Jedan od najvecih antisemita i mrzitelja Zidova medu juznim Slavenima jeste svetac SPC i Nikolaj Velimirovic. SPC ga je u sveca proglasila ne tako davno, kada je krenuo historijski revizionizam na ovim prostorima. Za sve one koji zele bolje razumjeti SPC neka citaju knjige i tekstove pokojnog Mirka Đorđevića. Jedna se nalazi na ovom linku
Za razumijevanje SPC preporucujem i tekst Svetog Nikolaja Velimirovica, O nacionalizmu Svetog Save.
Nacionalizam Svetoga Save
"U žalosnoj zabludi žive oni naši ljudi, koji misle da je odvajanje nacionalizma od vere, i države od crkve rezultat nekog "progresa"... Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anolmalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u nasoj istoriji.
Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi."
Nikolaj Velimirović "Nacionalizam Svetoga Save", u: Nikolaj Velimirović San o Slovenskoj Religiji: Odabrane misli i besede, Slobodna Knjiga-izdanja Vladimira Maksimovića, Beograd 1996 (str. 36)
(Nacionalizam Svetoga Save predavanje održano na proslavi Nedelje pravoslavlja u Beogradu 1935)
O Jevrejima
Otac moj, Otac vaš! govorio je Gospod Hristos kad je u čovečjem telu hodio među ljudima. Otac nebesni, Otac je svetlosti i svakoga dobra. Otac Hristov, otac je i svih hristijana, sve dece Hristove. Milion puta Hristos je nazivao Oca svoga Ocem i Svojih Apostola i Svojih sledbenika. Otuda i svi ljudi i svi narodi, koji su se krstili u ime Hristovo, priznali su večnoga Boga Oca za svog Oca, po otkrovenju Sina Božjeg Isusa Hrista i po nadahnuću Duha Svetoga. Još je zapovedio Gospod: ocem ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan otac koji je na nebesima (Mat. 23:9)
Eto tako je govorio Gospod o Ocu onih koji su Njega poslušali i Njemu posledovali, o Ocu od Koga je On rođen i od Koga Duh Sveti ishodi. Nasuprot tome Ocu svetih, postoji i otac tame i zlobe, i tome ocu privoleli su se svi protivnici Hristovi, svi protivnici svetlosti, svi protivnici ljubavi. Taj otac mraka i zlobe i mržnje jeste đavo. Njemu su se privoleli bili starešine židovskog naroda u vreme Boga vo ploti. Iako to oni nisu ni znali ni priznavali, svevideći Hristos je video i posvedočio im: Vaš je, veli otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite (Jov. 8:44). Jer veli opet, kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene; jer ja od Boga izađoh i dođoh (Jov. 8:42)
Ali mnogi Jevreji nisu primili te reči, nego su bili ustali protiv Hrista, i pogazili Ga i umrtvili, na svoju večnu smrt. Zaslepljni satannom ko i Juda oni nisu videli Boga u Hristu. Zadahnuti smradnim duhom satane, oni su Hrista sudili i ubili. I povrh svega, oni su se pokazali gori protivnici Božji nego li neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu reč: Krv Njegova na nas i na decu našu! Tako je ta nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagoreva sva njihova slagališta spletki protiv Hrista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov. Ăavo ih je naučio kako da ustanu protiv Sina Božjeg Isusa Hrista. Ăavo ih je učio kroz sve vekove do sada kako da se bore protiv sinova Hristovih, protiv dece svetlosti, protiv sledbenika Jevanđelja i života večnoga.
U toku vekova oni koji su raspeli Mesiju Gospoda Isusa Sina Božjega, stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za Ăavola. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog Ăavola protiv Oca nebesnog i porotiv Sina Njegovog Jedinorodnog, od Deve vaploćenog i protiv svetinje Duha Svetoga.
To Evropa ne zna, i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda. Ona pre svega ne zna čija je. Onda ona ne zna ko joj je prijatelj a ko neprijatelj. Ona ne zna koga da zove Ocem a koga Sinom, zbog čega je popljuvano u njoj očestvo i sinovstvo, roditeljstvo i čedstvo. Ona ništa ne zna osim onog što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti. Njeni najuceniji sinovi su bezbožnici (ateisti), po receptu Židova. Njeni najveći naučnici uče da je priroda glavni bog, i da drugog Boga izvan prirode nema, i Evropa to prima. Njeni političari kao mesečari u zanosu govore o jednakosti (ignoranciji) svih verovanja i neverovanja, tj. ono što Židovi hoće i žele, jer im je potrebno prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, da bi posle potisli hrišćanstvo i učinili hrišćane bezvernim, i stali im petom za vrat. Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svoga jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem.
Braćo moja, što Židovi tako čine protiv Boga Oca i Sina Božjeg Gospoda Isusa Hrista, to nije nimalo za čuđenje. Jer je sam Gospod Hristos, vidoviti i nepogrešni, rekao da je otac njihov đavo i da oni čine slasti oca svoga. Ali je za čuđenje da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe. To je za čuđenje u naše vreme, i nista više u svetu. Sve drugo je manje važno ili nevažno. Ali je najvažnije kako je hrišćanska Evropa postala sluškinja Židova i kako je otpala od Oca svetlosti i priznala đavola za svoga Oca u svima mislima i zeljamai delima svojim. O tome treba da mislite, braćo Srbi, i u vezi s tim da ispravljate put svoj pre svojih misli, želja i dela. Da se ne nađete kao sinovi satanski! Nek vam je Hristos u pomoći. Amin.
Nikolaj Velimirović "O Jevrejima", u: Nikolaj Velimirović Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor: (iz logora Dahau), Ihtis-hrišćanska knjiga., Beograd 2000 (str. 193-194)
Govor na odru Dimitrija V. Ljotića
Na putu iz Ilirske Bistrice u Sv. Petar kod Gorice u automobilskoj nesreci poginuo je 23. aprila 1945., oko 22 časa, Dimitrije Ljotić. On je išao u štab vojvode Momčila Ăuića da se pozdravi sa Episkopom Nikolajem uoči njegovog odlaska iz Slovenije. Mrtvo telo Dimitrija Ljotica preneseno je u kapelu Dinarske četničke divizije gde je posle pomena Episkop Nikolaj održao govor u kome je rekao sledeće:
***
"Da je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena, i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To je Tvoja volja i mi joj se moramo pokoravati.
Kada se jedan kamen baci u vodu, on pravi koncentrične krugove koji se šire. Tako i smrt Dimitrija Ljotića ide tugom njegovoj porodici, njegovoj majci Ljubici, tamo daleko u Smederevu, njegovoj supruzi Ivki, njegovom bratu Jasi, njegovim sinovima i njegovoj kćeri. Drugi krug ide krugu dobrovoljaca, njegovim saputnicima i jednomišljenicima u miru i ratu, u dobru i zlu, u radosti i zalosti. Treći krug ide sa dičnim četnicima, k onom kome je već četri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač. I sad dolazi i četvrti krug, koji obavlja ceo svet, jer Ljotić nije bio samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi, svetu.
Dimitrije Ljotić bio je državnik, učitelj i hrišćanin. On nije bio samo državnik, on je bio hrišćanski državnik. Za poslednjih sto pedeset godina, mi smo imali velikih političara, velikih ljudi kao što su Garašanin, Jovan Ristić i Nikola Pašić, ali to su ljudi bili veliki za svoje vreme, i u granicama Srbije dok je Dimitrije Ljotić zašao u velike krugove svetske politike. To je bio političar sa krstom. Imao sam prilike da ga čujem u manastiru Žiči kada je rekao: "Srpski narod neće biti srećan dok sav svet ne bude srećan." On je bio učitelj koji je učio najpre delima, pa teko onda rečima, upućivao je, i sam je bio primer. Nikada nije govorio a da delom nije pokazao. Ništa nije bilo da je govorio, a da nije delom ostvario. O, da su takvi bili naši učitelji! Hristos je rekao: "Treba raditi pa učiti, a ne samo učiti." O njemu će se govoriti kao čoveku, državniku i dubokom hrišćaninu, i tu je on bio najveći. On počinje od sebe, a to koristi svetu. Ako pocinješ od periferije, od drugog, a ne od sebe onda ne koristiš nikome. To je bilo njegovo geslo, Dimitrije Ljotić je bio čovek duboke vere. On je kao ministar Pravde dodavao kadionicu svešteniku u crkvi. Mnogi su se tome rugali, ali on se nije stideo. On je govorio: "Ja idem da ispitujem volju Gospodnju, pa kad je saznam ići ću za njom, ne obazirući se ni levo ni desno." Bez Dimitrija Ljotića oseća se velika Praznina, a to je praznina koja se ne može lako popuniti.
Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoriti Njegovoj volji. Ako je drvo odsečeno, ali iz odsečenog drveta nikle su mnoge mladice, a to su mnogi i mnogi Ljotići. Ako je pao Dimitrije Ljotić, desetine hiljade srpskih junaka pod oružjem zajednički sjedinjeni, ne pojedinci, nego zajednički su zamenici Dimitrija Ljotića. Dimitrije Ljotić je čovek koji je nadahnjivao ljude. Nosio je teški krst i u ratu i u miru, jer ni u miru mu ljudi nisu hteli dati mira. A u ratu je izvršio svoju dužnost i kao vojnik i kao građanin. Baš oni koji su bili na površini i koji su bili glava narodana nisu ga razumeli. Zato smo i propali što nismo znali ceniti takve vrednosti.
Bog ga je uzeo baš u svoje vreme. Reći će neko: uzeli su nam ga. Ali ga nisu uzeli, jer je on dao uput svojim životom i svojim trudom do sada. Koliko poniznosti, kakav asketizam, isposnik Svetogorski, kakve molitve, dečje miline!
Mi blagodarimo njemu, njegovoj Svetosti i ja, zahvaljujem mu što smo došli iz zatočenja do Beča, i od Beča ovamo. Mi ne možemo to nikada zaboraviti najvernijem sinu Srpstva.
Kad sam govorio sa njim u Beču o sjedinjenju naših narodnih nacionalnih snaga, on je, govoreći o onome za koga sam rekao da mu je već četri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač, smerno odgovorio: "On neka zapoveda, ja ću slušati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge prati." I došlo je jedinstvo.
Ko je poznavao tog čoveka, morao ga je voleti. On je bio ideolog, svetski, široke duše, lav u hrabrosti a jagnje u krotkosti. Govorio je: "Ako učinim sve narode srećnim, bićemo i mi srećni. Čedo Milić veliki mostarski junak, rekao je: "Još sam video junaka, ali junaka kao Ljotića nigde." O njemu će se zato pisati knjige. Pisaće ne samo Srbi, nego i svi Evropljani koji su ga poznavali.
Bilo je ljudi koji su govorili da on voli da prima od nekud, da sakuplja, da gomila. Ali gde su njegove kuće? Gde su mu polja? Ja toga ne vidim. Ali je bio veliki bogataš duhom, poštenjem, verom. Duhovan čovek, karakteran, pošten odlučan i religiozan. On je bio toliko bogat dušom, da je od nje mogao dati i drugom, pozajmiti ostalima uvek spreman da dade saveta i lepu reč. Za njega politika nije bila akrobatika, nego etika. On je bio reprezentator duše i srca srpskog, čari i istine srpske. On je bio ideolog hrišćanskog nacionalizma.
O je voleo svoje vojvode. On je to meni pričao, a isto o njemu pričale su mi i vojvode, i kružile pohvalnice o njemu.
Jedan veliki vojvoda, koji je ovde među nama, rekao mi je jednom prilikom pre kratkog vremena: "Ne mogu se od njega odvojiti. Reči iz njegovih usta teku kao med. On je pravi reprezentator srpske politike." On je dao toliko od sebe, pa da je živeo još pedeset godina, on ne bi imao šta više da da. On je u svojoj ideologiji obuhvatao sve grane narodnog života.
Žalimo ga svi, žale ga svak. Žale ga i Nemci. Mnogi su mu prebacivali da se suviše naslanja na Nemce. I to baš oni koji nisu bili narodni ljudi, koji poseduju vile i bogatstva, i koji kao jazavci pripremaju sebi unapred bogatstvo za sto godina. Ali, on je najviše kritikovao Nemce, i baš zato su ga oni poštovali. Kritikovali su ga samo oni koji ga nisu poznavali.
Koliko je samo voleo svoje vojnike. Pričao mi je jedan oficir iz njegove pratnje: "Kada smo odstupali iz Beograda, na putu smo zastali i delili hranu vojnicima koji su bili gladni. Kada smo podelili hranu, prišao sam Ljotiću i rekao mu da je još ostalo hrane samo za mene i njega. Našta mi je on rekao: "Podeli i to. Mi ćemo lakše. Sada i tako idemo da spavamo, a lakše se spava kad se ne jede." I tako sam učinio." On je poštovao čoveka iznad vega, samo najpre i iznad svega - Boga.
On je bio veliki čovek. Ono što je posadio, uhvatilo je duboka korena. I sve što je uradio, mirisaće. Dobrovoljci, pevajte u slavu Dimitrija Ljotića! Četnici, pletite vence slave! Srbi, spominjite Dimitrija Ljotića!
Pala je najveća žrtva. Bože, ne traži više. Bože, dosta, molimo Te: uzeo si mnogo i kao najveću žrtvu, njega! Bože, neka bude dosta.
Ja verujem da je ova velika žrtva kapija koja će nas dovesti do slobode. Dimitrije Ljotić je kapija naše nove Otadžbine.
Zato svi, braćo, molimo se za dušu velikog čoveka i neka ga primi u carstvo svoje. Neka nam Bog usliši molitve, a njemu neka da mesto koje zaslužuje.
Bog da prosti dušu Dimitrija Ljotića! Vo vjek i vjekova, Amin.
Nije mrtav Dimitrije Ljotić. On sada pripada čitavom Srpstvu. On sada pripada nebeskoj Srbiji. A mrtvi su jači nego živi. On je sada jači, nego kada je bio živ. On je sada jači, nego kada je bio živ i sputan. On sada još više radi i poseduje više snage. On tek sad radi. Hvala mu."
(April 1945)
NIkolaj Velimirović "Govor na odru Dimitrija V. Ljotića" u:
Nikolaj Velimirović San o Slovenskoj Religiji: Odabrane misli i besede, Slobodna Knjiga-izdanja Vladimira Maksimovića, Beograd 1996 (str. 57 do 61)
Odlomak iz knjige Milorada Tomanića:
Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
Sličnost između Adolfa Hitlera i Svetog Save
U maju 1991. bilo je još "dobrih znakova". Posle više od tri decenije, iz Amerike (iz porte manastira Sv. Save u Libervilu, kod Čikaga) prenete su mošti čoveka čiji je duh suvereno vladao Srbijom od sredine 80-ih godina; čoveka koji je nosio odlikovanje nacističke Nemačke i koji je u trenutku lucidnosti otkrio da postoje značajne sličnosti između Adolfa Hitlera i svetoga Save; čoveka čija se misao mnogima učinila kao dobro opravdanje da srpski nacionalizam 80-ih i srpski socijalizam 90-ih stope u srpski nacionalsocijalizam (nacizam). Taj čovek je bio vladika žički Nikolaj Velimirović. Tako je vladika Nikolaj, posle 35 godina, u Srbiji bio prisutan i duhom i telom (tj. njegovim ostacima). Vraćen je mrtav tamo gde sam nije hteo da se vrati živ. Naime, posle drugog svetskog rata, ne želeći da žizi u komunističkoj Srbiji i Jugoslaviji, vladika Nikolaj je otišao u Ameriku. Objašnjavajući taj svoj postupak imao je običaj da kaže: "Kada kuća gori - požar gasite izvana". Iako je u Srbiji početkom 90-ih još uvek važilo "i posle Tita - Tito", mošti vladike Nikolaja su prenete iz Amerike u nadi da mu mrtvom komunizam u Srbiji neće smetati i da bi, možda, iznutra mogao da ugasi ono što živ nije mogao izvana.
* * *
Vladika Nikolaj Velimirović je rođen 23. decembra 1880. godine (po starom kalendaru), ili 5. januara 1881. (po novom), u malom selu Lelić nedaleko Valjeva. Bio je najstarije dete oca dragomira i majke Katarine, koji su imali još osmoro dece. Kada je završio osnovnu školu i gimnaziju, Nikola Velimirović je pokušao da se upiše na vojnu akademiju, ali ga je lekarska komisija odbila zato što je bio sitan telom i uzak u grudima. S mukom je primljen i u Bogosloviju. "Na prijemnom ispitu kod svog episkopa pokazalo se da Nikola ima slab sluh za pevanje, pa još kada ga je episkop video onako malog, bez obzira na sve bogatstvo njegove duše, rekao je: 'Ĺ ta će nam ovaj? Zašto da šaljemo ovo slabunjavo dete? Neće izdržati tamo, umreće, te ćemo uzalud baciti pare.' Međutim, dete se nije pokolebalo, i bilo je primljeno." 1
U Bogosloviji Nikola Velimirović je postigao daleko šire obrazovanje od onog koje je predviđeno. Mnogo je čitao i "proučio Tolstoja, Dostojevskog, Ĺ ekspira, Puškina, pa i Marksa i mnoge druge svetske pisce i domaće pisce i filozofe". 2
Ĺ kolovanje je nastavio u Rusiji, Nemačkoj i Ĺ vajcarskoj (starokatolički univerzitet u Bernu), gde je stekao doktorat iz teoloških nauka. Zvanje doktora filozofije stekao je na Oksfordskom univerzitetu. Po povratku u Srbiju, zamonašio se u manastiru Rakovici, pored Beograda, 20. decembra 1909, dobivši ime Nikolaj. Kada je počeo Prvi svetski rat, vlada Nikole Pašića ga je poslala da u Engleskoj i Americi diplomatski deluje protiv austrougarske propagande i da afirmiše pravednu borbu Srba. Poznati srpski naučnik Mihailo Pupin, koji se u to vreme angažovao na istom zadatku, rekao je: "Ono što je u srednjev veku za Srbiju učinio sveti Sava pred inostranstvom, to je ovih dana učinio Nikolaj pred Anglosaksoncima." 3
Po završetku Prvog svetskog rata, dok je još bio u Engleskoj, Nikolaj Velimirović je izabran za vladiku žičkog (25. marta 1919.), ali je već sledeće godine premešten u Ohridsku eparhiju. Nekoliko godina kasnije (1934) vraćen je u Žiču. Kada je počeo Drugi svetski rat, Nemci su vladku Nikolaja stavili u kućni pritvom u manastir Ljubostinju, a onda je 3. decembra 1942. poslat u manastir Vojlovac, blizu Pančeva. Godine 1943. u isti manastir doveden je i tadašnji patrijarh srpski Gavrilo Dožić. Krajem leta 1944. obojicu su poslali u koncentracioni logor Dahau. Na kraju Drugog svetskog rata i patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj zatekli su se u Sloveniji. Posle jednog vremena provedenog u zapadnoevropskim zemljama, patrijarh Gavrilo se vratio u Srbiju i ponovo preuzeo vođenje Srpske crkve, dok je vladika Nikolaj odlučio da ode u Ameriku. Tu je i umro 18.marta 1956. godine, u ruskom manastiru Sv. Tihona u Pensilvaniji, a sahranjen je u srpskom manastiru Sv. save u Libervilu.
Mihailo Pupin, naravno, nije bio jedini Srbin koji je izuzetno cenio vladiku Nikolaja i poredio ga sa svetim Savom. I po mišljenju oca Justina Popovića, jednog od najpoštovanijih srpskih i uopšte pravoslavnih teologa, vladika Nikolaj Velimirović je bio najveći Srbin posle svetog Save. 4 Ăakon Radovan Bigović, profesor Bogoslovskog fakulteta, naziva ga "bogovidac" i "tajnovidac". Za njega "Nikolaj je uvek mlad i nov. Nikad isti. Uvek aktuelan i savremen." 5 Za vladiku Lavrentija on je "drugi Hristos", 6 a za mitropolita Amfilohija "Zlatoust srpski". 7 Prema vladici Nikolaju najuzdržaniji je bio patrijarh Pavle koji je za njega rekao samo da je "Veliki saradnik Božiji". 8
Od sredine 80-ih, kada su u Srbiji počeli intenzivni radovi na tome da "svetina uzme uk" i da se "zanese čitav narod", kako je to nekada govorio Laza Kostić, 9 u crkvenim časopisima redovno su objavljivani tekstovi iz pera vladike Nikolaja. U tome je prednjačio "Glas crkve", časopis Eparhije šabačko-valjevske, čiji episkop je u to vreme bio Jovan Velimirović, nećak vladike Nikolaja Velimirovića. Preko ovog časopisa vođen je i "obračun sa protivnicima vladike Nikolaja", pokrenuta je "akcija za povratak njegovih moštiju iz Amerike", a traženo je i "proglašenje vladike Nikolaja Velimirovića za sveca". 10 Iako vladika Nikolaj nije bio kanonizovan, tj. Sabor ga nije proglasio za sveca i uneo u Imenoslov svetih Srpske pravoslavne crkve, mnogima to nije bila prepreka da ga samovoljno nazivaju svecem. "Prilikom proslave prve slave 'Glasa crkve'. marta 1986, ikonama na oltaru crkve dodata je i ikona Sv. vladike Nikolaja". 11 One je postao patron i "slava" uredništva koje ga "proslavlja" 5/18. marta.
Mada ga porede sa svetim Savom i nazivaju najvećim Srbinom posle njega, mnogo toga se ne zna o vladici Nikolaju Velimiroviću. U svojoj knjizi "Od čoveka do bogočoveka", đakon Radovan Bigović kaže da je malo poznato, ili čak nepoznato, da je vladika Nikolaj Velimirović nekada bio jedan od najvatrenijih pobornika jugoslovenske ideje. 12 ["Nikolaj je bio začetnik i ekumenske ideje o ujedinjenju pravoslavnih irimokatolika, o kojoj se, u to vreme, nije govorilo među rimokatolicima". (Sveti knez Lazar, 2 (26)/1999). A evo šta o ekumenizmu kaže otac Justin Popović u knjizi "Pravoslavna crkva i ekumenizam": "Ekumenizam je zajedničko ime za psevdohrišćanstva, za psevdosrvke Zapadne Evrope. U njemu su srcem svojim sve evropski humanizmi, sa papizmom na čelu. A sva ta psevdohrišćanstva, sve te psevdocrkve, nisu drugo do jeres do jeresi. Njima je zajedničko evanđelsko ime: svejeres".] I kao što se vatreno zalagao za tu ideju, nekoliko godina kasnije isto tako vatreno zalagao se protiv nje. "Jugoslavija je značila prkos Hristu, pros Svetom savi, prkos Srpstvu, prkos srpskoj narodnoj prošlosti, prkos narodnoj mudrosti, i narodnom poštenju, prkos svakoj narodnoj svetinji - prkos i samo prkos", 13 govorio je kasnije ovaj "bogovidac" i "tajnovidac", pošto je progledao i prestao i sam da prkosi Hristu i svetom Savi.
U svojoj "Azbuci narodne odbrane" vladika Nikolaj je rekao, misleći na Jugoslaviju, da se "narod može lako prevariti jedanput, teže dvaput, tripu nikada". Međutim, kao što se kasnije pokazalo, ovo pravilo nije važilo jedino za srpski narod i srpske vođe. Na početku trećeg milenijuma Srbija je davala sve od sebe da ubedi još jedinu preostalu uz nju, Crnu Goru, da ostane u tom "prkosu Hristu", ili "grobnici" srpstva, kako je vladika Atanasije Jevtić nazivao Jugoslaviju. Iako su pojedini episkopi SPC dizali veliku galamu protiv "treće, Miloševićeve Jugoslavije", kada su videli da od pripajanja hrvatskih i bosansko-hercegovačkih teritorija Srbiji neće biti ništa, iznenada su se ućtali. Primirio se čak i vladika Atanasije Jevtić, poznat po rečenici "U mutnu Maricu svaka Jugoslavija". 14 Svoj odnos poštovanja prema gospodinu Vojislavu Koštunici, vladika Atanasije nije promenio ni kada je ovaj od Slobodana Miloševića preuzeo ulogu "grobara" srpstva. ["Ko ne razume sudbinu Srba za Jugoslaviju, on sprema nama treću grobnicu. Zato kada bude otcepljen Sandžak, videćemo kada i kakva će biti ta dogovorena Jugoslavija", govorio je vladika u martu '92. (Borba, 14-15. mart 1992)] Slično se ponašao i mitropolit Amfilohije koji je otvoreno pledirao za opstanak države na čijem čelu se sada nalazio njegov zet. [Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je stric Zorice Radović, supruge gospodina Koštunice, tvrdi novinar Petar Luković.]
Vladika Nikolaj Velimirović nije promenio mišljenje samo po pitanju jugoslovenske ideje. I svoj nekadašnji stav prema Evropi on je pretvorio u potpunu suprotnost. Po rečima protosinđela (kasnije vladike raško-prizrenskog) Artemija: "U ovom drugom periodu svoga života, Nikolaj otura od sebe i svog naroda razne oblike tuđinštine i površnog zapadnjaštva. Njega u celini obuzimaju i prožimaju tople struje Pravoslavlja, oduševljava ga pleni prekrasni i spasonosni lik Hristov i crkvenonarodna delatnost Svetog Save." 15 Zato je vladika Nikolaj sada poručivao srpskom narodu: "Srbija je sused evrope, ali Srbija nije Evropa. neka pomogne Evropi, ako može i hoće, ali neka se ne uliva u Evropu i ne gubi u Evropi. Rečju: neka bude s hristom, neka se hvali hristom i ničim više, pa će se nebesna svetlost prosuti pred njom na putu." 16 (Krajem 90-ih mnoge srpske vođe, pa i crkvene, Srbima su poručivale sasvim suprotno). U svom poznatom radu "Rat i Biblija" iz 1931. vladika Nikolaj nije poštedeo ni Amerikance: "O, vi Amerikanci, o vi Evropejci! Kako ste mnogo stradali i kako ćete mnogo stradati! Sva takozvana kultura vaša svela se na borbu za moć, za nadmoć". Ipak, deceniju i po kasnije, po završetku Drugog svetsog rata, umesto u svoju voljenu Srbiju, vladika Nikolaj je radije otišao u tu i takvu Ameriku.
Najzanimljiviji je bio stav vladike Nikolaja prema jednoj istorijskoj ličnosti čiji su satanski um i ideje koje su iz njega potekle proizveli smrt i patnje miliona judi širom sveta. Naravno, reč je o Adolfu Hitleru. Dok je bio episkop ohridski, vladika Nikolaj je, pored srpske, u Bitolju uredio i grobnicu nemačkih vojnika. Pošto jedan takav hrišćanski čin nije mogao ostati neprimećen, 1934. godine vladika Nikolaj je za njega dobio odlikovanje nacističke Nemačke. 17 Već sledeće godine, vladika Nikolaj Velimirović je napisao jedan rad pod nazivom "Nacionalizam Svetog Save". (Radi se zapravo o predavanju održanom 1935. godine na proslavi "Nedelje pravoslavlja" u Beogradu) I kao što su mnogi njega poredili sa Svetim Savom , vladika je pronašao osobu za koju je smatrao da takođe zaslužuje da se bar po nečemu uporedi sa najvećim srpskim svecem - Adolfa Hitlera. Ali, kakvu je te sličnost vladika vladika Nikolaj video sa između najvećeg srpskog sveca i najvećeg svetskog krvoloka? Dali u njihovoj ličnosti ili u nekom njihovom delu? I, zar je bilo moguće između njih dvojice povući bilo kakvu paralelu, po bilo kom osnovu?
Za vladiku Nikolaja, kao što ćemo videti, jeste. Naime, u svom radu "Nacionalizam Svetog Save" 18 vladika Nikolaj Velimirović tvrdi da je nacionalna crkva, tj. borba za nju, "osnov pravog, jevanđeljskog i organskog nacionalizma" i da je takvu crkvu srpskom narodu stvorio Sveti Sava. Taj posao je on svršio "savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi." Ono što su Srbi već poodavno imali, "mnogi, pa i najkulturniji narodi Zapada još nisu postigli". "Niko od svih evropskih naroda nije uspeo u potpunosti u tome poslu onako kao što je uspeo Sveti Sava. Pa ni Englezi, ni Skandinavci." Umorivši se "od strašnih i stoletnih borbi i napora", mnogi Evropljani "digli su ruke sasvim ne samo od crkve nego i od vere hrišćanske". "Tada su se intelektualne i političke vođe evropskih naroda rešile na korak očajnika, naime: na odvajanje nenacionalne crkve od države i na stvaranje nacionalizma bez vere." "Ĺ ta su time postigli sinovi Evrope", pita vladika Nikolaj, i odmah odgovara: "Odvojili su crkvu od države, ali su odvojili i sebe od naroda. I tako vidimo u tim zapadnim državama jednu nepremostivu provaliju između inteligencije, koja se trudi pošto - poto da ne veruje ni u šta, i naroda, koji hoće pošto - poto da održi veru."
Ali, dok su intelektualne i politi ke vođe evropskih država pravile korake očajnika i stvarale nepremostive ponore između sebe i naroda, u jednoj evropskoj zemlji njen vođa nije činio takvu grešku. Naravno, reč je o Trećem rajhu i njegovom fireru (voždu) - Adolfu Hitleru. "Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi", kaže vladika Nikolaj, "koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji."
Za ovakav stav vladike prema jednom od najvećih zločinaca (ako ne i najvećem) u istoriji čovečanstva, od boraca za "srpsku istinu i srpska prava" nije se moglo čuti. Iako su od polovine 80-ih mnoga dela vladike Nikolaja Velimirovića iznova i iznova izdavana, i mada je nesumnjivo najzastupljeniji crkveni pisac po knjižarama Srbije, prema njegovoj maloj knjižici "Nacionalizam Svetog Save" ponašalo se ignorantski i maćehinski. Nije dozvoljeno Srbima da u punoj meri od najvećeg među sobom (posle sv. Save) saznaju kakav je nacistički firer bio, tj. kako ga je doživljavo "bogovidac" i "tajnovidac". Ali, zato se moglo i čuti i pročitati da je "prema iskazu generala Fon Lera, lično Adolf Hitler naredio da se uhapse patrijarh SPC Dožić, mitropolit Zimonjić i vladika Nikolaj Velimirović". 19 Posebno je isticano da je vladika Nikolaj, zajedno sa patrijarhom Gavrilom, bio u zloglasnom nacističkom logoru Dahau. Međutim, uz još nekoliko epskih podataka, priča se uglavnom na tome i završavala, uz napomenu da su njih dvojica jedini crkveni velikodostojnici u Evropi koji su bili u nacističkom konc-logoru.
Tokom svog boravka u koncetracionom logoru Dahau, vladika Nikolaj je napisao i knjigu pod nazivom "Govori srpskom narodu kroz tamnički prozor". Jedan od zaključaka koji bi se mogao izvesti iz pomenutih podataka glasi: lažne su bile priče da su vladale strahote u nacističkim koncetraconim logorima. Iz njih su izlazili živi i oni čije je ulogorenje tražio lično Adolf Hitler, i što je još važnije, u tim konc-logorima prinudnog rada ili nije bilo ili nije bio toliko naporan, pa su logoraši u slobodnom vremenu mogli da se bave i naučnim i umetničkim stvaralaštvom, tj. mogli su i knjige da pišu! Do ovako grotesknog zaključka može se doći samo zahvaljujući prikrivanjima, lažima i poluistinama, glavnom oružju onih koji su se tokom poslednje dve decenije XX veka predstavljali kao borci za srpske nacionalne interese (poput Hitlera za nemačke) i doveli srpski narod na rub propasti.
Istina je, međutim, da je vladik Nikolaj Velimirović u logoru Dahau proveo oko tri meseca, od početka septembra 1944. do decembra iste godine, kao Ehrenhaftling (počasni zatvorenik). 20 Bio je smešten u posebnom delu logora, zajedno sa ostalim uglednim zatvorenicima iz drugih zemalja. Njima je davana ista hrana kojom su se hranili i nemački oficiri, pa su čak izlazili i u grad pod nemačkom pratnjom. 21 Od 1943. godine stanje u logoru Dahau za sveštenike - logoraše "unekolik se popravilo", kaže Branko Ăorđević, viši činovnik patrijaršije, takođe logoraš, u tekstu "Sveštenici u koncetracionom logoru Dahau", objavljenom u "Glasniku Srpske pravoslavne crkve" jula 1945. godine. 22 To poboljšanje se sastojalo u naredbi da se sveštenici "ubuduće ne šalju s raznim transportima, već da se upotrebe isključivo za poslove u logoru". "Svi su morali raditi bez obzira da li je neko od njih episkop, ili je tek dobio prvi čin u svojoj Crkvi. Bilo je sveštenika i od 80 godina starosti, pa su i oni morali raditi, naravno lakše poslove u samom bloku (domaći rad). Režim koji je važio za sve internirce, važio je i za sveštenike (logorska disciplina, rad, stan, hrana, odelo i dr.)."
Ali, naravno, bilo je i izuzetaka. "Izuzetak je učinjen prema Njegovoj Svetosti Patrijarhu Srpskom Gavrilu, Njegovom Prvosveštenstvu Episkopu Nikolaju i jednom Francuskom Arcibiskupu, koji su, dok ih s ostalim prominentima nisu odveli iz logora u Tirol, živeli odvojeno od nas u tzv. počasnim bunkerima." Deo logora u kome su se nalazili patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj bio je visokim zidom odvojen od dela u kome su se nalazili "obični" zatvorenici i nije bilo dozvoljeno da se sa njima viđaju ili sastaju. "Počasni zatvorenici" mogli su da nose svoju odeću, a vladika Nikolaj i patrijarh Gavrilo, za razliku od drugih sveštenih lica, nisu morali da se briju i šišaju. I ono najvažnije, zahvaljujući čemu je vladika uspeo za tri meseca da napiše svoju knjigu, nisu bili terani na rad. I još jedan izuzetak. Od trinaest srpskih pravoslavnih sveštenih lica koja su doživela kraj rata u konc-logoru Dahau, njih jedanaest je moralo da sačeka da ih oslobode "neobično hrabri i odvažni američki vojnici" koji su zauzeli logor "na Cveti 29. aprila 1945. godine, u pet i po časova posle podne". Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj to nisu morali da čekaju. Oni su iz logora otišli nekoliko meseci ranije sa ostalim "počasnim zatvorenicima".
Da li je vladika Nikolaj promenio svoj stav o Adolfu Hitleru, kao što je promenio o mnogo čemu drugom tokom života, i da li je i posle Drugog svetskog rata firera smatrao za "svetitelja, genija i heroja" sličnog sv. Savi, teško je reći. On sam nikada se nije ogradio od tvrdnji iznetih u knjižici "Nacionalizam Svetog Save". Međutim, jedno je sigurno: vladika je do kraja života ostao Hitlerov istomišljenik bar kada su Jevreji bili u pitanju. Upravo u knjizi "Govori srpskom narodu kroz tamnički prozor", koju je 1944. godine napisao u konc-logoru, vladika Nikolaj je poručio Srbima i celoj Evropi:
"U toku vekova oni koji su raspeli mesiju Gospoda Isusa Sina božijeg stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za đavola... Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova - đavola. I to sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hrista stave svoga jevanđeoskog mesiju , ne znajući ni danas da li je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičevao ih svojim bičem... Ali je za čuđenje da su se Evropejci kršteni miropomazani, potpuno predali Židovima tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, i po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe."
Ove reči, koje su okarakterisane kao notoran antisemitizam, vladika Nikolaj Velimirović je ispisao u svojoj 64. godini života. Reči poštovanja, pa čak divljenja, prema liku i delu Adolfa Hitlera, iz knjižice "Nacionalizam Svetog Save", vladika Nikolaj je napisao 1935. godine, dakle u 55. godini života, u vreme kada ga "u celini obuzimaju i prožimaju tople struje Pravoslavlja, oduševljava ga i pleni prekrasni i spasonosni lik Hristov i crkvenonarodna delatnost Svetog Save", kako reče vladika Artemije. Znači, nisu to stavovi nekog "zelenog", ostrašćenog mladunca koji je već sutradan mislio, govorio i radio nešto sasvim suprotno, nego duhovno zrelog čoveka. I pored toga, pojedini srpski episkopi su vladiku Nikolaja Velimirovića nazivali "drugi Hristos" i "Zlatoust Srpski", prozivali ga svecem iako on to nije bio, a njegove misli citirali kao kjučne i nepobitne argumente čak i u svojim međusobnim raspravama.
Takođe, ono što je drugima pripisivano kao greh, vladici Nikolaju je praštano, ili boje reći, uopšte nije pominjano. Na primer, u jednoj od svojih brojnih javnih polemika, iz novembra 1991. godine, vladika Atanasije Jevtić je šestorici "pravoslavnih teologa i pisaca iz Pariza" ovako govorio: "Vi ne samo da ne znate već vas se i ne tiču informacije o pravoj prirodi sukoba i borbi u zapadnim krajevima Jugoslavije, gde vekovima žive u susedstvu Srbi i Hrvati. Vi se iz dobrog zaklona na Zapadu usuđujete da držite pridiku srpskim episkopima..." 23 Iz isto tako dobrog zaklona, sa još daljeg Zapada, tj. iz Amerike, držao je pridike srpskim episkopima i vladika Nikolaj, ali mu to nije uzimano za zlo. Te pridike su slušane i poštovane i pored činjenice da mu je posle Drugog svetskog rata za nastavak života draža bila Amerika od mnogovoljene Srbije. (Radilo se o "ljubavi na daljinu".) Amerika koju su neki nazivali carstvom Jevreja, ili kako bi to vladika Nikolaj rekao "oca njihova - đavola".
I za kraj ove poduže priče o vladici Nikolaju ("prema svecu i tropar"), recimo da su opravdane reči gospodina Radovana Bigovića koji kaže: "Nikolaj je uvek mlad i nov. Nikad isti. Uvek aktuelan i savremen." Zaista, obimno delo vladike Nikolaja Velimirovića nalik je velikoj tržnici sa izborom različitih, pa i sasvim suprotnih ideja. Ako ste neonacista i želite svoje mišljenje da potkrepite citirajući neki autoritet koji afirmativno govori o Adolfu Hitleru, zavirite kod vladike Nikolaja i, kao što smo već videli, naći ćete ono što vam je potrebno. Ako ste za ideju jugoslovenstva, protiv ideje jugoslovenstva, za ekumenizam, protiv ekumenizma, za Evropu, protiv Evrope, za humanizam, protiv humanizma itd., itd., kod vladike Nikolaja za svakoga će se pronaći ponešto. Nikoga on neće ostaviti nezadovoljnim, osim one koji bi možda da o Jevrejima kažu neku lepu reč.
--------
Fusnote
1.Sveti knez Lazar, 2 (26)/1999.
2. Isto
3. Isto
4. Glas crkve, 2/1987.
5. Glas crkve, 3/1993.
6. Glas crkve, 3/1991.
7. Glas crkve, 2/1991.
8. Glas crkve, 3/1991.
9. Laza Kostić, Knjiga o Zmaju, Prosveta, Beograd, 1984.
10. SSR, Radmila Bakić, Crkva i 'srpsko pitanje'
11. Isto
12. Sveti knez Lazar, 2 (26)/1999.
13. Govori srpskom narodu kroz tamnički prozor
14. Borba, 14-15 mart 1992.
15. Protosinđel Artemije, Novi Zlatoust, Beograd, 1986.
16. Govori srpskom narodu...
17. Ljubica Stefan, Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. (Prema svedočenju Tiosava Velimirovića, nećaka vladike Nikolaja)
18. Vladika Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save i Srpski narod kao Teodul, Ihtus - Hrišćanska knjiga, Beograd 2001.
19. Sveti knez Lazar, 2 (26)/1999.
20. Teodor Musiol, Dachau 1939-1945, Katowiche, 1968.
21. Philip J. Cohen, Midstream: A Monthly Jewish Review, Nov 1992. Vol. XXXVIII No. 8
22. Glasnik SPC, br. 7, 1945.
23. Atanasije Jevtić, Jasenovac posle Jasenovca