So What! wrote: ↑01/02/2021 09:57
A dobro, nije on jedini iz black metal svijeta koji je ekstremista, gotovo svi clanovi Mayhema realno naginju na psihopate, Jon Nödtveidt iz Dissectiona je takodjer bio ekstremista, koji je ubio covjeka, a nakon izlaska iz zatvora, ubio je i sebe.
Gaahl, nekadasnji pjevac Gorgorotha je samo takav komad budale i ekstremista izmedju ostalog. Iako mislim da je vise volio pred kamerama glumiti i bio neka vrsta black metal influencera, i dalje je lik kojeg nije bas ugodno gledati.
Recimo, Thomas Gabriel Fischer, frontmen Hellhammera, Celtic Frosta i Triptikyona nije toliko ekstreman, ali je onaj pravi metal supak, nakon koncerta Metallice u Cirihu, gdje su odali pocast Celtic Frostu, tako sto su odsvirali melodiju pjesme The Usurper, ovaj im je odgovorio da su mu izmasakrirali pjesmu i da je bilo ponizavajuce. Ima pravo na to, ali budimo realni, nakon sto ti neko oda tribute, a ti tako odgovoris, moze se konstatovati da si iskompleksirani supak.
Postoji recimo vrlo jak pokret nacista koji se vezuju za black metal, jer sam black metal se uglavnom kuhao kod germanskih naroda, a germanska mitologija i nacizam su vazda isli ruku pod ruku.
I nije fazon da ja ovdje napadam black metal, cak stavise, sjajnih muzicara ima u ovom zanru, recimo Bathory je po meni bio najbolji i najozbiljniji predstavnik zanra iz prvih valova, zatim Emperor i Fenriz kao solo umjetnik su odlicni predstavnici drugog vala, postoji sada ovaj hipsterski black metal (blackgaze), a realno ne moze se ostati ravnodusan na Deafheaven.
Meni iskreno najdrazi je Behemoth, oni su neka sredina izmedju black i death metala, sa albumom The Satanist su se zakucali u sami svjetski vrh metal scene i podrzavam njihovu borbu protiv katolickog ekstremizma u Poljskoj, ali znaju i oni pretjerati sa nekim stvarima.
Dugo sam pratio metal scenu, posebice black metal.
Sve fanzina, magazina, časopisa na temu metal scene što se pojavljivalo kod nas sam kupovao. Rock i Metal express, Metal Hammer, čak i sam imao i neke brojeve Feral Musica. Dobro zamišljen muzički magazin pod kapom Feral Tribunea, ali je izašlo sam nekoliko brojeva i ugasili su ga.
Black metal je bio karakterističan podžanr metala upravo zbog toga što je, i u smislu živih nastupa, kao i poruka koje je plasirao, rušio sve moguće konvencije vezane za muzičku industriju. Ne postoji muzički žanr, barem meni nije poznat, koji je (bio?) više underground, ekstreman, agresivan, sirov i rušiteljski nastroje kao black metal. Sa druge strane, ni tako naivno djetinjast, jer sva ta preseravanja oko satanizma trebaju teške naivčine sa krizom identiteta da bi prihvatili takvu vrstu "učenja".
Naravno, danas je black metal postao jedan od zaštitni znakova Skandinavije, pogotovo Norveške, koja je otišla tako daleko da ga brendira kao kulturno dobro. U mainstream kulturi folove sa logoima im kradu najveće modne kuće, a Jonas Akerlund je i snimo vrlo dobar film po pitanju istog fenomena, Lords of Chaos, koji su oni kojima je posvećen poprilično popljuvali. Prvi Warg, recimo.
Akerlund je, by the way, bio član Bathory-a, pa mu je sva ta scena poprilično bliska i poznata, iako Bathory, u suštini, nije black metal band.
Mislim da je čak i Ghaal jednom prilikom izjavio da se otprilike zna na skandinavskoj sceni true black metal, a ko pozeri.
Dimmu Borgir su, sigurno, po njegovom mišljenju - pozeri.
Porijeklo samog black metala moramo tražiti i paganskim korjenima Skandinavije, kulturi Vikinga i njihovom vjerovanju.
Negdje sam pročitao dobro objašnjenje za Valhalla Rising, kako je to, u stvari, priča o Odinu i nordijskim bogovima.
Malo poslije prelazim na Symphony X, Dream Theater, a onda Pain of Salvation i Opeth. Šteta što ih nikada nisam gledao uživo, a jesam DT, PoS i dr.
