Kadijevićeva “ratna zamka”
“Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”
Prvog oktobra 1991. u Podrogicu je nenajavljeno, dakle iznenada, doputovao g. Vejsans.Ko je gospodin Vejsans? Zamenik lorda Karingtona pod čijim se predsjedavanjem u to vrijeme, u Hagu, održavala konferencija za uspostavljanje mira u Jugoslaviji. Dobro upućenog gospodina je, gle čuda,
interesovalo samo jedino: od crnogorskih zvaničnika tražio je odgovor – da li će tog dana, 1. oktobra, početi napad JNA i crnogorske Teritorijalne jedinice na Dubrovnik!
Po svjedočenju pred Haškim tribunalom Nikole Samardžića, crnogorskog ministra spoljnih poslova u to vrijeme, predsjednik Momir Bulatović je Vejsansa uvjeravao da od toga nema ništa! Sve je čista
dezinformacija – zvanično će Bulatović.
“Ja sam g. Vejsansa uporno uvjeravao da se takav napad ne može dogoditi i da JNA nikada neće napasti mirni i pun istorijskih starina i kulturnih spomenika – Dubrovnik”, svjedočio je pod zakletvom
Samardžić.
Ali, kad je nenajavljeni gost, istog dana, ispraćen sa aerodroma, Samardžić je hitno pozvan u sjedište Vlade. Tamo se u glavnoj sali već uveliko odvijala sjednica Vlade, Predsjedništva CG i grupe generala i oficira.
Bio sam šokiran. General Strugar i Momir Bulatović tvrdili su da ‘30 hiljada ustaša nastupa iz pravca Dubrovnika da zauzme Boku’, ‘da smo napadnuti i da se moramo braniti’. Donesene su odluke da cijela Crna Gora preuzme ratni napor i da cijelo svoje djelovanje podredi ratnim naporima.
Donesena je odluka da TO CG uđe u vojni sastav i da bude pod komandom Armije. Donesena je odluka da se izvrši opšta mobilizacija muškog stanovništva (ne sjećam se kojih godišta). Kao i većina članova Vlade (svi izuzev jednoga) složio sam se da se moramo braniti, ako smo napadnuti”.
Vanredno zasijedanje je, kako je zvanično saopšteno, održano drugog oktobra. Detaljan izvještaj je objavljen u “Pobjedi” 3. oktobra 1991. Ono što svjedoči Samardžić, potvrđuje sam Momir Bulatović.
Prvi čovjek Crne Gore u intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, izneo je svoje viđenje borbe oko Dubrovnika, istakavši da nije “ni ponosan ni sretan što su naši momci sudelovali u ratu: bili smo uhvaćeni u ratnu zamku, ali sam zadovoljan što Dubrovnik nije doživeo sudbinu Vukovara”. “Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”.
Do proglašenja državne nezavisnosti i priznanja Slovenije i Hrvatske – po stručnom tumačenju Bulatovića – učestvovanje JNA u odbrani SFRJ bilo je “sasvim legalno”. Znači: rat za Dubrovnik, po Bulatoviću, rezultat je Kadijevićeve “ratne zamke”, nikako zbog toga što je napadnuta Crna Gora!
Strana 266. :
http://www.helsinki.org.rs/doc/Svedocanstva24.pdf