SAMOUBISTVO S PREDUMIŠLJAJEM: Duraković je stvorio, Lagumdžija unakazio, a Nikšić će bezbeli sahraniti SDP!
A ako od urušavanja ovakvog SDP-a nešto i treba naučiti to je u prvom redu da se s potkapacitiranim kadrovima možda i može vladati, no da potkapacitirani kadrovi sami vladati ne znaju.
Foto: Slobodna BosnaFoto: Slobodna BosnaFoto: Slobodna Bosna
Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Nakon posljednjih parlamentarnih izbora budućnost je izgledala svijetlo za SDP. Sa osvojenih 140.000 glasova bili su treća stranka po snazi u Federaciji BiH, osnažena i sa povraćenim povjerenjem nakon debakla na izborima 2014. godine. No, situacija na terenu ukazivala je da bi ova stranka u predstojećoj kombinatorici oko formiranja vlasti trebala pokupiti i mnogo deblji sloj kajmaka od onog koji su ovoliki glasovi sami po sebi garantovali. Treći po broju glasova, ali najjači na ljevici, što znači da su objedinjeni u Bh. blok s DF-om i s NS-om bili najsnažnija opcija na stolu, imali su otvorena vrata da uzmu poziciju premijera Federacije BiH (što im je u pregovorima i ponuđeno) i preuzmu na sebe glavnu odgovornost krojenja budućnosti FBiH u narednom periodu (kojoj Svjetska banka, što svemu daje dodatno na težini u priči o kupljenju kajmaka, za sve mandantne godine predviđa ekonomski rast).
Umjesto toga Nermin Nikšić, svesrdno poduprijet sarajevskom frakcijom ove stranke, odlučio je odigrati ulogu kamikaze Radončića i Naše stranke, ostati u opoziciji, proizvesi novi talas sukoba i osipanja unutar stranke, politički marginalizirati i ridukulizirati SDP te uveliko dovesti u pitanje njegovu budućnost. To je nešto kao da zaradiš 140.000 maraka, nakon toga ti se ponudi pozicija direktora velike međunarodne korporacije kojoj se predviđa velika i sigurna dobit, uposlenici se utrkuju koji će ti se više dodvoriti, a ti na sve to odreaguješ skokom sa krova zgrade u smrt .
Kakvu korist (ne računajući na onu materijalnu “ispod stola” o kojoj se u čaršiji uveliko šuška) je mogao imati SDP od odluke da osim obezbjeđivanja svojih partijskih pripavnika na pozicije ministara u novoj Vladi Kantona Sarajevu u kojem su završili s katastrofalnim izbornim rezultatom, odustane od vlasti, i to ne samo na federelnom i državnom nivou, nego i da svojim odborima u drugim kantonima sveže ruke i onemogući vladanje barem na lokalu? Zar je neko zaista mogao očekivati da ovakva samovolja neće izazvati opravdan otpor i izvjesni raskol unutar SDP-a? Uostalom, koji je to benefit u ovakvim okolnostima mogao postojati od samomarginalizacije ostajanjem u opoziciji? Osim tradicionalnog mlaćenje prazne slame i nezarađenog novca kroz skupštinske klupe, možda vjera u ništa manje mlaćenje Peđe Kojovića da će na izborima 2022. Bh. blok uzeti 500.000 glasova i sam formirat vlast! Zar iko s dva grama mozga može povjerovati u ovakvu nebulozu u državi u kojoj ljevica sve skupa nikad u historiji nije prešla 300.000 glasova i u kojoj sam izborni sistem vladajuću kombinatoriku bez nacionalnih stranaka čini gotovo nemogućom? Ili su možda uvjereni da će na nivou Kantona Sarajevo ostvariti tako superiorne rezultate i tako idiličnu Jugoslaviju, pardon, BiH u malom, da će narodi i narodnosti iz čitave zemlje pohrliti na narednim izborima da od Bh. bloka potraže spas?
Od tih utopija naravno, ne može biti ništa, no zato se konkretne krupne političke greške i iluzije plaćaju krupnim političkim kaznama. SDP je u stanju haosa. Tuzlanski odbor stranke otkazuje poslušnost i samoincijativno kreće u formiranje kantonalne vlasti, a Nikšić ga nakon toga, u maniru na kojem bi mu i Kim Jong Un pozadivio, jednostrano smjenjuje. Nepodobni članovi se izbacuju ili pak svojevoljno odlaze. Ključni partijski protagonist preko medija i društvenih mreža međusobno se časte uvredama i optužbama. “Mućke” preko partijskih funkcija dobijaju iz budžeta stotine hiljada maraka za razvoj svojih “inovativnih” familijarnih biznisa u vidu aščinica koje nude sendvič sa sudžukom i maslenicu. Za to vrijeme, uprkos sumnjivom prisvajanju imovine Saveza komunista vrijedne stotine miliona, stranka se nalazi u milionskim dugovima, a njeni uposlenici već mjesecima ne primaju plate. No, da ni tu ne bude kraj, pobrinuli su se neki od najistaknutijih partijskih protagonista koji preko društvenih mreža iz dana u dan samovujereno raspiruju svoje krvavo stečeno neznanje, pravopisnu limitiranost, nesvjesni autošovinizam i elementarnu ljudsku glupost, sve uz nevjericu i izvrgavanje ruglu od intelektualno i ne baš prezahtjevne bh. javnosti.
Ukratko SDP-u je u punom jeku proces autodestrukcije, ridikulizacije, marginalizacije i raspadanja. No u cijelom procesu nema nikakve misterije. Sa sadašnjom organizacijskom strukturom i kadrovima, propadanje je najizvjesniji put kojim je stranka mogla krenuti.
Temelje za propast nije postavio Nikšić. On je samo loš i nesposoban lider koji ne umije upravljati, ali ovaj i ovakav SDP jeste kreacija i politička zaostavština Zlatka Lagumdžije.
Osnovan od Nijaza Durakovića kao nasljednik Saveza komunista, SDP je na prvim izborima 1990. predstavljao onu “konzervativniju” opciju na lijevoj sceni koja je nastojala u što većoj mjeri očuvati tekovine bivšeg sistema u odnosu na nešto moderniji i (neo)liberalniji Savez reformskih snaga. Ipak, za razliku od reformista oličenih u raznim kecmanovićima, kusturicima, dodicima koji su završili na raznim, uglavnom pogrešnim stranama historije, SDP je po izbijanju ratnog sukoba jasno stao na stranu borbe za Republiku BiH te u godinama nakon rata (p)ostao jedina udarna snaga ljevice u FBiH. Prvi značajniji izborni uspjeh i ulazak u vlast imao je 2000. predvođen Lagumdžijom, ali uslijed brojnih afera i raskola unutar stranke, 2002. se ponovo vratio u opoziciju u kojoj je ostao sve do 2010., kada je podstaknut popularnošću Željka Komšića kao člana Predsjedništva i zaista odličnoj unutrašnjoj organizaciji, ponovno postao najjača stranka u BiH. Ipak, SDP-ova vlast u naredne četiri godine umjesto efikasnijim, otvorenijim i pravednijim politikama bila je obilježena brojnim korupcijskim i nepotističkim aferama, glasanjem za Dodikov zakon o prebivalištu, pristajanjem na Čovićev izborni zakon i raskolom s Komšićem, što je sve skupa rezultiralo debaklom na izborima 2014.
Tokom vođenja partije, Lagumdžija je u SDP-u proveo temeljitu deintelektualizaciju. Zaljubljen u sebe, nepresušnog ega, njemu kao osobi koja ionako već sve zna, u partiji svakako nisu trebali intelektualci, ideolozi i savjetnici, posebno ne neko ko bi mu jal intelektom, jal karizmom, jal organizacionim sposobnostima mogao na bilo koji način parirati. Takvi su iz SDP-a efektno eliminirani, a u prvi saff su gurani mladi lavovi dokazanog neznanja i tada neupitne lojalnosti, spremni da bespogovorno izvršavaju šefovu volju.
Odlaskom Lagumdžije nakon dugih 17 godina čije je kormilo preuzeo Nikšić, najavljena je velika demokratizacija i povratak partije, a u toj vjeri leži dobar i dio uspjeha ostvarenog na izborima 2018.
No ono na šta je mali broj ljudi obraćao pažnju je da je uprkos proklamovanom velikim demokratkom preporodu, u stranci zapravo došlo do minornih promjena. Sve što se suštinski desilo je da su mediokritetska služinčad nekoć okupljena oko Lagumdžije sada dobila na upravljanje kompletnu stranku.
A ključna razlika između ovog i ovakvog, te SDP-a u vrijeme Lagumdžije je što se dotičnom, i pored mnogih grdnih mana, raskošan intelekt i obrazovni kapacitet ne mogu sporiti, te je u skladu s tim i stranka imala jasniji politički put i organizaciono djelovanje. SDP bez Lagumdžije je partija koja je izgubila 90% svoje pameti.
P
reostalih 10% u skladu sa svojim ljudskim, obrazovnim i intelektualnim dometima i nije u stanju ponuditi išta smislenije od budžetski dotiranih aščinica, isprazne mržnje prema SDA kao osnovne i jedine političke ideje, pomno njegovanih vehabijskih brada, kontradiktornih, nebuloznih političkih deklaracija i od Kojovića i Radončića navigiranih samoubilačkih avantura.
A ako od urušavanja ovakvog SDP-a nešto i treba naučiti to je u prvom redu da se s potkapacitiranim kadrovima možda i može vladati, no da potkapacitirani kadrovi sami vladati ne mogu.
