boje lješnjaka gledaju; sretoh te opet, lijepa i sama si bila

.....

U jednoj zimskoj noći
tam' gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić
i pokrio ga snijeg.

A jedan mali zeko
taj potok traži svud,
gdje je, kud je nestao
to njemu tišti grud.

I plače, plače zeko mlad,
za potočićem tim
žali, žali zeko sad
žali srcem svim.

I tužan misli zeko
ta gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

to mali.
pank nije mrtav.

...toplina noći i bezbroj nevidljivih komadića prašine pada na moje ruke, umorne od pisanja; osluškujem, u daljini neko željno i u tišini čeka da mu vratim izgubljenu sreću; tražim, riječi prave biram...tiho zborim i pjesma, kao i uvijek sama dođe; pjesmo moja, u daljni što čekaš vesela i mila si bila, a sad nosiš breme tuge i samuješ; tražim, prave riječi biram...dao sam ti sve, tebe sebi sam dao i sad više ništa nemam; ponekad tek, najljepše veče naleti i srce sa osmjehom počne pravu riječ da traži; u daljini, neko željno i u tišini čeka da mu vratim izgubljenu sreću, a ja prave riječi tražim i tihujem