Jos malo o VELIKOM TUZLAKU, Mesi Selimovicu...
Ovaj covek me oduvek fascinirao.
U mladosti sam se pitala kako je moguce da me toliko odusevi roman u kojem dijaloga gotovo i nema...
Mesa je jedan, neponovljiv, neprolazan i uvek aktuelan - veliki pisac i COVEK!
MEŠA SELIMOVIĆ: Pomalo svačiji, a opet samo svoj i ničiji!
Ponedjeljak | 26.04.2010.
Na današnji dan prije tačno jednog vijeka rodio se jedan od najvećih južnoslovenskih romasijera i pripovjedača Mehmed Meša Selimović. Saradnik BLIN MAGAZINA Đorđe Krajišnik vodi nas kroz život ovog izuzetnog čovjeka, koji je kako naglašava Krajišnik "prije svega svoj i veliki, a onda i srpski i bosanskohercegovački i šta ti ja znam čiji već..."
Piše Đorđe Krajišnik
Sada već dalekog dvadeset šestog aprila 1910. godine u Tuzli je, u porodici Selimović, od majke Paše i oca Alije, rođen
Mehmed Selimović. Nadimak Meša dobiće mnogo godina kasnije u svojim beogradskim studentskim danima, i taj nadimak će nositi do kraja života. Djetinjstvo i svoje osnovno-školske i gimnazijske godine Meša je proveo u rodnom gradu. Još u tim školskim danima on je pokazivao veliko interesovanje za knjigu, naročito je, kako je jednom prilikom rekao, bio opčinjen djelima Dostojevskog, kome se vraćao neprestano.
Prvi Mešini poetski i prozni radovi su objavljivani u tadašnjem gimnazijskom listu “Prvijenče”. Po završetku gimnazije, u jesen 1929. godine odlazi u Beograd, gdje se upisuje na studije Pravnog fakulteta. Nedugo zatim, već 1930. godine, i pored dobrog uspjeha na Pravnom fakultetu, uspisuje se na studijsku grupu Srpsko-hrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Tokom svojih studentskih dana igra fudbal u “BUSK-u” (Beogradskom univerzitetskom sportskom klubu), takođe svira harmoniku i gitaru. Diplomirao je 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, češki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Po završetku studija Meša Selimović se vraća u rodnu Tuzlu gdje sve do početka Drugog svjetskog rata radi kao profesor u Realnoj gimnaziji.
Prve ratne godine Meša provodi u Tuzli, gdje 1942. godine zajedno sa svojom sestrom i srednjim bratom biva uhapšen zbog saradnje sa Narodno-oslobodilačkim pokretom, ali zbog nedostatka dokaza bivaju pušteni poslije četiri mjeseca. O tom hapšenju on će kasnije pisati u svom autobiografskom romanu “Sjećanja”. Nakon puštanja iz zatvora, u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ-u i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Nakon toga postaje politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine biva premješten u Beograd gdje do kraja rata obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Između ostalog, nalazi se na dužnosti načelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Takođe, tokom rata je bio aktivni saradnik, tada novopokrenutog, lista “Oslobođenje” gdje je pisao crtice, bilješke i reportaže o ratnim dešavanjima, a bio je i stalni saradnik lista “Front slobode”, organa Anztifašističkog fronata za istočnu Bosnu.
U jeku ratnog vihora Meša Selimović se ženi, i već u junu 1945. godine rađa se njegova prva kćerka Slobodanka. Međutim, taj njegov brak neće dugo potrajati jer u ljeto 1945. godine u Beogradu upoznaje
Daroslavu Darku Božić, kćerku
Živorada Božića, divizijskog đenerala bivše jugoslovenske vojske. Već tada Selimović se zauvijek zaljubljuje, i uprkost osjećaju krivice i unutrašnjim kolebanjima Meša se odlučuje da napusti ženu i kćerku i seli se kod Darke. Jer, kako je govorio, nije više mogao zamisliti svoj život bez nje.
U decembru 1944. godine nakon oslobođenja Tuzle, Mešin stariji brat
Šefkija, postavljen je za rukovodioca Odsjeka za raspolaganje zapljenjenom neprijateljskom imovinom. Među zapljenjenim stvarima nalazio se i jedan “solidan kućni nameštaj”. Kako je Šefkija očekivao dolazak svoje žene Dese, i budući da im je kuća bila posve opustošena i opljačkana,odlučio je da uzme jedan, najneophodniji, dio tog namještaja kako bi imao gdje smjestiti svoju porodicu. Međutim, nakon što je saznao za to komandant Trećeg partizanskog korpusa Vlado Popović zatražio je da se “zbog pljačke narodne imovine, Šefkija Selimović uhapsi”. Nakon hapšenja donesena je odluka, uz olakšavajuću okolnost da on potiče iz ugledne partizanske porodice, da mu se oduzmu vojni činovi i da bude poslat u jedinicu kao običan vojnik. Poslije puštanja iz pritvora Šefkiju su, dok je išao glavnom Tuzlanskom ulicom , vidjeli neki borci koji su odmah protestoivali u štabu Korpusa zbog njegovog puštanja na slobodu. Nakon ponovnog ispitivanja, odlučeno je da bude predat na vojni sud, vojni sud donosi odluku da Šefkija Selimović bude streljan, zato što je uzeo “krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice”. Iz zatvora je bratu Meši poručio da je nevin, nakon toga je streljan, nikada se tačno nije saznalo kad je streljan i gdje je sahranjen. Ovaj događaj mnogo je pogodio Mešu Selimovića, i na svojstven način taj će događaj kasnije obilježiti gotovo cjelokupno Mešino književno stvaralaštvo. Jer, skoro svaki njegov roman biće protkan tom niti izgubljenog brata, njegove trauma izazvane tim gubitkom postaće glavna smjernica, osnovna nit vodilja, njegovog književnog stvaralaštva.
Kako je sam govorio, bilo je neophodno da prođe mnogo godina kako bi u njemu pravilno sazrela bol za izgubljenim. Kako ne bi govorio jezikom mržnje on je u svojoj dubini stvarao jednu veliku misao, koja je čekala trenutak svog potpunog sazrijevanja da bi izbila na površinu. To će se zaista i dogoditi čitavih dvadeset godina kasnije kada se pojavljuje njegov najznačajniji roman
“Derviš i smrt”.
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada;
Nikuda ne žure, jer sam život žuri;
Ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi;
Zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno;
Malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi;
Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom;
Dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo, boje se promjena, jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro;
Čudan svijet, ogovara te, a voli, ljubi te u obraz, a mrzi te, ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove;
Živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada;
Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni - sve su to oni i sve između toga;
A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja i sve ovo što govorim, kao o sebi da govorim,
Meša Selimović
Godine 1947. Meša se ženi sa svojom velikom ljubavlju Darkom. Zbog razvoda sa svojom bivšom ženom i novog vjenčanja biva isključen iz članstva Komunsitičeke partije, a nemalo zatim dobija i otkaz s posla kojeg je do tada obavljao. Zbog te novonastale situacije, sa svojom suprugom, seli se u Sarajevo gdje postaje profesor u “Višoj pedagoškoj školi”. Po dolasku u Sarajevo počinje i Mešin plodonosni književni rad. Već iste godine, u izdanju sarajevske “Svjetlosti” objevljena mu je pripovijetka “Uvrijeđeni čovjek”, pored toga veoma je aktivan u tadašnjem književnom životu grada Sarajeva. Meša tih godina postaje stalni saradnik novopokrenutog književnog lista “Brazda”, u tom listu objavljuje niz radova o najznačajnijim bosanksohercegovačkim piscima, kao i radove drugog sadržaja, takođe, aktivno prati i sva druga dešavanja vezana za kulturu, kao što su pozorište, film i slikarstvo. Godine 1949. postaje član “Udruženje književika Bosne i Hercegovine”. Iste godine spletom čudnih okolnosti rukopis njegove knjige pripovijedaka pod nazivom “U oluji” koji je bio predat na štampanje, biva izgubljen u sarajevskoj “Narodnoj prosvjeti”. Napokon, 1950. godine u izdanju zagrebačke “Zore” izlazi njegova prva zbirka pripovijedaka pod nazivom “Prva četa”. Tih godina sarađuje takođe i sa beogradskim “Književnim novinama”, a izabran je i za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje predaje nastavni predmet Romantizam.
Da je život ovog književnika bio obilježen raznim kontraverzanim stvarima pokazuje i to da Meša Selimović 1953. godine savim bezrazložno, i bez ikakvog dodatnog obrazloženja ostaje bez posla. On je ovako govorio o tome: “I onda se desila čudna stvar. Meni je otkazano povjerenje. Nikad nisam saznao zašto. Ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom. I te četiri godine sam radio razne poslove, koji nisu imali nikakve veze sa književnošću, da bih prehranio porodicu”. Ipak, poslije gotovo četiri godine, koliko je bio udaljen iz književnog i kulturnog života, Meša se ponovo vraća u kulturni život Sarajeva. Tokom 1957. godine postavljen je za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje će provesti nepune četiri godine. Nakon toga postaje glavni i odgovorni urednik časopisa “Život”, a nedugo zatim i urednik IP “Veselin Masleša”. 1961. godine izlazi druga Selimovićeva knjiga pripovijedaka pod nazivom “Tuđa zemlja”, a nekoliko mjeseci kasnije izdavačko preduzeće “Svjetlost” objavljuje prvi roman Meše Selimovića “Tišine”. Iste godine postaje i glavni urednik “Svjetlosti”. A zatim dobija mjesto predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
1962. godine za svoj roman “Tišine” dobija Šetoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Narednih nekoliko godina Selimović je takođe obilježio aktivnim i plodonosnim književnim radom. Najznačajnije njegova ostvarenja u tom periodu jesu, roman “Magla i mjesečina” koji je izažao 1965. godine u izdanju IP “Svjetlost”, a godinu dana kasnije izlazi knjiga pod nazivom “Eseji i ogledi” u izdanju IP “Veselin Masleša”.
Napokon, godine 1966. Meša Selimović završava svoj najznačajniji roman “Derviš i smrt”. Ovaj roman predstavlja jedno od najznačajnijih književnih ostvarenja nastalo na jeziku jugoslovenskih naroda, u njemu je do izražaja došlo sve ono što je ovaj književnik godinama nosio u sebi. Kroz roman “Derviš i smrt” Selimović je izgradio jednu posve novu dimenziju tadašnjeg jugoslovenskog romaneskonog diskursa. Dao je jednu drugačiju sliku svijeta. Kroz lik Ahmeda Nurudina data nam je slika pojedinca u sukobu sa svojim Ja, koje izrasta iz njegove nemogućnosti da se suprostavi društvu koje mu svakodnevno postavlja nove ispite, na koje je veoma teško odgovoriti. A svemu tome doprinosi jedna porodična tragedija, gubitak brata koga je progutao sistem, kome Nurudin svojim duševnim stanjem i položajem ne uspjeva nikada u potpunosti da se odupre, pa čak ni onoga trenutka kada on postaje dio te mašine vlasti, kada on postaje mehanizam tog sistema. Lutajući između krajnosti, između neostvarene ljubavi iz prošlosti, koja ga poput utvare sve vrijeme prati i podsjeća na ono izgubljeno, i nemogućnosti suprostavljanja nedaćama sadašnjosti, Nurudin iz svjetla svog imena neprestano naginje da pređe na tamnu stranu, odnosno, da dospije u stanje potpunog pomračenja uma. Ipak, jakom vjerom on uspjeva održati svoj duh u prividnom stanju ravnoteže, ali u tom stanju on trajno ostaje duboko nesretan i izgubljen.
Sam Meša je za tok pisanja ovog romana rekao:” Ja nisam imao muka sa Dervišem. Išao je prilični lako. Pisanje mi je pričinjavalo radost... To je veliki dug romana, preko 400 stranica... Sve je bilo nakupljeno u meni i jednostavno je išlo”. Ovo nam samo može potvrditi činjenicu da su traume iz njegovog ličnog života odigrale značajnu ulogu u nastanku ovog romana, i da je gubitak brata ostavio snažan pečat na sve ono što je ovaj književnik kasnije radio. Ipak, on se na neki način u nekim svojim kasnijim pisanjima distancirao od takvih shvatanja. Povodom toga Selimović je rekao: “Nezahvalno je, nepotrebno i neukusno govoriti o događajima iz ličnog života koji su poslužili kao osnova za književno delo. Malo je uzeto iz moga ličnog života, a opet, sve što sam napisao - moje je lično iskustvo. Prema tome, ništa nije autobiografsko, naročito ako uzmem u obzir ne samo ono što sam neposredno doživeo, nego i ono što sam izvukao iz podsvesti, kao metapsihološki izvor. A, toga je mnogo, naročito u mojim docnijim delima, i gotovo bih rekao da se po toj osobenosti poistovećujemo s ličnostima koje nismo susretali. Na osnovi vlastitih skrivenih misli i osećanja može se ceniti vrednost književnog dela i moć prodiranja u ljudsku dušu. Naravno, najvažniji podsticaj za pisanje je iskustvo, sam život, moj i tuđ, najpre moj a, zatim, svačiji”.
Nakon romana “Derviš i smrt” Meša Selimović i dalje nastavlja svoj bogat književni život. Prvo se pojavljuje studija “Za i protiv Vuka” u kojoj iznosi neke bitne poglede vezane za rad Vuka Stefanovića Karadžića, i njegovu reformu Srpskog književnog jezika. Početkom februara 1967. godine jednoglasnom odlukom dobija NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 1966. godini. Iste godine Narodno pozorište u Zenici postavlja na scenu predstavu “Derviš i smrt”, a nekoliko godina kasnije, tačnije 1974. godine, ovo književno djelo doživjeće i svoju ekranizaciju u režiji Zdravka Velimirovića. Naredne godine, u vrijeme kada su cijelom Europom, pa i Jugoslavijom bjesnili veliki studenstki nemiri, Meša dobija brojna priznanja za svoj rad. Prvo biva izabran za člana Izvršnog odbora “Sterijinog pozorja”, a nedugo zatim,u martu mjesecu iste godine, postaje dopisni član SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti), kao i redovan član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Krajem te godine dobija i Njegoševu književnu nagradu.
Godine 1970. objavljen je roman “Tvrđava”. Ovaj roman uz prethodno pomenuti “Derviš i smrt” predstavlja najznačajnije književno ostvarenje ovog velikog pisca. “Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija”. Tvrđava je, kako je Meša govorio, djelo o Ahmetu Šabi. On želi da nađe most do drugih ljudi, želi sa sebe skinuti okove tvrđave, želi isplivati iz svoje pozicije u sjeni, doći među druge ljude, postati viđen i dostojan čovjeka. I onoga trenutka kada biva posve ponižen, i kada zbog svog zanesenog govora biva okaljan tuđim izmetom, on ne posustaje. I tada on želi naći put van iz svog začaranog kruga, iz svoje tvrđave. Jer, zna da mržnja može samo otrovati njegovo srce, i usljed teškog života on vjeruje u ljubav, i tom svojom vjerom uspjeva ostati vedar i čitog duha. I u tome i jeste suštinska razika između Ahmeta Šabe i Ahmeda Nurudina. Pa iako je radnja romana smještena u vrijeme 17. vijeka, situacije u koje dospjeva Ahmet Šabo su posve univerzalne i savim moguće i u našem, savremenom vremenu. Jer, sudbina glavnog junaka ovog romana jeste i sudbina svakog običnog čovjeka kada dođe u sukob sa društvom, ili u sukob sa sredinom u kojoj živi. I zaista, kada malo promislite o tome, i pogledate stvarnost u kojoj danas živimo, zar Vam se ne čini da svi mi pomalo ličimo na onog Ahmeta Šabu, da baš onoga kome govore “Lovi ribu Ahmete Šabo”?
Iste godine kada se pojavio roman “Tvrđava” u izdanju srajevske “Svjetlosti” izlazi i knjiga pripovijedaka “Djevoka crvene kose”. Kao i sabrana djela Meše Selimovića, takođe u izdanju “Svjetlosti”. Meša će 1970. godine dobiti još jedno značajno priznanje, a to je nagrada AVNOJ-a. Godinu dana nakon objavljivanja “Tvrđava” doživljava i svoju scensku izvedbu. Naime, sarajevsko Narodno pozoriše postavlja je i počinje izvoditi kao dramu u dva dijela. Te godine Meša Selimović postaje počasni doktor Univerziteta u Sarajevu. A već 1972. godine Selimović odlazi u penziju. Iz razloga neslaganja sa tadašnjim političkim rukovodstvom u Bosni i Hercegovini, koje je Selimović pokazivao na različite načine, kako svojim izjavama tako i svojim pisanjem, zajedno sa svojom porodicom napušta Sarajevo i odlazi živjeti u Beograd. Gdje će sve do smrti nastaviti živjeti i stvarati. U periodu od seljenja u Beograd pa neposredno do same smrti Meša je aktivno nastavio svoj književno i kulturno djelovanje. Prvo je 24. marta. 1974. godine izabran za redovnog člana SANU. Potom iste godine izlazi još jedan jako značajan roman pod nazivom “Ostrvo”. Dvije godine nakon tog ostarenja izlazi i autobiografski roman “Sjećanja” u kome nam Meša priča svoju životnu priču. U tom periodu je povodom tridesetogodišnjice aktivnog književnog rada, udruženje izdavača objavljuje Sabrana djela Meše Selimovića. Tih godina on je takođe započeo i rad na svom romanu “Krug”, nažalost, smrt ga je spriječila da dovede do kraja i to djelo. Ono je ipak, iz Mešinih neodvršenih rukopisa, posthumno objavljeno u izdanju “Beogradskog grafičkog zavoda”.
Meša Selimović je na svoj posljednji put otišao 11. jula. 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. I savim je sigurno, da je ovaj veliki romansijer zauvijek ostavio neuništivu tvrđavu sagrađenu svojim veličanstvenim djelima.
Međutim, da na ovim nečasnim balkanskim prostorima ništa nije sveto pokazalo se i na liku i djelu Meše Selimovića. I on je kao i mnogi drugi njegovi savremenici i književni saputnici bio žrtva pohlepnih nacionalističkih nemani, koje su se nemilosrdno još za njegovog života otimali o njegov lik i djelo, vršeći pri tome političko nasilje nad ovim velikim književnikom. Godinama se zaista mnogo raspravljalo o Meši Selimoviću, i danas ga prisvajaju i o njega se otimaju sa raznih strana. Kako bih ovom prilikom izbjegao bilo kakav lični sud o tome kome on zaista pripada, i da li on može bilo kome zaista pripadati, u nastavku ću dati nekoliko Selimovićevih ličnih razmišljanja u vezi toga:
Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima - svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti...”
"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom…"
Kako god bilo, Meša je nama ostavio u amanet neprocjenjivo bogatstvo, a mi treba da gledamo kako ćemo ga sačuvati, i kako ga neukaljati svojim bezumljem. Jer, kako je on govorio: “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo”.
Tako je govorio o nama malima, a on je prije svega svoj i veliki, a onda i srpski i bosanskohercegovački i šta ti ja znam čiji već.
(BLIN)
http://banjalukain.com/scena/pomalo_sva ... --c-iji~ex
