GRADOVI I NJIHOVI DOŠLJACI: Ko kvari urbani identitet?
Ozren Kebo | jul 31, 2025
Borislav Mihajlović Mihiz u lapidarnoj Autobiografiji o drugima na jednom mjestu ovako piše o Beogradu: „Toliko je puta menjao ne samo gospodare i civilizacije, već i stanovništvo da su gotovo uvek većina njegovih žitelja bili došljaci, provincijalci.”
Ima li grada na Balkanu koji nije prošao sličnu sudbinu? I ne samo na Balkanu, riječ je o univerzalnoj pojavi. Mit o čistoći pojedinih gradskih središta nije ništa drugo nego oblanda ispod koje se krije urbani šovinizam, osjećaj prezira za ljude koji u grad dođu ili iz manjih urbaniteta ili – o, nesreće – sa sela.
Grad je po definiciji centripetalan fenomen, prostor koji poput magneta privlači ljude iz manjih mjesta. Sarajevo je tek uobičajeni primjer takvog slučaja, centar koji je na vrhuncu jugoslovenske slave bio osuđen na opsadu i masovni odlazak urbanih, obrazovanih slojeva stanovništva. Oni su zamijenjeni izbjeglicama protjeranim pred beogradskom ratnom mašinerijom koja je čistila sve pred sobom i čije je razorne sile i pomenuti Mihiz postao svjestan pred kraj života. Sarajevo, kao i Beograd, nije uspjelo izbjeći raslojavanje, pobunu domicilnih struktura pred najezdom zemljaka koji su, po mišljenju lokalaca, narušili njihove visoke standarde življenja i postojanja.
Naravno, ništa suspektnije od takvih postavki. Kvalitet svakog grada mjeri se, između ostalog, i uspješnošću kojom asimilira ljude sa strane. S njima dolaze energija, drugačije navike, kulturni običaji… Da nije pridošlica, gradovi bi vrlo brzo potonuli u učmalu provinciju koja niti miče, niti se mijenja. Došljaci im daju dinamiku, raznolikost, plodotvorno miješanje običaja, kulturnih obrazaca i regionalnih navika. Grad je po definiciji – šarolik. Da je sreće, gradovi bi s obje ruke prihvatali ljude koje nesreća, ili tek želja za boljim životom natjeraju pod njihove zidine, da ostanemo pod tim srednjovjekovnim mjerilom za granice urbaniteta. Nad ovakvim trendovima žaluju samo lažni čuvari (lažnih) urbanih vrijednosti, koji im najmanje doprinose. Da ostanemo na primjeru Sarajeva, šta bi ono bez svojih Sandžaklija i Hercegovaca, ljudi iz istočne Bosne i Krajine? Nesreća Bosne i Hercegovine je nešto drugo, što je Sarajevo postalo prejak usisivač. Što već godinama apsorbira najkvalitetnije kadrove Zenice, Tuzle, Bihaća i drugih sredina koje također ljubomorno čuvaju i pokušavaju razviti sopstveni identitet.
Za divno čudo, sve brojniji Indijci, Filipinci, Pakistanci, koji su kao osoblje preplavili ovdašnje ugostiteljske objekte, ne suočavaju se s problemima nasilja kakvi muče njihove sunarodnike u nekim od susjednih zemalja. I to nam govori da ovo područje nije potpuno izgubljeno. Problem našeg podneblja nikada nisu došljaci, nego to što nam identitete gradova mijenjaju ratovi, a ne globalna potraga za boljim životnim okruženjem.
Ko prlja gradove?
Sve restriktivnija politika kojom režim Republike Srpske pokušava sačuvati vlast i privilegije već rezultira odlivom ionako raseljenog entiteta. Izvjestan procenat obrazovanih ljudi završava u Federaciji BiH. Nije neka pljačka, ali je neuporedivo sigurnije i bolje nego u drugom entitetu. Pogađate, opet ih značajan broj bježi u Sarajevo. Za vrijeme socijalizma Jugoslavijom je kružio mit o pametnoj Ljubljani koja je rasla racionalno, ne ekspanzivno, i koja je neke od najvažnijih industrijskih pogona ravnomjerno posijala duž cijele Slovenije, kako bi se uravnotežio razvoj tadašnje socijalističke republike. Bio taj mit utemeljen u stvarnosti ili ne, činjenica je da savremenoj Bosni i Hercegovini prijeti opozitna sudbina: Sarajevo, Banja Luka i Mostar kao ekspanzivni centri, a sve ostalo nek umre u besparici i beznađu.
Kad je neki grad prljav, strijele javne odgovornosti i krivnje najčešće su usmjerene ka ljudima sa strane, rijetko kad u pravcu vlasti i službi koje su ga učinile takvim. Pri tome, naravno, ne treba ni spominjati činjenicu da vandalizam i loši higijenski standardi nisu nikakav ekskluzivitet pridošlica, nego je odgovornost uvijek podjednako raspoređena na sve stanovnike. I ponovo se ne može izbjeći uloga politike i vlasti – niska razina kulture, obrazovanja i ekološke svijesti, te brutalna trka za profitom, sve to rezultira prljavim i devastiranim sredinama. Ksenofobno usmjeravanje krivice na došljake izbjegavanje je odgovornosti i pravih krivaca.
Izgubljena perspektiva
Naši gradovi razvijaju se u, kako bi to rekao Ivan Šarčević, “društvima oduzete perspektive”. Takvom društvu uvijek je potreban krivac sa strane, što je najlakši i najuvjerljiviji način da se izbjegne autorefleksivno sagledavanje situacije. Sarajevo je postalo leglo investitora, prema njihovim finansijskim konstrukcijama kroji se urbanistički plan i to više nema veze s trenutnom postavkom vlasti, jer sve su vlasti posljednjih decenija bile uslužnije prema ljudima s novcem nego prema interesima građana. U Sarajevu se na svakom koraku vidi da je do bola kokuzan grad. Ne baš mali komad kokuzluka otpada na opsadu i razaranje što, međutim, nikome odavno ne može biti opravdanje. Tri decenije su prošle. Amir Vuk Zec napisao je svojevremeno važan esej u odbranu Sarajevskog ćilima, možda najvažnije štivo iz oblasti urbanizma, arhitekture, korupcije i budućnosti čaršije napisan u posljednjih trideset godina. U tom se kontekstu moglo razabrati štošta zanimljivog o dominantnim zabludama ovdašnjih žitelja i o tome šta su prioriteti grupacija iz vlasti i oko nje. Uza sve druge nevolje, Sarajevo ima tri linije upravljanja, kantonalnu, gradsku i općinsku, što otežava razvoj i raspršuje odgovornost.
Svi direktori sarajevskih javnih preduzeća u jednom su trenutku bili pod istragom i to mnogo govori ne samo o njima, nego i o onima koji su ih postavili. Dakle, i o samom sistemu. Svijet je nažalost pun siromašnih gradova. Da bi neki grad bio siromašan potrebno je tako malo – rutinska, manje ili više korumpirana, neposvećena skupina političara koja preuzme nesagledive probleme prethodnika i u tom užasnom nasljeđu ima opravdanje za sve što ne uspije uraditi. Ali rutineri nikada nisu ništa donijeli ni jednom prostoru, ni jednom vremenu. Gradove mijenjaju prije svega uređen, odgovoran, boljitku okrenut sistem, a potom mahniti revolucionari, posvećenici koji funkciju shvataju kao pitanje života i smrti. A ovdje, dođu, provrte se malo, štošta izobećavaju i onda se prvom prilikom ispale na bolje plaćene funkcije. Svi naši gradovi imaju sreću da su mali. Sve su to turske kasabe neprilagođene uvjetima 21. stoljeća. I dobro je da je tako, urbane megastrukture od dva do 15 miliona stanovnika jedu same sebe, njima je nemoguće upravljati i tu je glavni faktor razvoja inercija. Da vidite kakve su ceste u dobrom dijelu Londona, plakali biste od sreće što kod nas nisu takve, a od avionskog goriva trava je tako masna da je djecu bolje držati zatvorenu u kući.
Uglavnom, ove ubave kasabice ispod petsto hiljada stanovnika dušu su dale za uspješan razvoj.
Ali kako se razvijati kad došljaci sve upropastiše?
