O samoj ideji gradnje brončane statue omalenom, ali žilavom i kao biku jakom Kinezu, te razlozima i stanju u kojem je ideja rođena u nastavku će govoriti Nino Raspudić ...
U srpnju 2003. godine čelnici nevladine udruge «Urbani pokret - Mostar» na javnoj tribini su objavili inicijativu za podizanje spomenika Bruce Lee-ju u Mostaru i pozvali likovne umjetnike da ponude svoja rješenja. Nakon što su je prenijeli lokalni mediji, vijest se munjevito proširila cijelim svijetom, prenijeli su je najveće i najmoćnije medijske kuće, a poseban interes inicijativa je izazvala na području bivše Jugoslavije - svi relevantni tiskani i elektronski mediji su donosili reportaže i intervjue s inicijatorima, a priča o Bruce Leeju u Mostaru dodatno je potaknula raspravu o spomenicima, značenju prostora, sjećanju i sl., na tom području koje je devedesetih doživjelo strahovita razna razaranja uz traumatičnu političko-ekonomsku tranziciju koja je dovela do lomova starih društveno-političkih, ali i kulturalno- identifikacijskih oblika na svim razinama. Znakovito je da u to vrijeme «Centar za savremenu umjetnost - Sarajevo» pokreće projekt «De/konstrukcija spomenika», koji propituje istu problematiku i koji je u inicijativi o podizanju Leejevog spomenika prepoznao originalnu i teorijski dobro zasnovanu intervenciju u prostoru, te kao partner ušao u realizaciju projekta. Radi se o brončanom spomeniku u prirodnoj veličini, dakle oko metar i sedamdeset centimetara, koji bi stajao u samom središtu grada. Iako nismo formalisti, kako bi preduhitrili moguće optužbe da se radi u kiču, insistirali smo na tome da spomenik napravi akademski kipar. Nadalje, nismo željeli tražiti novac od državnih institucija u BiH, kako ne bi bili optuženi da, u vrijeme dok većina stanovništva živi u krajnjem siromaštvu, trošimo novac na «gluposti». Općenito, u realizaciji ovog projekta morali smo misliti i na najnevjerojatnije stvari poput toga na koju stranu svijeta će spomenik biti okrenut i sl., o čemu će biti više riječi kasnije.
Da se spomenik Bruce Leeju gradi u bilo kojem drugom gradu na svijetu, stvar bi se mogla okarakterizirati ili kao odavanje počasti jednom čovjeku i glumcu (npr. u Hong-Kongu u kojem je rođen, ili Los Angelesu u kojem je snimao filmove koji su ga proslavili) ili kao nekakva bizarnost provincijalnih kung-fu fanatika. No Bruce Lee u podijeljenom Mostaru je puno složenija i značenjski bogatija priča, i drago nam je da je većina medija odmah prepoznala vijest ne kao bizarnost, već kao nešto mnogo ozbiljnije i promišljenije. Mostar je grad koji je u ratovima na području bivše Jugoslavije doživio možda najgoru sudbinu. Taj povijesni grad u kojem su bila zastupljena sva tri bosanska i hercegovačka naroda proživio je dva rata, u oba su se borbe vodile na području samoga središta grada, a završetak rata dočekao je podijeljen između dvije većinske zajednice (hrvatske i bošnjačke). Mukotrpan proces obnove i ujedinjenja grada još uvijek traje - premda je grad formalno ujedinjen u jednu općinu, zbog preseljavanja stanovništva u stvarnosti još uvijek funkcionira kao labavi okvir za dvije etnički homogene cjeline. U takvoj situaciji urbanizam se javlja kao «nastavak rata drugim sredstvima» - svaka od dvije polovice grada nastoji «svom» prostoru dati «svoje» obilježje, učiniti prostor putem izgradnje vjerskih i kulturnih objekata i simbola više «svojim». To natjecanje u «obilježavanu prostora» nažalost se događa na stručno katastrofalnoj razini. Ako tome pridodamo i opće bezakonje, koje se u prostoru reflektiralo potpunom devastacijom javnog prostora putem bespravne gradnje (uglavnom u režiji «novih bogataša» stasalih kroz ratno profiterstvo i tranziciju u okvirima bezakonja), jasno je zašto grad Mostar njegovi građani sve manje osjećaju svojim i zašto se i sami nemarno odnose prema javnom prostoru.
Inicijativa za podizanje spomenika Bruce Lee-ju pokušaj je da se javnom prostoru povrati značenje, ali i da dovede u pitanje smislenost i starih i novih spomenika i «veličina». Teorijski rečeno, radi se o tipičnim postmodernističkom postupku miješanja različitih registara. Miješanjem «visokog» registra (u koji spadaju spomenici, monumentalnost, bronca) i «niskog» registra (u koji se obično smješta masovna kultura, kung-fu, heroji iz djetinjstva) dolazi do recepcijskog kratkog spoja - dekonstruira se «visoko» i ironizira sveprisutna mitomanija (Tko su naši heroji? Kome i zašto podižemo spomenike?), ali se i uzdiže «nisko» - podsjećanje na male životne stvari koje nemaju veze s politikom i ideologijom i koje ne dijele već spajaju ljude i narode.
Radi se dakle i o dekonstrukciji i o konstrukciji spomenika i njegovog značenja. Dekonstrukcijska funkcija brončanog spomenika Bruce Leeju u ratom podijeljenom gradu je jasna, i mi ne bježimo od te, najpovršnije interpretacije da se ovim spomenikom želimo narugati općoj mitomaniji i opsjednutosti spomenicima i veličinama. To pogotovo vrijedi za prostor u kojem je svaka generacija upamtila barem dvije-tri promjene dresova, velikih priča i heroja. Svi smo navodno živjeli u bratstvu i jedinstvu, gradili socijalističko društvo i plakali za Titom. Preko noći dojučerašnji komunisti i ateisti postaju veliki nacionalisti i vjernici, a danas već multikulturalisti i europejci. Spomenik Leeju bi stoga bio i jedan veliki brončani upitnik u prostoru, podsjetnik na to da su naši heroji vrlo često fiktivni i prolazni.
Jedna u nizu razrušenih zgrada na mostarskom Bulevaru
Nadalje, u ratom traumatiziranom i još uvijek podijeljenom gradu ljudi su preopterećeni politikom i ideologijom do te mjere da se čak i na razini lokalnih izbora govori o borbi za opstanak naroda… U zapuštenom i opljačkanom gradu, vlasti svjesno sve probleme prebacuju na političku i ideološku razinu, održavajući ravnotežu straha. Jedna lokalna televizija je tako nedavno anketirala građene na temu održavanja gradskih prometnica. Kad su jednog građanina upitali što misli o rupama na cesti, on je odgovorio: «Nemojte me molim vas ništa pitati o politici…». Ne želim negirati postojanje realnih političkih problema, poput neriješenog nacionalnog pitanja, ali su ti problemi toliko hipertrofirani da prožimaju sve sfere života i često služe kao paravan za nerješavanje konkretnih, «malih» problema. U današnje vrijeme, kada su politika i ideologija okupirali i zatrovali sve segmente svakodnevnice u našem gradu i cijeloj BiH, izgradnjom spomenika želimo pokazati i podsjetiti da postoji veliki dio naših života, sjećanja na djetinjstvo, i prvih životnih vrijednosti, koje nemaju nikakve veze s politikom i «velikim pričama». Dakle, između ostalog, tim spomenikom želimo obraniti područje ne-političkog i dati mu dignitet.
Time ne zagovaramo apolitičnost niti nekakav bijeg u infantilizam, nego naprosto želimo razgraničiti neke životne sfere i podsjetiti na stvari, koje su također dio našeg identiteta, a u ime kojih nitko nije morao ubijati niti biti ubijen. Nadalje u gradu u kojem je sve podijeljeno, želimo podsjetiti da izvan začaranog kruga nacionalnog konflikta postoje brojne stvari koje su svim građanima Mostara zajedničke - Bruce Lee je naprosto drag svima - i Bošnjacima i Hrvatima i Srbima, i lijevima i desnima… On je univerzalan, ali za razliku od praznih, formalnih univerzalnih vrijednosti poput priče o tome da smo svi ljudi i sl., on je uz svoju univerzalnost istovremeno i konkretna slika koja pobuđuje konkretne emocije, a to je prije svega borba za pravdu. Mi ne podižemo spomenik ni glumcu ni liku kojeg je glumio, već samoj ideji pravde. Dakle, u gradu koji se guši u nepravdi, podiže se spomenik samoj ideji pravde, koja je za našu generaciju na univerzalan, ali istovremeno i plastičan način utjelovljena u liku Bruce Leeja.
SUMNJIVO LICE
Zašto je “Dnevnik Anne Frank” tiho odstranjen iz hrvatskih škola
Miljenko Jergović
Izbacivanjem “Dnevnika” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnije od pitanja suvremenih pisaca u lektiri
U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri.
Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.
Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati - rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak.
Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.
“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan - obvezne) školske lektire.
Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.
Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu.
Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.
Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.
Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.
Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri.
Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.
Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.
Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.
I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.
Kako li će pomiriti ovo i činjenicu da je u svemu drugome istomišljenik sa Raspudićem?Banksy wrote:Odličan tekst, i sve rečeno.
SUMNJIVO LICE
Zašto je “Dnevnik Anne Frank” tiho odstranjen iz hrvatskih škola
Miljenko Jergović
Izbacivanjem “Dnevnika” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnije od pitanja suvremenih pisaca u lektiri
U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri.
Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.
Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati - rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak.
Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.
“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan - obvezne) školske lektire.
Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.
Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu.
Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.
Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.
Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.
Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri.
Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.
Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.
Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.
I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.
Nije isti nit je gori al' nekad zna *rat k'o foka.mousstapha wrote:Jah, i puno gori.
Čitaš mu misli pa znaš da je ono što govori zapravo suprotno od onoga sto misli?ExNihilo wrote:Raspudić je vrhunski sofista i manipulator, a intervju na HRTu lijepo demonstrira zašto.
Pa tako, Raspudić će istaknuti kako "postoji mnogo bolja literatura o holokaustu od Dnevnika Ane Franke, poput djela Primo Levija", čime će relativizirati cijelu stvar stvaranjem privida o pukoj zamijeni Dnevnika boljom i edukativnijom literaturom, a zapravo prešućujući da je posrijedi izbacivanje jedine knjige o holokaustu iz školske literature, koja nije zamijenjena ni boljom ni lošijom literaturom, već je naprosto - izbačena.
Tako Raspudić može reći kako on, ustvari, zagovara uvođenje najobziljnije literature o holokaustu u školske klupe, sve dok ispod žita promiče svoju istinsku doktrinu: fašizam.
Niko i ne kaže da ih je skinuo on lično. Ističem kako je ideološka pozadina cijele priče lijepo korelirana sa ideološkom matricom po kojoj je ovaj već poznat, što ujedno objašnjava zašto blagonaklono gleda na izbacivanje Dnevnika.Humljanin wrote:Čitaš mu misli pa znaš da je ono što govori zapravo suprotno od onoga sto misli?ExNihilo wrote:Raspudić je vrhunski sofista i manipulator, a intervju na HRTu lijepo demonstrira zašto.
Pa tako, Raspudić će istaknuti kako "postoji mnogo bolja literatura o holokaustu od Dnevnika Ane Franke, poput djela Primo Levija", čime će relativizirati cijelu stvar stvaranjem privida o pukoj zamijeni Dnevnika boljom i edukativnijom literaturom, a zapravo prešućujući da je posrijedi izbacivanje jedine knjige o holokaustu iz školske literature, koja nije zamijenjena ni boljom ni lošijom literaturom, već je naprosto - izbačena.
Tako Raspudić može reći kako on, ustvari, zagovara uvođenje najobziljnije literature o holokaustu u školske klupe, sve dok ispod žita promiče svoju istinsku doktrinu: fašizam.
I nije Raspudić skinuo te lektire sa liste obaveznih djela. On samo komentira.
Raspudić je predstavnik dijela javnosti koji zastupa diskurs relativizacije, on je svojim djelovanjem na svim nivoima omogućio ovo uklanjanje, nije on sam, svi desničari to rade zajedno diljem svijeta, sve je realtivno i sve je podložno tumačenjima, to je novi diskurs, ali se zaboravlja činjenice da se mogu govoriti istinite stvari, ali ne i reći istina, sve zavisi od konteksta u kojem se govori, ti to naravno sve znaš, jer i sam pripadadš tom rasprostranjenom korpusu "neokonzervativaca koji samo preispituje nametnute istine".Humljanin wrote:Čitaš mu misli pa znaš da je ono što govori zapravo suprotno od onoga sto misli?ExNihilo wrote:Raspudić je vrhunski sofista i manipulator, a intervju na HRTu lijepo demonstrira zašto.
Pa tako, Raspudić će istaknuti kako "postoji mnogo bolja literatura o holokaustu od Dnevnika Ane Franke, poput djela Primo Levija", čime će relativizirati cijelu stvar stvaranjem privida o pukoj zamijeni Dnevnika boljom i edukativnijom literaturom, a zapravo prešućujući da je posrijedi izbacivanje jedine knjige o holokaustu iz školske literature, koja nije zamijenjena ni boljom ni lošijom literaturom, već je naprosto - izbačena.
Tako Raspudić može reći kako on, ustvari, zagovara uvođenje najobziljnije literature o holokaustu u školske klupe, sve dok ispod žita promiče svoju istinsku doktrinu: fašizam.
I nije Raspudić skinuo te lektire sa liste obaveznih djela. On samo komentira.
Zelim ostaviti utisak kako sam pametan, pa izvalim nesto sto ni sam ne razumijem u nadi da ni drugi nece, pa ce, u strahu da ih neko ne pocne smatrati glupsonima ustvrditi kako sam ja pametan.omar little wrote:draza mihajlovic trodimenzionalna tragicna licnost centrifuge istorije.
Baviš se opet gatanjem i čitanjem misli. Shvaćaš li da čovjek ni na koji način nije utjecao na tu odluku ministrice. A sa druge strane ni na koji način nije relativizirao nacifašizam ni strahotu holokausta.ExNihilo wrote:
Niko i ne kaže da ih je skinuo on lično. Ističem kako je ideološka pozadina cijele priče lijepo korelirana sa ideološkom matricom po kojoj je ovaj već poznat, što ujedno objašnjava zašto blagonaklono gleda na izbacivanje Dnevnika.
Čovječe Božiji, jedno je medijska slika o nekome, a drugo je stvarna osoba.MaksprotivMarksa wrote: Raspudić je predstavnik dijela javnosti koji zastupa diskurs relativizacije, on je svojim djelovanjem na svim nivoima omogućio ovo uklanjanje, nije on sam, svi desničari to rade zajedno diljem svijeta, sve je realtivno i sve je podložno tumačenjima, to je novi diskurs, ali se zaboravlja činjenice da se mogu govoriti istinite stvari, ali ne i reći istina, sve zavisi od konteksta u kojem se govori, ti to naravno sve znaš, jer i sam pripadadš tom rasprostranjenom korpusu "neokonzervativaca koji samo preispituje nametnute istine".
Nažalost, Raspudić raspolaže sa zavidnim intelktualnim sposobnostima, pa te narative dovodi do savršenstva.
o cemu ti?LBVIEW wrote:Zelim ostaviti utisak kako sam pametan, pa izvalim nesto sto ni sam ne razumijem u nadi da ni drugi nece, pa ce, u strahu da ih neko ne pocne smatrati glupsonima ustvrditi kako sam ja pametan.omar little wrote:draza mihajlovic trodimenzionalna tragicna licnost centrifuge istorije.
O Miljenku Jergovicu, kojem je bolje da se bavi onim sto zna - pisanjem knjizevnosti, a ne filozofsko - politckih eseja.omar little wrote:o cemu ti?LBVIEW wrote:Zelim ostaviti utisak kako sam pametan, pa izvalim nesto sto ni sam ne razumijem u nadi da ni drugi nece, pa ce, u strahu da ih neko ne pocne smatrati glupsonima ustvrditi kako sam ja pametan.omar little wrote:draza mihajlovic trodimenzionalna tragicna licnost centrifuge istorije.
sad te berem, fala.LBVIEW wrote: O Miljenku Jergovicu, kojem je bolje da se bavi onim sto zna - pisanjem knjizevnosti, a ne filozofsko - politckih eseja.
Pa dobro, i ja sam bio nejasan - sorry .omar little wrote:sad te berem, fala.LBVIEW wrote: O Miljenku Jergovicu, kojem je bolje da se bavi onim sto zna - pisanjem knjizevnosti, a ne filozofsko - politckih eseja.
Sta definise jednog fasistu?cyprus wrote:Raspudić niti je fašista (nacionalista jeste, ali ne dovoljno radikalan da bi se okarakterisao kao fašista), ali vala nije ni neki intelektualac, bar prema onome što sam ga ja dosad čuo... Debelo se ovdje precjenjuje, i on, i njegov značaj...
cyprus wrote:Raspudić niti je fašista (nacionalista jeste, ali ne dovoljno radikalan da bi se okarakterisao kao fašista), ali vala nije ni neki intelektualac, bar prema onome što sam ga ja dosad čuo... Debelo se ovdje precjenjuje, i on, i njegov značaj...
Valjda gajenje fasisticke ideje i djelovanje u skladu sa njom.missko wrote:Sta definise jednog fasistu?cyprus wrote:Raspudić niti je fašista (nacionalista jeste, ali ne dovoljno radikalan da bi se okarakterisao kao fašista), ali vala nije ni neki intelektualac, bar prema onome što sam ga ja dosad čuo... Debelo se ovdje precjenjuje, i on, i njegov značaj...