julisiz es grant wrote:Ne, sad ozbiljno.
Zašto je posjedovanje tih slika zabranjeno? Mislim, kome nanosi štetu što neki matori degenerik gleda slike gole djece i drka?
Osim ako se ne radi o nekim snuff-ovima, u šta sumnjam.
U prilog kriminalizacije posjedovanja
navodi se da je dječja pornografija u svim svojim oblicima, koji uključuju
i posjedovanje, jedan od finalnih aspekata spolnog zlostavljanja djece i
maloljetnih osoba i kao takva predstavlja oblik seksualnog iskorištavanja tih
kategorija osoba koje je zabranjeno temeljnim međunarodnopravnim dokumentima
kojima se zaštićuju njihova prava (Konvencija o pravima djeteta,
Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta, Stockholmska deklaracija,
Konvencija o kibernetičkom kriminalu itd.). U prilog kriminalizacije posjedovanja
govori i zaštitna funkcija kaznenoga prava. Apologeti takvog pristupa
ističu da tijela kaznenog progona moraju u suzbijanju online dječje pornografije
svoje napore usmjeriti u dva pravca: prvi je zaštita djece koja se seksualno
iskorištavaju u izradi pornografskog materijala gdje god je to moguće, a drugi
je razbijanje mreže trgovanja odnosno razmjene takvog materijala inkriminiranjem
i procesuiranjem prikupljanja i posjedovanja dječje pornografije. U
smislu zaštite djece vrlo je važno reducirati zahtjev za online dječjom pornografijom
kroz kriminalizaciju posjedovanja, koje time postaje vrlo riskantna i
opasna aktivnost za svakoga tko se na to odluči. Protivnici kriminalizacije posjedovanja
dječje pornografije ističu da se kaznenim progonom osoba koje posjeduju
dječju pornografiju gube dragocjeni svjedoci za kazneni progon proizvođača
i distributera takvih sadržaja koji su najodgovorniji za seksualno
iskorištavanje djece i maloljetnih osoba, da se time primjenjuje kaznenopravna
represija prema osobama kojima je potrebna pomoć (jer se kod mnogih radi o
adikciji kao posebnom obliku psihopatologije) te da se time ugrožava ustavom
i međunarodnim pravom zajamčena zaštita privatnosti građana. Oni nadalje
ističu da identifikaciju žrtava kod dječje pornografije nije moguće ostvariti
kažnjavanjem posjednika jer se uglavnom radi o trećim osobama koje nemaju
kontakata s proizvođačima dječje pornografije i koji ne znaju o kojoj se žrtvi
konkretno radi.21
Zahtjev za kriminalizacijom posjedovanja dječje pornografije polazi od
pretpostavke da se represivnim nastupom prema klijentima, odnosno osobama
koje se koriste takvim materijalom, može na učinkovit način suzbiti proizvodnja
takvog materijala i njegova distribucija. Zbog vrlo jasne logike ograničenja
ponude utjecajem na smanjivanje potražnje potrebno je svaki postupak od proizvodnje
do korištenja (posjedovanja) nezakonitih sadržaja obuhvatiti prijetnjom
kaznenog progona. Ovdje se nazire sličnost s trendovima inkriminiranja dječje
prostitucije. Naime čak i one države koje su vrlo tolerantne kad je riječ o
prostituciji punoljetnih osoba, npr. Nizozemska, slijede trend preuzetih obveza
iz Fakultativnog protokola UN da se potpuna zaštita osoba mlađih od osamnaest
godina ne postiže samo kaznenim progonom onih koji trguju odnosno podvode
te osobe radi pružanja seksualnih usluga već i prijetnjom kaznenim progonom
onih koji se takvim uslugama koriste. Potrebno je, dakle, predvidjeti kažnjivost
ne samo za opskrbljivače dječjom pornografijom (supply side) već i za korisnike
dječje pornografije (demand side, client side). U skladu s tim je i stajalište
Odbora o pravima djeteta, koji provodi monitoring Konvencije o pravima
djeteta, da seksualno iskorištavanje djece, bez obzira na to o kojem se obliku
iskorištavanja radi, mora biti kriminalizirano. Prema navodima onih koji se
zalažu za kriminalizaciju posjedovanja dječje online pornografije, povezanost
seksualnih zloporaba djece i dječje pornografije najbolje se očituje upravo kod
posjedovanja dječje pornografije. Naime, istraživanja pokazuju da osobe kod
kojih je pronađena dječja pornografija i same seksualno zlostavljaju djecu ili
ih na temelju prikupljenog materijala namjeravaju zlostavljati u budućnosti.
Tako je, prema istraživanju koje je 1997. godine provela Inspekcija poštanske
službe u SAD, od ukupno 828 uhićenih osoba zbog posjedovanja dječje pornografije
njih više od 35% prije seksualno iskorištavalo djecu. To, kao i neka
druga istraživanja, vodi zaključku da su osobe koje posjeduju dječju pornografiju
sklonije stvarnom ili potencijalnom seksualnom zlostavljanju djece.
Otpor kriminalizaciji posjedovanja dječje pornografije pružaju zastupnici
liberalističkih teorija. Prema njima, dobro i zlo su kulturalno definirane kategorije.
Ono što je danas nemoralno, sutra može postati moralno. Ono što je danas
društveno neprihvatljiva opscenost, sutra može evoluirati u priznati, pa i estetski
erotizam. U cjelini, pitanje morala jest pitanje kulturalne dinamike, a slobodno
izražavanje seksualnih preferencija pomaže ljudima odrediti vlastitu seksualnu
identifikaciju. Stoga ljudima treba omogućiti slobodan pristup svim seksualnim
sadržajima bez ikakvih ograničenja. S obzirom na to da su ljudi racionalna
bića, oni će znati razumno izabrati primjereno seksualno ponašanje u granicama
kulture kojoj pripadaju. Toliko dugo dok se ljudi tim sadržajima koriste samo u
svrhu svojih seksualnih maštarija ili se bave tim sadržajima s osobama koje na
to pristaju, društvo nema pravo represivne intervencije u takve odnose. Kaznenopravna
intervencija opravdana je tek u slučaju kada konzumiranje takvog
materijala od jedne osobe ozbiljno ugrožava prava drugih, kao što su pravo na
slobodu, život ili zdravlje.22 Ekstremni liberalizam zalaže se za jednakopravnost
tretmana različitih kategorija ovisnika. Tretiranje osoba koje posjeduju dječju
pornografiju kao da se radi o najtežim kriminalcima nikako im ne može pomoći
da prevladaju svoje probleme. Njima je, kao i ovisnicima o drogama, potrebna
pomoć u prevladavanju problema, a ne kazneni progon. Osim toga, kritičari
modela kriminalizacije posjedovanja dječje pornografije ističu da bi dosljedna
provedba odredbe o kažnjivosti posjedovanja dječje pornografije mogla dovesti
do, u najmanju ruku, apsurdnih situacija. Ako je, naime, dopušteno upustiti se
u seksualne odnose s osobom iznad određene dobne granice (koja se u različitim
državama kreće od četrnaest do osamnaest navršenih godina života), nelogično
je inkriminirati zapis, bez obzira na njegovu formu, o tom događaju. Ovdje se
opravdano postavlja pitanje kriminalnopolitičke utemeljenosti modela prema
kojem pravni poredak ne utvrđuje nikakve štetne posljedice za punoljetnu osobu
koja ima seksualni odnos s maloljetnom osobom sve do trenutka stvaranja zapisa
o tom odnosu i bez obzira na dobrovoljnost kao osnovu njegove kreacije te na
korištenje tog zapisa samo za osobne potrebe. Da nije riječ tek o hipotetskim
konstrukcijama, govori i činjenica da se u više navrata pod kvalifikacijom
posjedovanja dječje pornografije, u usporednoj sudskoj praksi, raspravljalo o
slučajevima koji se, neupućenom promatraču, opravdano mogu učiniti
apsurdnim. U predmetu R v. Sharp iz 1999. godine Prizivni je sud Britanske
Kolumbije (Kanada) ocijenio da je zakonska odredba o zabrani posjedovanja
virtualne dječje pornografije (o pojmu virtualne dječje pornografije v. pod 3)
suprotna ustavom zajamčenom pravu na zaštitu privatnosti.23 Iz mišljenja
predsjednika sudskog vijeća u tom predmetu proizlazi kako “nema pouzdanih
dokaza da posjedovanje dječje pornografije znakovito povećava opasnost da
djeca postanu objekti spolnih zloporaba” te da je ono što ljudi drže u svojim
kućama izražaj njihova samoodređenja: “Njihove knjige, dnevnici, slike, odjeća
i ostale osobne stvari odraz su njihovih uvjerenja, mišljenja i savjesti.” Zabrana
sadržana u biću kaznenog djela mora biti u suglasju s načelom fundamentalne
pravednosti (fundamental justice principle) koje proizlazi iz ustava i koje
zahtijeva da rizik od nastupanja društvene štete (social harm) mora biti takav
da opravdava ograničenje ustavom zajamčenog prava kroz primjenu represivne
norme kaznenog prava. Premda sama priroda pornografskog materijala na koji
se zabrana odnosi može ublažiti pravnu snagu ustavne garancije prava na
slobodno izražavanje i zaštitu privatnosti, ona je ne može u potpunosti negirati
jer se pravo na slobodno izražavanje odnosi i na one vrste izražavanja koje su
za većinu ljudi uznemirujuće i šokantne. Što je zabranjena aktivnost bliža
interesima zaštite nekog ustavnog prava (npr. prava na slobodu govora), to
veća mora biti stvarna društvena šteta (social harm) koja opravdava tu
zabranu.
itd itd
https://hrcak.srce.hr/file/129624
a moze se malo i razmisliti.
Govno manje, ako bih za i jedan soj ljudi vratio smrtnu kaznu to bi onda bili ovi...
