OVdje samo ubaciti nase termine: Zrikavi, EU Agenda, savjetnik Zrikavog, nas Ured MMF-a itd.
Sedamnaest dana kasnije, ministar planiranja Bedregal držao je u rukama nacrt priručnika programa šok-terapije. U njemu se tražilo ukidanje subvencija za hranu, ukidanje gotovo svakog nadzora nad svim cijenama i 300-postotno povišenje cijene nafte. Usprkos činjenici da će, u već ionako beznadno siromašnoj državi, život poskupjeti neizmjerno, planom
se, na godinu dana, zamrzavalo već ionako malene plaće državnih službenika. Plan je također zahtijevao duboke rezove državne potrošnje, bolivijske granice širom otvarao neograničenom uvozu i pozivao na smanjivanje državnih tvrtki, što je bila prethodnica privatizacije. Bolivija je izbjegla neoliberalnu revoluciju koju je Južni čunj proživio u sedamdesetima — sad se spremala nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Ni kad su pripadnici krizne skupine završili izradu nacrta novih zakona, nisu ih bili spremni predstaviti bolivijskim izabranim zastupnicima, a još manje glasačima koji svojim glasovima nikad nisu poduprli taj plan. Morali su dovršiti još jednu zadaću. Kao skupina, odvezli su se u bolivijski ured Međunarodnog monetarnog fonda i tamošnjem predstavniku objasnili što namjeravaju. Njegov odgovor zvučao je i ohrabrujuće i beznadno: »O tome sanja svaki dužnosnik u MMF-u. No, ako ne prođe, ja na sreću imam diplomatski imunitet, tako da mogu sjesti u avion i zbrisati.« Bolivijci koji su predlagali plan nisu imali taj izlaz za nuždu, te ih je nekoliko strahovalo od reakcije naroda. »Pobit će nas«, prorokovao je Fernando Prado, najmlađi pripadnik skupine. Glavni autor plana, Bedregal, pokušavao im je vratiti hrabrost uspoređujući skupinu s vojnim pilotima u napadu na neprijatelja. »Moramo biti kao piloti nad Hiroshimom. Kad je bacio atomsku bombu nije znao što radi, ali kad je ugledao dim, rekao je: 'Bemti, žao mi je!' Upravo tako moramo i mi — pokrenuti program i onda: 'Bemti, žao nam je!'«
Upravo ta pomisao, da će promjena politike najvećim dijelom nalikovati iznenadnom vojnom napadu vječno se kao tema vraća u izjavama ekonomskih šok-terapeuta. U vojnoj doktrini Sjedinjenih Država Šok i stupor - brzo ostvarivanje prevlasti, objavljenoj 1996., koja je u
konačnici poslužila kao temelj invaziji na Irak 2003., autori izjavljuju da napadačka sila »mora preuzeti nadzor nad okolišem, paralizirati ili preopteretiti protivnikove percepciju i poimanje događaja, te neprijatelja tako učiniti nesposobnim za pružanje otpora.«
Ekonomski šokovi djeluju sukladno sličnoj teoriji: premisa glasi da ljudi mogu razviti reakcije na postupne promjene — povremena rezanja fondova javnog zdravstva ili neke trgovinske sporazume — ali ako deseci promjena istovremeno navale iz svih pravaca, rada se osjećaj beskorisnosti i populacija naposljetku omlitavi.
Nadajući se da će izazvati upravo takav osjećaj beznađa, bolivijski planeri zahtijevali su da se sve njihove radikalne mjere primijene istodobno, unutar prvih stotinu dana nove vlade. Umjesto da svaki dio programa predstave kao pojedinačan zakon (novi porezni zakon, novi
zakon o cijenama i tako dalje) Pazova skupina tražila je da se cjelokupna revolucija pretoči u samo jedan predsjednički dekret, D.S. 21060. Taj dekret sadrži 220 pojedinačnih zakona i pokriva sve vidove ekonomskog života države, tako ga izjednačujući, po viđenju i stremljenjima, s 4»Ciglom«, omašnim nacrtom koji su Chicago Boysi napisali pripremajući se za Pinochetov puč. Sami autori tvrde da se program moglo ili prihvatiti
ili odbaciti samo kao cjelinu — amandmani nisu bili mogući. Bio je to ekonomski blizanac Šoku i stuporu.
