Kako fašizam danas već odavno nije zvanični oblik organizacije političke vlasti, o njemu se javno, naročito u demokratskim sistemima, rijetko govori afirmativno. S druge strane, u praksi i ispod radara odvijaju se događaji koji se mogu tretirati kao kontinuirani proces fašizacije društva. Fašističke vrijednosti uvijek su i skoro kao po pravilu invazija na privatni život. Na ovaj način mogu se posmatrati i retradicionalizacija, nacionalizacija, politike zastrašivanja, simboličko i političko institucionaliziranje netrpeljivosti, isključivanje i odsustvo prostora za dijalog, ali i način na koji se seksualnost, rod i tjelesnost posmatraju kroz politiku. Najsvježija situacija i slučaj koji dobrim dijelom objedinjuje brojne ovakve aspekte jeste i protest koji je nedavno održan u Tuzli, a kojim je izraženo protivljenje održavanju festivala Merlinka.
Amra Pandžo, dugogodišnja mirovna aktivistkinja i ekspertica u oblasti socijalnog rada i religije, objašnjava kako su obrasci ponašanja i strategije rada grupa koje se okupljaju oko izgradnje najrazličitijih identiteta danas uglavnom jako slični. Kako ona navodi, postoje sličnosti koje dijele brojni naizgled ni slični kolektivi.
“Bitno je uzeti u obzir da su selefije vjerovatno unutar društvenog konteksta danas više marginalizirane nego LGBTI zajednica. Njihovi tzv. paradžemati su godinama okupljali njihove sljedbenike i potom nasilno, policijski ukinuti. Pitanje je koliko je raznim interesnim grupama cilj mir i harmonija u društvu. Želimo li drugima sa različitim uvjerenjima dopustiti ono što za sebe tražimo? Zaista bih voljela ako bi predstavnici i selefijskog pokreta i predstavnici LGBTI pokreta, evo, konkretno došli u organizaciju Mali koraci, gdje bismo zajedno i bez prisustva medija zaista slušali jedni druge i našli način zajedničkog koegzistiranja. Treba nam više razgovora iza zatvorenih vrata, nedostaje nam iskrenosti. Mir je proces kojeg treba konstantno i dijalogom održavati. Javni prostor je kontaminiran govorom mržnje, što je Merlinka festival, nažalost, i istrpio. S druge strane, nije istina ni da su svi sekularni liberali otvoreni za omogućavanje djelovanja onih sa kojima se ne slažu. Svi mi imamo potencijal da budemo i fašisti, i homofobi, i islamofobi. Bila bih sretna ako bi ovaj događaj otvorio prostor potencijalnog dijaloga. Jasno mi je da svi promovišemo svoje agende, vičemo u megafone, ali bitno je u jednom trenutku prekinuti propagandu i krenuti sa dijalogom, što je, svjesna sam i iz vlastitog iskustva, izuzetno izazovno. Ja znam da je osvajanje javnog prostora danas put do ustanovljenja političkog identiteta. Ipak, mora li taj put značiti poništavanje Drugog i Drugačijeg? Samo omogućavajući drugom prava koja za sebe tražimo, možemo graditi mir, a to je upravo ono što nam svima treba, naročito u Bosni i Hercegovini”, objašanjva Pandžo, u šali dodajući kako današnji bh. prosječni stanovnik nije naklonjen ni selefijama, a ni LGBTI osobama.
Iako bi se o svemu što se danas u simboličkom smislu naziva fašizmom moglo raspravljati, neke stvari poput postojanja pronacionalističkog i huškačkog narativa su često neupitne. Može se smatrati kako se ovakve retorike generišu kroz zvaničnu politiku i njihove predstavnike/ce, ali ovo i dalje ne umanjuje ulogu i odgovornost svih građana/ki u preveniranju razvoja fašizma i održavanju kontinuiteta međusobnog razumijevanja.
Slučaj opstruisanja Merlinka festivala u Tuzli nije prvi ovakve prirode. Atmosfera protesta, kao i dođaji koji su pratili najavu istog, sigurno bi se mogli tretirati kao pokušaj zastrašivanja, kao i potencijalno širenje govora mržnje. Iako su pravo na okupljanje i sloboda izražavanja demokratski principi, simptomatičan je način protestovanja u ovom slučaju. Demonstranti okupljeni protiv Merlinka festivala ne samo da svoj događaj nisu prijavili policiji, nego se, kako kažu, u svojoj misiji spašavanja LGBTI osoba opiru svim demokratskim zakonima. Iako u svom nastupu i izjavama ističu kako je njihova namjera da pomognu LGBTI osobama, čini se da je njihovo djelovanje više moralističkog, nego etičkog karaktera.
U ranije obavljenom razgovoru za portal LGBTI.ba, organizatori protesta kazali su kako nemaju nikakve zahtjeve u odnosu na svoje okupljanje, te kako se oni ne bave lobiranjem. Intervju urađen neposredno pred protest organizatori su objavili na stranici svog Facebook događaja, te štampali i dijelili građanima bez konsultovanja ili dozvole autora intervjua, ujedno i potpisnika ovih redova. U nezvaničnom razgovoru kazali su kako je to bio njihov način da građanima objasne svrhu svog okupljanja. Ovo je jedna od rijetkih prilika da su demonstranti pristali govoriti o svojim aktivnostima, što možda i ne treba da iznenađuje obzirom da, kako kažu, s ovom temom ostvaruju jednu ličnu i dublju vezu.
“Zabrinjava nas stanje do koga su se doveli radi pruženog prostora i nereagovanja na neprirodna odstupanja svoje omladine i nikako ne želimo dopustiti da naša okolina i omladina zapadnu u ista teška stanja imajući u vidu da na mladima svijet ostaje. Treba naglasiti da mi nikako nismo ustali protiv LGBTI populacije, nego zapravo, iz našeg ugla mi smo među rijetkima koji staju na njihovu stranu. Smatramo da je jedini način pomoći ovoj grupi ljudi taj da im se ukaže da nešto nije u redu u njihovom pogledu na svijet i da ih se vrati na šine kojim ovaj svijet putuje od svog nastanka”, naveli su organizatori ovog protesta, dodajući: “Mi smo isključivo aktivni na sačuvavanju zdravog društva, a ono počiva u zdravoj omladini. Što se tiče lošeg utjecaja na djecu, mi nigdje ne tvrdimo da LGBTI okupljanja imaju loš utjecaj na djecu, nego čitav taj sistem vrijednosti odnosi djecu u pakao zbunjenosti i otuđenosti, grijeha i očaja, a kasnije kajanja ili samoubistva.”
Homofobija se danas u Bosni i Hercegovini prilično uspješno generiše i akumulira u svijetu online prostora. Iako se naivnom čitaocu komentari na članku o LGBTI događaju mogu činiti bezazlenim, oni itekako utječu na one na koje se odnose i one koji ih čitaju. Naravno, online prostor često je emocionalni kontejner i za ispoljavanje drugih vidova netrpeljivosti, pa se tako u komentarima mogu naći i oni koji vežu nacionalizam i homofobiju, ksenofobiju i homofobiju ili mizoginiju i homofobiju.
Maja Ivanović, novinarka i prosvjetna radnica iz Prijedora, objašnjava kako je nerijetko upravo obrazovanje generator, a nacionalizam krovna vrijednost preko koje se mobiliziraju drugi oblici netrpeljivosti, pa i homofobija.
„U atmosferi u kakvoj mi živimo, treba znati da smo svi individualno pod rizikom da internalizujemo, usvojimo neku fašističku vrijednost. Ako govorimo o obrazovanju i mom području rada, mogu izdvojiti činjenicu da se književnost i dalje obrađuje po nacionalnom obrascu, da se čitaju većinom srpski pjesnici i rodoljubne pjesme i da neka djeca na pitanje da li bi dali život za državu i dalje dižu ruke. Djeca ne razumiju potpuno šta je to ljubav, niti imaju koncentracije za razgovor o ljubavnoj poeziji, odnosima dvoje ljude. U takvoj atmosferi homofobija dođe kao simptom. To je isto fašizam, način na koji nam se politika nasilno petlja u intimu, privatne živote. Ne vjerujem da ćemo ikada iskorijeniti fašizam u potpunosti, mada se ne trebamo prestati truditi. Ja se dosjetljivim humorom i sarkazmom nosim sa fašizmom, trudim se na taj način ga devalvirati, jer ne mogu baš ozbiljno da shvatim tako ograničene i nasilne ideje bivstvovanja. S druge strane, bitno mi je i da razumijem filozofiju fašizma, odakle je potekla, iz koje potrebe. Kada se to shvati, onda polazimo iz pozicije nekoga ko razumije, a ne nužno osuđuje, a onda se manje i ljutimo, postajemo mudriji. Možemo se boriti protiv nečega samo kada to u potpunosti razumijemo“, zaključuje Ivanović.
Govoriti o procjenama ili dokazivanju fašizma u Bosni i Hercegovini prilično je izazovno, a na momente skoro pa i nezahvalno. Ponekad je zahtjevno pozivati i na dijalog o nacionalizmu ili siromaštvu i korupciji, a kamoli o patrijarhatu, seksualnosti ili rodu. Ovo pritom ne znači da se treba prestati pozivati na dijalog i dijeljenje iskustva, nego da se treba razumjeti ako se neki ljudi tom pozivu na dijalog ne odazovu.
