Ima ona izreka " Ne sudi knjigu po koricama", ta izreka fakat stoji kad je u pitanju Ničeov " Antihrist". Evo kako Niče, po mnogima, jedan od najumnijih ljudi koji je živio na ovoj planeti, doživljava Isusa. Čudno jelde, po naslovu bi čovjek pomislio da je niče govorio protiv Isusa, a nije, evo sami zaključite
— "Nebesko carstvo" je stanje srca — ne nešto što dolazi "iznad zemlje" ili "posle smrti". Ideje o prirodnoj smrti i nema u Jevanđelju: smrt nije most, nije prelaz, nje nema jer pripada sasvim drugom, prividnom svetu korisne znakovnosti. "Čas smrti" nije hrišćanski pojam — "čas", vreme, fizički život i njegove krize, čak i ne postoje za predavaoca "radosne vesti" ... "Božje carstvo" nije ništa što se očekuje; ono nema juče i prekosutra, ne dolazi za "hiljadu godina" — ono je spoznaja u srcu. Svuda je i nigde...
Taj "radosni vesnik" umro je kao što je živeo, kao što je podučavao — ne da bi "iskupio ljude", nego da bi pokazao kako treba živeti. Praksa je ono što je zaveštao čovečanstvu: njegovo ponašanje pred sudijama, pred žbirima, pred tužiteljima i klevetama i porugama svih vrsta — njegovo ponašanje na krstu. On se ne opire, ne brani svoje pravo, ne pravi niti jedan korak da bi ga mimoišlo ono krajnje, štaviše on ga izaziva... A on preklinje, pati, voli sa onima, u onima, koji mu nanose zlo. čitavo Jevanđelje je sadržano u njegovim rečima razbojniku na krstu. "Zaista, to je bio božanski čovek, božje dete!" — kaže razbojnik. "Ako ti to osećaš" — odgovara iskupitelj — "onda si ti u raju, onda si ti, božje dete." Ne braniti se, ne boriti se, ne biti odgovoran... Ali isto tako ne opirati se zlu — voleti ga...