Kazimjež Brandis – Varšavske bilježnice (1978-1984)
U ovom dnevniku Brandis je svjedok, posmatrač i aktivni sudionik značajnih društvenih zbivanja...to je vrijeme poljske krize, one koju je opjevao Štulić u „Poljska u mom srcu“
vrijeme radničkih štrajkova, sindikata „Solidarnost“, Lecha Valense, generala Jaruzelskog, dugih redova za hljeb, krize sistema i drhteće ruske šape nad Poljskom... prikazuje i poljsku inteligenciju koja je imala znacajnu ulogu u tim događajima... vrijeme nepodobnih poljskih pisaca i mislilaca,medju kojima je i on sam...
Brandis bilježi u dnevnik i svoja razmišljanja o književnosti, pravi prave male eseje, bavi se pojavama u njoj, pojedinim piscima, spominje Kafku, Dostojevskog, Mickijevica, Gombrovica, Sartra, Milosa, Sopenhauera, Nabokova i ostale...
dotiče se i poljskih Jevreja, poljskog antisemitizma u 2.svj.ratu, hladnog rata, tadasnje zapadne politike, komunizma, Rusije, Staljina...
jednom sjajnom rečenicom je opisao vlast u onih nekoliko godina u SSSR-u kad je umro Brežnjev „
poslije dugotrajnog dogorijevanja“, ubrzo za njim, njegov nasljednik, J.Andropov – „
tri infarkta, secerna bolest i transplatacija bubrega.Vladao je petnaest mjeseci od cega je sest bio nevidljiv“ pa jos brze bolesni Konstantin Cernjenko :
„
Jezivost je u tome sto ogromnim dijelom svijeta vlada vec godinama staracko kolektivno tijelo s polulešinom na glavnoj stolici“
Preporučujem knjigu, komotno se moze nazvati i romanom, jedino sto ga čini dnevnikom su istiniti likovi (supruga, brat, prijatelji, kolege s univerziteta, ugledni emigranti s kojima se Brandis sretao u inostranstvu itd) i hronologija...
