Sara03 wrote:Žao mi je Makodonaca i trenutne krize u njihovoj zemlji. Kao i BiH, i oni su razapeti među velikim igračima koji nastoje ostvariti svoje interese.
A Albanci k'o Albanci, nakon pružene ruke i ostvarenja ravnopravnosti, nastoje svoj nacionalizam dovesti do usijanja mijenjajući ustavne odrednice jedne suverene države. Prljave su to igre, a čini mi se da na našim prostorima upravo oni tu igru gotovo uvijek dobiju...
BiH i Makedonija i nisu drzave u klasicnom smislu.
Biljana Vankovska: Makedonija ima otvorena pitanja praktično sa svim susedima.
Naše dve države su u zamci. Bosna i Hercegovina je uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma, a Makedonija u zamku Ohridskog sporazuma. Ta dva mirovna sporazuma su nametnuta. To nisu društveni ugovori do kojih se došlo putem debate građana. Konsocijalni sistem, koji je na osnovu ovih ugovora uveden u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, ima velike slabosti. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja.
Mi smo zarobljeni u etnosima, zatvoreni smo u plemenskim torovima. Naravno da to odgovara našim vođama. Kada ne bi postojalo ovakvo političko ustrojstvo, ovi naši lideri ne bi nikada predstavljali elitu, jer u normalnom građanskom i demokratskom društvu oni ne bi ispunjavali osnovne kriterijume da budu izabrani. Ovako, oni su lideri, a svi mi taoci njihovog načina vladanja.
Dejtonski sporazum je bio potpisan izvan zemlje. Lideri, koji su ga potpisali, praktično su bili stavljeni pred svršen čin. U Makedoniji se išlo drugačijim putem. Ohridski sporazum je potpisan u zemlji i u njemu imate elemente građanskog društva, ali njegova implementacija, na žalost, vodi ka etnizaciji, ka još dubljoj podeli umesto ka integraciji.
Međunarodna zajednica se u oba slučaja pokazala vrlo površnom. Njen pristup je bio da problem treba što brže rešiti kako bi se zaustavilo nasilje. Makedonija je, ne zaboravimo, imala period od 10 godina u kome nije bilo nikakvog nasilja, u kome je imala građanski, liberalni ustav, koji je bio pohvaljen od Badinterove komisije. Međutim, društveni uslovi nisu dopuštali da se u kratkom roku izgradi demokratsko, građansko društvo, a Makedonci su, realno govoreći, bili slepi i gluvi za zahteve albanske zajednice.
I tu je propuštena velika šansa. Sada smo tu gde smo i moramo da nađemo način kako da izađemo iz ovoga. Po meni postoje dva izlaza – ili ćemo izgraditi normalno, demokratsko, građansko društvo, ili ćemo krenuti ka federalizaciji. Mislim da Makedonija korača prema federalizaciji. Mi smo de iure unitarna država, ali su de facto elementi federalizacije prisutni.
U Makedoniji su identitetski markeri jako snažni kod obe nacionalne zajednice počevši od jezika, preko kulture, do religije. Kao što sam već rekla, najviše zabrinjava to što naši najmlađi već od najranije dobi žive odvojeno jedni od drugih. Tako je to i na univerzitetu. Makedonci studiraju na jednim, a Albanci na drugim univerzitetima, pa mladi ljudi nemaju gde da se susretnu. Žalosno je da je sve više stvari koje nas dele. Tako se ponašamo i mi intelektualci. Mi koristimo slušalice i prevodioce kada razgovaramo na javnim tribinama. Mi koji bismo trebali da radimo na prevazilaženju barijera više i ne razgovaramo direktno jedni sa drugima, mada, moram da priznam, 90 posto Makedonaca uopšte ne zna albanski i nikada nisu ni znali, dok Albanci relativno dobro vladaju makedonskim jezikom. Kažem relativno dobro zato što je to nekada bilo odlično. Sada mladi Albanci odbijaju da govore makedonski. Da stvar bude gora, tu je i problem sa Grčkom oko imena ove države. Ponašanje Grčke izaziva frustraciju, strah i nesigurnost kod Makedonaca, pa kada oni emocionalno reaguju na te pretnje, Albanci to ponekad dožive kao nešto što je, možda, upućeno njima. To vam je jedan trougao koji je teško rešiti i tu, na žalost, međunarodna zajednica ništa ne radi, pre svega zato što je Grčka članica Evropske unije.
Radio Slobodna Evropa,