Eh sestre i braco,podjelio bih jedan moj tekst sa vama,neavno jednoj hanumi srocen,ali Allah me iskusa pa ne bi hajra u tome,mozda nije ni vrijeme ni mejsto,ali postavio bih pa kome nije mrsko nek procita,iako nema neke direktne veze sa ramazanom,ako zasmeta obrisat cemo ga
Katkad,covjek u zivotu nailazi na osobe,koje udju u kolotecinu njegova zivota a da ih i ne primjeti,budu,prodju a ostanu neprimjetne,ali se ponekad desi,da osoba udje u Rijeku covjekova zivota,da izbristri i procisti tu Rijeku i da zauvijek ostane u njoj,da vrati rijeci "Zivot" njen stari sjaj,da joj da novi elan za zuborenje,za probijanje kroz razne klance zivota,savladjivanje novih zivotnih brana i preboljavanje starih,dobiva novu snagu za urezivanje Korita dunjaluckog i pravljenje novog toka zivota....Te osobe,osoba,udju u taj tok,a da doticna Rijeka u osobi i ne zna kako se to dogodilo,ali je se dogodilo!Napisana slova,izgovorene rijeci,vise nisu sto su nekada bile,dobivaju jednu novu dimenziju,dobivaju novi sjaj,urezuju se duboko u mozdane vijuge,odakle ne izlaze,bivaju zatvorene u okove misli i razmisljanja....Misli su poput rijeke,ako se razlije na vise strana,gubi na snazi,stoga,sve misli se usmjeravaju ka jednome,ka personificiranom savrsenstvu osobe,za koju je se vjerovalo da skoro pa i ne postoji,no covjek spoznaje dok je ziv...Spoznah u kasne sate jedne ljetne julske veceri da zivot sa sobom nosi mnogo dobra,da zivotom skoro ne upravljamo vec da upravlja Neko ko od nas samih bolje poznaje nase zelje,osjecaje,misli...Spoznah te julske veceri zivotnu lijanu,koju cvrsto prigrlih,koja ce me dalje voditi kroz zivotne puteve,koju ne smijem da ispustim,jer je prokleto tesko pasti na krhke grane zivotne realnosti,no lijana me i dalje nosi,tjera,vuce za sobom ka novim pobjedama zivota...Medju tolikim spasilackim granama zivota,spasilackim moze komotno pod debele znake navode,covjek sa teskom mukom dolazi do prave,koja nece puknuti i povuci ga za ssobom u ponor,a svjedoci smo da je danas jako mnogo upravo takvih,kad samo na tren pogledamo okolo sebe...Toliko sablonizma okolo nas,toliko izopacenih "ljubavi",kada vise rijeci "volim te" nemaju snagu koju su prije imale,kada rijeci "Volim te" nemaju snagu da "vracaju iz mrtvih",kada su se samo ustalile u defetiziranu svakodnevnicu covjekovu i postala svakodnevna monotonija i animalijska potreba ili bolje reci lozinka za zadovoljavanje divljih covjekovih strasti...u danasnjem vremenu kada te rijeci su izgubile svaki smisao,kada nemaju enormnu snagu kakvu su imale,onda ih postaje i jako tesko izgovorit i naci osobu kojoj ih mozes izgovoriti a da poslije njih ne cujes ono bolno i tesko izusteno "jah",koje ti dusu razara na paranpacad...Srecom,covjek ma koliko bio okruzen crnim svijetom,uvijek na kraju tog zivotnog tunela nadje svijetlost koja ce ga dalje voditi i biti svijeca vodilja,i uprkos svim vjetrovima i olujama koje pusu sa svih strana ta Svjetlost je neunistiva i ne moze se ugasiti...monsunski vjetrovi ne mogu je unistit,jer je toliko jaka Svjetlost,zapaljena ljubavlju a zasticena oklopom emocija,jer snaga ljubavi je nesavladiva,ma koliko je pokusavali utusiti...Covjek,iako poput otoka,na prvi pogled samostalan,sami sebi dovoljni,na otocima,mnogo sunca i ljepote ali jos vise kise i nevremena,no ipak uprkos toga svega,itekako jedni su drugima potrebni i ovisni medjusobno,medjusobno povezani zajednickim temeljima u nerazdvojnu cjelinu,temeljima,golim okom,nevidljivim ali itekako prisutnim,temeljima ljubavi i naleta emocija,temeljima sto se kriju ispod povrsine materijalne stvarnosti i materijalnog ocitovanja,temeljima od Boga posadjenim,vremenom zivota njegovanim,zelje za saputnikom kroz vijuge zivota,zelje da budes voljen,zapazen,jer to su usadjeni principi bez kojih je zivot nemoguc..sve se svodi na postojanje ljubavi,no za ljubav je potrebno dvoje,a ta druga polovina,pojavi ti se iznenada,kao neocekivani gost i kada je pogledas,znas da je to prava,da je to ona prava,bez puno ispitivanja,jednostavno znas...Kad vas ljubav pozove,podjite za njom,slobodno i bez straha,kad vas prigrli,prepustite joj se,kad vam progovori vjeruj te joj,premda vam njen glas moze unistiti snove,bas kao sto povjetarac moze unistit i opustosit basce...Ljubav je takva,bas kao sto vas podstice da rastete tako vas moze i skresati,kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam grancice najtananije sto trepere na suncu,tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju...Sve ce vam to uciniti ljubav,ne bi li ste spoznali tajne srca svoga i u spoznaji toj postali dio srca Zivota...Ljubav ne daje nista osim sebe i ljubavi ne uzima nista osim sebe,ljubav ne posjeduje niti dopusta da Je posjeduju,jer ljubav je dovoljna Ljubavi!!Nemojte ni pokusavati da usmjerite poteve ljubavi,jer ljubav,ako joj se ucinite vrijednim,usmjerit ce vase puteve onako kako ona hoce....Ljubav nema drugih zelja,sem da se ispuni,no ako vec volite a morate i da zelite onda zelite da se istopite i da budete poput rijeke razigrane,sto pjeva mrkloj noci,da spoznate bol prevelike njeznosti,da vas rani vase vlastito poimanje ljubavi i da krvarite drage volje i radosno,da se probudite u zoru sa srcem razdraganim i uputite zahvalnicu Njemu na jos jednom danu sa ljubavi u srcu,da se veceri vratite kuci sa mirnocom a potom da usnijete s molitvom za voljenu u srcu i mislima opijenim ljubavlju da usnijete nesto najvrijednije i najljepse na svijetu,nju...Nju,koja ce vas stalno podsjecati da ima svjetlo na kraju tunela,samo je bitni pronaci toliko jako Svjetlo,da pored svih ataka,zavjera,smutnji,odrzi se dostojanstveno,gordo,ponosno i ne poklekne pred izazovima zivota.......Zahvala pripada samo Tebi na toj blagodati,o Najuzviseniji,ukazao si mi na moje svjetlo koje nece prestati da gori...............