Jučer baš razmišljam o sudbini Dražena Šolca, zagrebačkog bubnjara, koji je sad već pravomoćno osuđen na 4 i po godine zatvora i uskoro će vjerovatno na izdržavanje kazne, u nekoj svojoj 60 i nekoj godini života.
Ovaj slučaj najbolji je primjer, šta poroci urade čovjeku i kako dovedu do tužne sudbine, a u ovom događaju, odnosno saobraćajnoj nesreći koju je skrivio, kumovala su tri poroka, svaki na svoj način, a ispričat ću detalje u nastavku.
Dražen Šolc pripada generaciji muzičara rock scene u Zagrebu, rođenih '60-ih godina i nešto je mlađi od ove ekipe koja je harala tom scenom (Azra, Haustor, Parni valjak), gdje su uglavnom muzičari bili negdje '50 i neka godišta.
Bio je izuzetno perspektivan, imao osjećaj za ritam i sound i čak i na svojim ranim počecima, pa je nakon kratkog boravka u P. Valjku kao vrlo mlad, možda je imao 19 godina, nekad ranih '80-ih pokrenuo je sa sada pokojnim basistom Dubravkom Vorihom (svirao godinama sa Prljavim kazalištem), zanimljiv projekat-band pod nazivom Parlament.
To je bila zaista hrabra postavka sa samo dva instrumenta i dosta odvažan pokušaj na tadašnjoj sceni nije baš bilo takvih bendova.
Kroz karijeru je svirao sa Filmom, Prljavcima a i u pratećim bendovima ovih popularnih izvođača u CRO.
Neću dugo "tušiti" o njegovoj karijeri, uglavnom nekad krajem '80-ih nakon raznih "prekomponovanja" sviračkih postava, postaje integrisani dio Parnog valjka, u ekipi sa Husom i Akijem. Tu je svirao dosta dugo, od albuma Sjaj u očima, neke '88-'89. pa na dalje. Obilježio je njihove značajne albume, kao što su Live at ZKM, koncertni-polu-unplugged album sa sredine '90-ih, svirao sa njima veliki koncert povodom 25 godina benda, nekad 2000-te godine,
Hus je inače, imao taj običaj, da svakih par godina, "raspusti" Parni valjak na neko vrijeme, napravi oproštajni koncert, pa opet za par godina okupi ekipu. Ja što znam, do sada su imali su jedno 3-4 "oproštajnih" turneja i koncerata.
Elem, tamo nekad, ne mogu se sjetiti, krajem prve dekade 2000-ih, možda je bila 2009. godina, ide ponovno okupljanje Parnog valjka i dolazi blagi šok. Šoltza nema u ekipi, iako je uredno u Zagrebu, živ i zdrav, tako da je i on sam bio malo iznenađen što su ga "ispalili" i davao neke izjave u medijima, kao "nije im fazon, Husu i Akiju itd.". Šta je dovelo do toga da ga ignorišu, teško je reći, mada se pretpostavljao da su njegovim problemi sa ovisnošću, imali uticaja na takvu Husovu odluku. Tad je nekako u bend došao Dado Marinković, naše gore list (okolina Doboja), koji je i dan-danas bubnjar u P.Valjku.
Uglavnom, snalazio se i "životario" po muzičkoj sceni, jer je dobar instrumentalista i svuda je imao prođu, a onda te 2017. godine, događaj koji će zauvijek promijeniti njegov dalji život.
U tom događaju, kako sam naveo na početku, tri poroka imala su svoje prste, označit ću ih velikim slovima a evo kako se sve odigralo.
Šoltz se probudio u neka doba noći, oko 2-3 ujutro i skontao je da nema CIGARA. Vamo tamo, da li čekati do jutra, ili ne, da li otići u neki dragstor...u razmišljanju šta da čini, popio je jedno PIVO. Krenuo je do grada po cigare sa svojim Renault Cliom, kupio cigare negdje u centru u prodavnici koja je u to vrijeme radila i u gradu (Zagreb ima dosta dinamičniji noćni život od Sarajeva, gdje u 1 ujutro nema nigdje nikog živog) tada sreće svog poznanika, sa njim u priču, gdje ćeš, krenuo kući, dugo se nisu vidjeli i Šoltz se ponudi da ga poveze do kuće, ovaj kaže -važi i krenuše.
Vozio je Ilicom, ide cesta koja ima mislim po dvije trake u svakom smjeru, do njega je išao neki kombi koji staje pješacima na pješačkom prelazu, ali Šoltz u svojoj traci to ne vidi, zbog čega ovaj staje, piči nekih 60-ak kmh. Na pješakom prelazu "pokupio" je pješaka, mladića od nekih 25 godina, kojeg je prebacio preko auta, pa iako nije bila velika brzina, udar je bio dosta jak. Mladić će od povreda preminuti u bolnici nekih 2-3 dana nakon nesreće.
Šoltz ne staje da pruži pomoć ili slično, što bi mu vjerovatno značajno umanjilo kaznu, ali zbog svih okolnosti, malo alkohola kojeg je popio i nešto NARKOTIKA od prije dan-dva, koji će se vidjeti u nalazima, vjerovatno misleći da će policija alko-testom to utvrditi, daje se u bijeg, sakriva i vraća kući. Ali avaj, savjesna građanka je vidjela da je Clio koji je parkiran ispred zgrade ozbiljno oštećen naprijed, vjerovatno od udara i poziva policiji (savjesni građani jako su važni).
Policija dolazi i hapsi ga pored auta, kada se klupko počinje odmotavati.
Njegova odbrana bila je šalabajzerska, tvdio je da je od udara u pješaka, mislio da mu je neko bacio torbu ili neki predmet na auto, da nije stao zbog straha, da mu je suvozač rekao da ne staje, da je mislio da se ujutro prijavi i sl.
Nakon što je uhapšen, nekih 8 sati nakon nesreće, izvađena mu je krv i nalaz je pokazao prisutnost alkohola i nekih sastojaka od narkotika u krvi. Što je najveći "vic" u svemu tome, taj nalaz na alkohol i narkotike će kasnije "pasti" iz raznih proceduralnih razloga (vađenje krvi sa protekom vremena, greške u proceduri i sl.), pa se neće ni uzimati u obzir u drugoj fazi suđenja.
Da ne dužim, događaj je evo nakon devet godina dobio svoj epilog. Sve presude koje su u postupku donosili niži i viši sudovi bile su osuđujuće uglavnom od 3-5 godina zatvora, tako da sada sa nekih 65 godina starosti, kao "friški" penzioner ide u zatvor.
Šta je poenta priče- Nema funkcionalnih poroka. Dosta ljudi "sjedi u krilu" svom poroku, pa pokušava svoj život uskladiti i usmjeriti, da se i za taj porok nađe mjesta, u smislu, evo sve ću ja obaveze uraditi, sve završiti, pa ću ja malo da "akšamlučim" ili popit ću jednu-dvije sa jaranom i dosta.
Nisam vjerovao, kad sam u životu sretao ljude, koji su mislili da mogu biti "funkcionalni" uživaoci narkotika, kao rekreativci, izvan posla i obaveza.
Kad pušaču kažeš da batali, kreće ona priča "Ja samo to imam", " to mi je moj jedini ćeif", "eto još to mi uzmite, pa me ubijte" i slične fraze.
Šoltza je nestanak cigara, doveo do najveće životne tragedije, tj. pokrenuo je taj lanac događaja.
Da li postoje funkcionalne poroklije- postoje, ima ih dosta, koji su prilični alkosi, pa guraju svoj posao i obaveze. Bregović je svojevremeno govorio da je koristio narkotike, kad je ganjao "kreativnu" fazu i morao brzo završiti veći broj kompozicija, radi studija, rokova itd. Njemu donijelo kreativnost, a Ipetu Ivandiću donijelo višegodišnju robiju od koje se nikada nije oporavio.
Kažu da je Čerčil bio funkcionalni pjano, pušio kubanske cigare i živio nekih 90 godina, koliko je imao kad je umro 1965. Ima primjera, da neko može tako neko vrijeme u životu, ali na duge staze- No compromis je jedino rješenje.
Pričam sa svojim sinom, koji je sad u tim tinejdžerskim godinama (15-ak otprilike) o tome kako su straight ljudi, najbolji i najfunkcionalniji ljudi u dosta stvari. Da sačuvaju svoje zdravlje, o tome da i ne govorimo. Pita on mene kako i zašto je tako.
Rekoh evo, kad ne pušiš, ne moraš stalno izlazirti na pauzu, tražiti od raje da stanu sa autom da ti zapališ (imao sam jarana koji nije mogao smiriti sat bez cigare), kod dosta ljudi se u autu ne puši, pa tražio da mu se staje svakih pola sata-sat. Dok nađemo benzinsku ili proširenje, dok on zapali, pa dok se ponovo pokrenemo, do Banja Luke išli 8 sati, ljudi do Beča stignu za to vrijeme.
Onda gdje god ideš, nosaj cigare, upaljač, "lulicu uz guzicu" kupuj cigare, što danas nije mali trošak, ganjaj objekte i kafane gdje se može pušiti, izlaziš kad si na poslu da zapališ, šef te gleda i škrguće zubima što te svako malo nema, teret je to.
S druge strane kad ne piješ, nije te briga kako ćeš voziti nazad nakon izlaska, uvijek si pouzdan, dok tvoji jarani piju i povraćaju, ti "razvoziš" koke kući, zdravstveno si dobar, okretan, potentan.
O štetnosti narkotika ne treba tošiti ni riječi.
Nešto razmišljam, da mi je uspjeti svoju djecu odgojiti i sačuvati od poroka, ne treba ništa drugo, već se možeš smatrati uspješnim roditeljem.
Eto, svašta sam udrobio, ova sudbima Dražena Šoltza me je ponukala na to.
Gledam jučer slike na portalima, sa koncerta Prodigy i baš me iznenadilo kako ima srednje generacije publike, cca 40-50 godina, na koncertu, to nešto tresu glavama to skaču, ja upravo Prodigy nisam volio, iako sam ta generacija koja je bila full publika u vrijeme njihove popularnosti, baš zbog tog njihovog narkotičkog imidža.
Zbog toga sam nekako, na sad zamrzio, već se ohladio od muzike Majki i Bareta, ne mogu više "narkomanskih kreveljenja" valjda stigle godine
