Forum Klix.ba

khahakahahghahha

dobra

Boriš se, boriš i boriš. U jednom trenutku želiš da odustaneš, da nastaviš dalje, ali ne možeš. Nešto ti govori da se boriš, da je vrijedno toga.. Koliko ti samo snage treba, ali ipak ne odustaješ. Govoriš sebi da moraš dalje, da ćeš uspjeti u tome. Koliko samo puta pokušavaš da promjeniš sve, vjeruješ u to da ćeš uspjeti. Kako samo boli svaki neuspjeli pokušaj, svaka neodgovorena poruka.. Niko to nikad' neće razumjeti. Samo ti možeš da znaš kako se boriš, kako uspjevaš, nakon svega... Vjeruj mi, isplatiće se. Jednog dana će ti se sve dobro vratiti. Mora i hoće. Vjeruj mi...

Ponovno sama stojim na ovoj prasnjavoj cesti.. tragam za tvojim korakom.. za tobom.. ali.. tebe nema...nema te vise.. Odnio je vjetar sinoc sve tvoje tragove, poljubce..dodire...rijeci.....Kisa je izbrisala sve sto je vezalo nas dvoje.. ali ostale su samo bolne uspomene, uspomene koje ce me svaki dan sad sjecati na tebe.. na stvari koje su me do juce toliko usrecivale... nesto sto mi je davalo ovom *crnom zivotu* smisao...izgubila sam sad nesto..nesto sto je pripadalo samo meni. nesto sto s nikim nisam htjela dijeliti.. a ostale su mi samo *uspomene koje zelim sto prije zaboraviti*.. Zelim sad krenuti dalje.. okrenuti novu stranicu u zivotu, *tebi okrenuti leda.. i ponosno odlutati svojim putem... bas kao i ti*
ali nemogu... Previse me ovaj *kraj* boli.. *previse me ova tisina sad proganja*..... da bih tek tako lako... iz tvoga zivota nestala...
*Na dlan sam ti srce dala... poklonila sam ti sve svoje snove. A sad po njima gazis* sve je bilo *savrseno*, tako lijepo i *fantasticno*... *ali jedan trenutak je bio dovoljan da taj san nestane.. Jedan mali vjetar je bio dovoljan da sve kule od karata koje smo iz dana u dan gradili srusi u sekundi* .
Nestao si.. Kako cu sada uspjeti sakriti suze u ocima kada te vidim.. Kako da sakrijem svu tu bol kad cujem stihove nase pjesme? kako da sakrijem da mi falis? *kako da izbrisem trag tvojih poljubaca i trag dodira tvog?* Ne zelim da se vratis... Ne zelim vise slijediti svoje srce... Jer ne zelim da me ponovno na tvoj put ovo *naivno* srce navede...
Zelim samo da znas, da te ne mrzim.. Jer puno toga si me naucio.. Pokazao si mi sto je to prava ljubav... iako je trajalo mozda kratko..
znacilo mi je mnogo... *Znam da ce i tebe, jedan trenutak , jedna uspomena, jedan kutak sobe na mene sjetiti*...
*ako ti je imalo bilo stalo do mene, tvoj ponos ce se smanjit i suza ce ti na oko stic*... Ali pokusaj tu suzu zadrzati.. ne pustiti....Ne zelim da mi jedan dan dodjes sa rijecima.. *oprosti..pogrijesio sam... nisi ti nista bila kriva* .. te rijeci nisi rekao,kad si ih trebao rec, onda kad sam ih zeljela cuti.. zato idi sto dalje... jer za nas je sada prekasno... a ja cu se vec nekako snaci.. ja cu se vec nekako izgubiti.. *u ovome vjetru, u ovoj iluziji zivota....*

...jedan grad, po svemu sasvim stran i tuđ, a opet tako naš; jedan grad, tako stran i tako tuđ i jedna žena, tako bliska i tako lijepa; jedan grad, jedna žena, ulica jedna i jedna noć, tako mračna, tako hladna; jedan grad, sasvim drag i ulica mu pusta, i na ulici ti i ja; jesam li rekao da još uvijek čuvam tvoju ruku, u džepu mog kaputa, svaki puta kada idem ulicama grada,...tako stranog i tako tuđeg, a opet tako našeg; jedan grad, tako stran i tuđ i mnogo noći...i jedna crna žena i jedna želja, nikad do kraja ispunjena

Anestezija wrote:Gdje bi nam bio kraj sreci,da nisi mokre kose kraj trafoa prosla...

...predaj se, meni se predaj ove noći; u tvom kavezu, već odavno nema svjetla i zidovi su sve manji svakog dana; pripitomit ću tvoje nježne ruke, lancima strasti vezati ih za sebe; predaj se, meni se predaj ove noći; prste tanke isprepleti sa mojim, možda te meni ove noći dovedu; nahrani me svojim usnama punim, napij moje nagone i želje sve; predaj se, meni se predaj; pogledaj me svojim tužnim očima, ja sam onaj što vraća sreću u zvjezdice tvoje; predaj se,...i ja ću kao med, razliti se svuda po tebi...i dugo i jako zagrljen s tobom ležati do kasno u noć

"And I remember when I met him, it was so clear that
he was the only one for me.

We both knew it, right away.
...
He was charismatic, magnetic, electric and everybody knew it.
When he walked in every woman's head turned, everyone stood up
to talk to him.
He was like this hybrid, this mix of a man who couldn't contain himself."

...oprostit ću ti sve, neizgovorene riječi i otkazane izlaske i sastanke; sve nedovršene stihove i nenapisane pjesme, i njih ću da ti oprostim; oprostiti ću ti sve, propuštene zalaske sunca i neprespavane noći; oprostit ću ti sve, i ono što ti drugi nikada praštali nisu; samo, ne znam da l ću sebe da ti oprostim ...čekao sam, trebala si da svratiš

al_akhisari wrote:...oprostit ću ti sve, neizgovorene riječi i otkazane izlaske i sastanke; sve nedovršene stihove i nenapisane pjesme, i njih ću da ti oprostim; oprostiti ću ti sve, propuštene zalaske sunca i neprespavane noći; oprostit ću ti sve, i ono što ti drugi nikada praštali nisu; samo, ne znam da l ću sebe da ti oprostim ...čekao sam, trebala si da svratiš

Sve je ovo divno, kolega ali, pročita li Ona ovo nekad?

Zoya wrote:

al_akhisari wrote:...oprostit ću ti sve, neizgovorene riječi i otkazane izlaske i sastanke; sve nedovršene stihove i nenapisane pjesme, i njih ću da ti oprostim; oprostiti ću ti sve, propuštene zalaske sunca i neprespavane noći; oprostit ću ti sve, i ono što ti drugi nikada praštali nisu; samo, ne znam da l ću sebe da ti oprostim ...čekao sam, trebala si da svratiš

Sve je ovo divno, kolega ali, pročita li Ona ovo nekad?

ko zna, sve je moguće

lijepo je.

Dok pijem prvu jutarnju kafu, pred ispit, misli o tebi mi se roje u glavi i nikako ne mogu da se fokusiram na ono što mi govore drugi, o čemu bih trebao da razmišljam. Sinoć kada sam zaspao, zaspao sam s ljutnjom na tebe, osmijehom na licu radi tebe i željom pa da makar i u snu uradim nešto za šta mi trenutno treba najveća hrabrost ovog svijeta. Neka hrabrost koju još nisam imao, nešto što otkriva nove levele moga cjeloživotnog rasta kao persone. Valjda to i jeste razlog zašto se diže tolika u prašina u mojoj glavi i zašto se beskonačan deo impulsa moga mozga fokusirao na tebe. Znam, puno serem, inače sam filozof i patetičar i rijetko sam radio konkretne stvari kada je trebalo, ali sam shvatio da za ono što bi te moglo pokretati u životu, da zaboraviš sve one koji su te kočili do tada, da se sjetiš svih onih koji su bili tu i kad je bila tuga i kad je bio smijeh; mada na mom licu ćeš najčešće naći osmijeh jer svaki dan bez jednog iskrenog osmijeha treba preispitati, da shvatiš da ti ne želiš da uspiješ radi drugih, onih koji to žele ili onih koji to ne žele već želiš da uspiješ prvenstveno radi sebe da se za tog treba boriti, da za nju treba strpljenja, šahovskih mečeva i kasparovske hladnoće. A sa druge strane, ona svijetlija strana, prema nekom takvom treba da budeš najpažljivija osoba, osoba ali ne i neko ko nema svog integriteta i ko ne poštuje sebe, da budem neko s kojima ćeš imati prve i posljednje stvari, od prvih ruža, prvog piva, prvog zapaljenog džointa, prve velike svađe i posljednjeg poljupca. Odužih, mila, a hteo sam samo da ti kažem da sam sinoć ranije zaspao jer imam ispit danas.

.. Naviknuta da koracam, sama ...da sudbinu bojim svojim postupcima,da biram svoj put ... i da zalutam, ali urodjeni instikt da osjetim nevidljivo,
prepoznam vec dozivljeno,vraca me tamo gdje mi je mjesto,u samu sebe ...

Daj mi da se zaljubim u tebe. Ne u tvoje tijelo. Daj mi da se zaljubim u tvoj um. U tvoje želje i strahove. U ono što najviše želiš i ono čega se najviše bojiš. U tvoje snove i ciljeve. U ono o čemu sanjaš, a bojiš se da ne izgubiš. Daj da se svađamo, jer ne mislimo isto dok istim pravcem hodamo. Da se mrzimo, jer se toliko jebeno volimo i ne možemo jedno bez drugog stajati. Kamo li postojati. A ne da se mrzimo, jer volimo druge. Daj da ne mogu prestati misliti o tome o čemu ti razmišljaš. Da me tvoje riječi proganjaju cijeli dan. Da jedva čekam noć da legnem kraj tebe. Ne zato da spavamo zajedno, nego samo da zaspim kraj tebe. Daj da nam bude komplicirano, iako želimo jednostavno.....

Ljudi odlaze. Nekada je to jedino ispravno. Prestani ih grčevito držati i pusti ih da odu. Ne možeš natjerati nekoga da ostane kada je već odavno otišao. U glavi ili u srcu, potpuno je nebitno, kada više ne dijelite isto, razmišljanje i osjećaje. Nekada to može biti zauvijek, nekada samo i na kratko. I to je dobro. Ponekad mnogo postane više, a više jako brzo i previše. Previše za nekoga. Odjednom. Ponekad treba lagani predah. Ne zato da bi pronašli nekog drugog, niti zato da bi pronašli nešto bolje, već zato da bi pronašli sebe. I da bi shvatili da na kraju krajeva jesmo sami sebi najbitniji. A ako se dogodi da pronalaskom sebe izgubimo onog nekog, nekada tako bitnog, neka. Možda tako treba biti. Kada znaš tko si i što tražiš, manja je vjerojatnost pogrešci i traćenju vremena na krivoj osobi. Tek kada odlučiš pustiti pogrešnu osobu da ode, onoj pravoj daješ mogućnost da se pojavi. Jedino ne dozvoli da traženje sebe potraje, jer i druga strana možda razmišlja na jednak način. Možda joj dosadi čekati. Možda, što vrijeme duže ide, shvate da s tobom više ne ide. A možda, sasvim možda shvate ono što ćeš i ti s vremenom dokučiti: dok si tražio zvijezde, izgubio si mjesec. Najčešća greška kod svih koji odlaze. Zato kada pronađeš sebe, budi siguran da si pronašao i nju. Njega. Osobu koju želiš pored sebe. Osobu radi koje vrijedi odlučiti. Ostati. I boriti se. I prestati se bojati, jer dovoljno ste odrasli. I prestati razmišljati o boljem kada to bolje imaš pored sebe. Samo možda nikada nisi znao/la cijeniti. Zvijezda je puno, ali mjesec je samo jedan....

ZNAO sam joj se ne javljati danima. I sam sam se pitao zašto to radim. Zašto to radimo podjednako. I muškarci i žene. Što tražimo i što očekujemo dobiti time.

Vidjeti hoće li se druga strana javiti prije. Hoću li joj faliti. Ili jednostavno nisam htio pokazati da mi fali. Da sam pao. Da sam se zaljubio. Ne ja. Ne danas. Ne tako brzo. Radije ću pričekati s odgovorom do kraja dana. Do sutra ujutro. Do sutra popodne. Možda ipak još jedan dan. I tako još jedan. I prođe tjedan da se nismo čuli, jer se ja nisam javio. Jer se ona nije javila, isto tako. Jer čekamo da si falimo. Jer ne želimo priznati da smo u međuvremenu pali. Jedno na drugo. I jedan i drugi. Na testu izdržljivosti. Na nejavljanju. Ali, ono što ne znamo jest da sa svakim danom ne javljanja, dajemo jedno drugom priliku za zaborav. Za što lakši odlazak. Kada će jedno napisano Zbogom biti dosta. Kada će to isto Zbogom biti prihvaćeno kao Dobar dan. Nitko nije kriv, dogodilo se samo od sebe. Istina je da smo krivi oboje. Podjednako. Dobili smo ono što smo zaslužili. Ono čega se nismo bojali, jer nismo mislili da se može nama dogoditi.

Kada smo postali tako neobazrivi?! Tako neodlučni kada se treba truditi, a tako odlučni kada treba biti neodlučan. Kada smo odlučili da nam više nije stalo, da nam se ne da, da to nije za nas. Da to nije za mene. Da to nije ono što ti treba. Onog trenutka kada je trebalo dati sve od sebe. Onog trenutka kada se nešto očekivalo od tebe. Od mene, također. Onda kada je trebalo nešto napraviti. Reći nešto. Reagirati. Onog trenutka kada sve je išlo kako treba. Tada je trebalo nešto učiniti. Učiniti nešto više. Istupiti. Odskočiti. Ali, ostali smo na istom, jer nije bilo potrebe. Tada. Kada je zapravo trebalo najviše.

Ne vjerujem u izraz "go with a flow". Osobno smatram da samo ribe idu tim putem. Za tim izrazom također. I poneki ljudi. Koji vjeruju da je jedini put onaj kada se prepustiš i čekaš. Da te vode gdje god je potrebno. I pustiš, jer sve će biti kako treba biti. A biti će nikako. Jer flow će te odvesti nigdje. Točnije, točno tamo gdje trebaš stići. Nikada mi nisu bili jasni oni koji samo čekaju da im nešto dođe, padne u ruke, napravi se samo i pruži pred njih. Kako u životu, tako i u ljubavi. Pustiš nije isto što i prepustiš. Prepustiš nije nešto što koristiš kada ti je do nečeg stalo. Pustiš kao ni prepustiš ne mogu stajati u kontekstu sa osobom koju voliš, jer onda ne puštaš. Onda držiš golim rukama, cijelim svojim životom, svim svojim bićem tog nekog da ne ode. Daješ sve od sebe. Ako se dogodi da ipak ode, u jedno onda možeš biti siguran: nije do tebe. Svejedno, ostaje ti razmišljanje.

Nikada joj nisam donio cvijeće, mislio sam da se to radi samo u sladunjavim komedijama. Nikada nisam s njom išao u kupnju. Mislio sam da si to jedan pravi frajer ne smije dozvoliti. Nikada nisam obraćao pažnju na njezine svakodnevne gluposti. Vidiš i sada sam ih nazvao jednako. Kada njoj je bilo važno, ja sam mislio da nije potrebno. Ipak, nije krivica samo moja. Nikada nije bila. Nitko nije ni rekao da je. Nikada ni ne može biti. Ne, kada se radi o dvoje ljudi. Da sam joj samo dio ovih riječi rekao, sada bi pričao neku drugu priču. Nekom drugome. Da je nisam držao "na ledu" svo to vrijeme, sada bi stajali zajedno. Neizvjesnost nije nešto što želiš nekome do koga ti je stalo. Ali opet, to smo si radili. Oboje. Jesmo, pa nismo. I tako unedogled. Dok nam samo jednom ne dopizdi pa odemo offline. I zatvorimo vrata za sobom. To smo i učinili. Oboje. U isto vrijeme.

"Daj, ne budi glup. Kaj se lomiš radi nje. Pa bar ti imaš izbora. Ili jednostavno izađi s nama, i naći ćemo ti neku. Onu koju nećeš, mi ćemo." – govori mi nekolicina frendova s kojima znam tu i tamo izaći. Rijetko kad se u jednakom broju zajedno i vraćamo. Nekada pokupe neke, a nekada neke pokupe njih. Ja se u principu vraćam odakle sam i krenuo. Nisam od onih koji traže nešto vani. Još manje od onih koji misle da će to što traže, vani i naći. Barem ne ono što ja tražim. Za mene je nekako uvijek vrijedilo pravilo: koga upoznaješ vani, vani i ostaje. Površna upoznavanja oko čaše pića nisam nikada mogao smatrati zajedničkom osobinom sa drugom osobom. Neću reći da takva upoznavanja nisu moguća. Da nije moguće upoznati nekog kvalitetnog. Siguran sam da je. Nekad. Možda. Iz mojeg iskustva govoreći, nije. Nikada. Pa čak ni možda. Bio slobodan ili bio s njom, pa čak i kada sam bio bez nje, uvijek sam se nekako vraćao na staro. Vraćao njoj. Koliko glup jedan muškarac može biti?! Ni meni nije jasno.

Zapravo me lomilo što ona radi. S kim je, gdje je i što radi tamo. Zanimalo me sve. Svaki detalj u tom kratkom vremenu. Sve ono na što prije nisam obraćao pažnju. Kupuje li joj netko cvijeće. I ide li s njom u kupnju. Priča li i dalje o glupostima ili to njemu nisu gluposti. I tko je on. Postoji li on uopće. Zapravo, najmanje me zanimalo tko je on. Jebe mi se za njega. Pitao sam se zašto joj se tako teško javiti. A onda sam to isto pitao sebe. Jebački me lomilo sve vezano uz nju. Iako to na meni nikada nitko ne bi mogao primijetiti. Previše sam dobar u tome. Previše dobar u glumatanju da me nije briga. Sebi, ne drugima. Drugi me ne zanimaju. Njoj. Onoj koja me najviše zanima. A kojoj to nikada nisam znao pokazati. Ili htio. Ne na pravi način. Jednako kao što to nije znala ni ona. Ili htjela. Iz jednakih razloga.

Što je to s nama da tako brzo odustajemo?! Da se ni ne trudimo opstati. Poruka za dobro jutro. Ista za laku noć. Ne košta ništa, ali opet nije ni nešto. Ali opet, i to nam je nekada previše. Izgubili smo se među silnim mogućnostima. Stopili s masom, jer svi tako žive. Vremena su se promijenila. Nije to više kao nekada. Kakva je to glupa izlika? Izlika za što? Pokušavamo li opravdati sebe? Ili nju? Njega? Nas? Jer možda ni sami nismo sigurni što želimo. Jer nam se nudi toliko opcija nadomak ruke. Za neke moraš samo platiti, za neke ni to. I sve je opet dobro. Sve je bolje. Čim ne moramo prstom maknuti. A možda, sasvim slučajno, pored sebe imamo pravu osobu da toga nismo ni svjesni. Jer ništa nismo ni pokušali. Jer samo smo se našli i zaključili da to je to. Da više ne moramo. Da smo i to odradili. I onda kada se od nas očekuju kilometri, mi nismo u stanju napraviti niti metar. Nego pustimo. Ostavimo. Jer tako mora biti. Jer to tako bude kada nađeš nekog. Svi kažu da to tako ide. I svi griješe. Na istom.

Ipak, izvana je sve regularno. Sve je u redu. Pitchy. Savršene nesavršenosti. Status veze na Facebooku. Zaljubljenost kroz filter na Instagramu. Srca na Whatsappu. Dokazi ljubavi nepobitni. Za one koji znaju samo gledati. Bez razumijevanja. A gdje su svađe cijelu noć? Gdje su suze do rana jutra? Gdje su razbijeni mobiteli i kutije popušenih cigareta? Gdje su sve one stvari, riječi i događaji koje govore da ste zaljubljeni više nego ikoja slika, smajlić ili online status? Ne postoje. Nikada se nisu dogodili. Nikada si nismo dopustili, jer smo bili sigurni da to nama ne treba. Da to nije ljubav. Da mi nismo takvi. Da mi možemo bez. I gle koliko smo daleko dogurali. Odlazimo tražeći bolje, želeći drugačije, u potragu za novim. A vraćamo se istom. Izgleda da je istina da, tek kada ostaneš bez, shvatiš koliko ti isto fali. I koliko nitko drugi to ne može nadomjestiti. Ma koliko dobra bila, ma što god radila, neće biti ona. Ali, kasno je...

... Samo ako želiš da kasno bude. Ne vjerujem u izgovore. Izgovori postoje za one koji ne znaju naći način. A način uvijek postoji pa čak i za one koji barataju samo izgovorima. Prije nego što odlučiš glumiti frajera, prije nego što se odlučiš ne javljati, prije nego što odlučiš da ćeš radije otići: kupi joj cvijeće, izađi s njom, sjedni i poslušaj njene "gluposti". Siguran sam da draže gluposti u životu nećeš čuti. Siguran sam da su te iste gluposti dovoljne da odlučiš ostati. Ona, također. Nama, muškarcima, možda ne treba cvijeće, ali malo više razumijevanja i inicijative s vaše strane, svakako. Uvijek. U konačnici, nema smisla odustati dok se god na pola puta možemo naći i zajedno nastaviti.

A ja curi s početka poručujem: Ako nećeš dugo, ja ću te i dalje čekati. Dugo još. Moguće, cijeloga života. Da, ja sam jedan od tih. Klasična budala koja ne zna odustati. Budala koja je spremna pokušati.

znam da j dugo, necu vise,sorry.....

...napisao sam posljednji stih, nečitko rukom umornom našvrljao; odsvirao sam posljednju notu, nečujno, da ne čuje niko; usnio sam sinoć najtužniji san, a u snu u tvoje hladno srce zavirio; posljednju želju, noćas ću da poželim,...željan sam, tvoje ljubavi sam željan, a želja ne bira

"I to triba znat, ti daješ prazno tilo, ali dušu nemoš dat". I zaista to treba znati. Svaka čast kako neke to mogu. Kako neki to mogu, općenito govoreći. Kako im to samo ide od ruke. Kako im može ne biti stalo, a toliko su unutra. Kako mogu uživati i varati u istom tonu. U istoj dozi uživancije. Kako uopće dati tijelo bez duše. Kako u tome uspijevaju. I kako ja i dalje mogu pronaći opravdanje za isto. Ili sam mogao. Prošlo vrijeme. Definitivno. Svršeno odavno. Ovaj tekst to i potvrđuje. Nema tu opravdanja. Svejedno, to ne znači da mi je i jasnije. Možda i bolje. Neke stvari nikada neću moći razumjeti. S razlogom. Ovo je jedna od tih stvari....

...ne volim jesen, ni zimu ne volim; sve je jednolično, prazno i usamljeno; ne volim stanice...autobusne, željezničke ni one avionske; one mirišu na rastanke, na odlaženje mirišu; ne volim noći kasne i jutra rana, još uvijek mirišu mi na tebe...na nedostajanje mirišu

....

...sve teže ti pišem i sve teže nalazim riječi hartiju da ispunim; teško je pisati nekome, ko je tako daleko, daleko od svega...od dodira daleko

...ne plači, ja nisam jedan od onih što riječi puste, kao ptice da lete; zvao sam te danas da mi dođeš i sutra ću opet, ne plači; zovem da te vidim, ispod duge da te ponesem, na usne da ti spustim poljubac blag; zato, ne plači sačuvaj suze svoje; pogledaj u nebo, i noćas ću opet, da ti osvojim san; a sutra...sutra ću da te molim za oproštaj, zato, ne plači

...noćas, uronit ću u mrak i prohodat ću putevima našeg grada,...kažu da ulice noćas mirišu na tebe