Zato nista sa sobom u zemlju nije odnio niti je svoju porodicu obezbjedio 10 koljena unaprijed. Jebaji ga ako nije kao predsjednik jedne od izuzetno postovanih zemalja u cijelom svijetu i kao covjek kao sto se vidjelo na sahrani kojeg je postovao citav svijet, nije mogao dovesti koga je htio. Vjerovatno mislis na dr Debejkija koji je bio najbolji kardiohirurg na svijetu ili kako kazu najbolji kardiohirurg XX vijeka koji je otimao pacijenete od smrti. Evo sta kaze njegov licni ljekar dr Milomir Stanković:julisiz es grant wrote:Čovjek izrastao iz naroda, žrtvovao se za narod, odlučio da umre na rodnoj grudi, al ipak dovezao najskupljeg kardiohiruga na svijetu, još sa ne baš dragog ali bogatog Zapada, u trenutku kad mu je zemlja bila dužna 20 milijardi, da bi ovaj rekao da se noga treba sijećiJThomas wrote:kad ne bi tita i u čorbu udrobio nešto bi ti bilo.
Titovo zdravstevno stanje naglo se pogoršalo krajem decembra 1979.godine. Stanković je prvi primetio promene na maršalovom stopalu i odmah posumnjao na začepljenje arterije.
–Predložio sam mu da hitno sazovemo konzilijum, a on se branio kako ima mnogo obaveza i da odložimo posle Nove godine. Rekao sam da ćemo zakasniti sa terapijom. Već sutradan je dobio jak bol u nozi, pa sam pozvao sve lekare i rekao šta sam zapazio. Oni su rekli da nepotrebno uznemiravam Tita i konzilijum– priča Stanković.
pak, maršala je pregledao dr Mirko Košak i otkrio začepljenje arterije na levoj nozi čime je bio zatečen ceo lekarski tim. Odmah se počelo s terapijom lekovima koja nije dala očekivane rezultate, a bolest je napredovala u zamasima. Tito je odbio predlog da se pozovu stručnjaci iz inostranstva i izričito naglasio da ne želi da mu amputiraju nogu.
– Slažem se sa lečenjem, ali neću da mi režete nogu, pre ću da sam sebi presudim. Ako treba da idem, hoću da idem ceo – bio je izričit Broz posle čije pretnje su njegovi najbliži saradnici vešto izvukli pištolj iz torbe koja je uvek stajala kraj njegovog kreveta.
Na konzilijumu 2.januara 1980. vodila se burna rasparava među lekarima posle koje je odlučeno da se maršalovo lečenje nastavi u Ljubljani.
– Otkriveno je da terapija nije delovala i da je arterija naglo začepljenja. Urađen je bajpas, ali ta operacija nije uspela. Pozvani su vrhunski svetski hirurzi, Majkl Debejki iz Hjustona i Marat Knjazev iz Moskve. Amerikanac je predlagao da se odmah uradi bajpas, a Rus da se nastavi sa terapijom lekovima što je konzilijum i poslušao, ali je tu izgubljeno dragoceno vreme.
– Na kraju je urađen bajpas, ali operacija nije uspela i zapušio, Tito je dobio sepsu, noga je trulila. Već 12. februara moje kolege shvataju da je poslednji trenutak da se izvrši amputacija. Profesor Marijan Brecelj je prikupio hrabrost da to saopšti maršalu koji netremice gledao ispred sebe. Pitao nas je da li smo o tome obavestili njegove sinove, Mišu i Žarka, a posle našeg potvrđivanja kratko je rekao: “Dobro, onda secite” – priseća se Stanković.
Operacija je bila uspešna i trajala svega 45 minuta. Tito se probudio euforičan, odmah je počeo da priča o protezi i konferenciji nesvrstanih. U prvim danima delovalo je da se oporavlja, ali radost je kratko trajala. Imunitet mu je bio ozbiljno narušen, dobio je upalu pluća, otkazali su bubrezi, a onda i ostali organi.
Dakle iz ovoga se vidi da su YU ljekari se samo konsultovali sa Ruskim i USA ljekarima sto je sasvim uobicajeno u ljekarskoj praksi pogotovo kad su drzavnici i vazni ljudi u pitanju!
