Mamićeva bahatost, osionist, primitivizam, njegova je privatna osobina. Kome odgovara, ko može i ko ga podnosi takva, najprije nije mnogo udaljen od njegovih prizemnih normi ponašanja, kakvo svako napredno društvo odbacuje. Drugo, pratiti Mamićev kult ličnosti i klanjati mu se, može jedino slabo obrazovana osoba, nenaučena na društvene vrijednosti, ili nedorasla i životno neiskusna, koja takva gaji Mamićevo idolopoklonstvo, a koje je, zapravo, retrogradno.
Međutim, Mamićev kriminalitet, pa makar on ne bio pravosudno procesuiran u BiH, nije privatna stvar. Njegov primjer najbolje pokazuje nedorečenost pravnih normi koje naša država ima zaključene za drugim državama, u njihovom poštivanju. Ako naša država ima sa Hrvatskom zaključen sporazum o pravnoj pomoći, ako naša država poštuje pravne norme Hrvatske, ako Hrvatska država potražuje Zdravka mamića zbog učinjenih krivičnih djela, naša država treba da ih poštuje. Ako jednako potražuje, npr. Antu Jelavića, za teža krivična djela, i prigovara Hrvatskoj zbog njenog odbijanja izručenja, onda taj sporazum treba mijenjati i dozvoliti objema državama razmjenu svojih okrivljenih ili optuženih.
Kriminalac je kriminalac, kojem god državljanstvu pripadao. Još ako je procesuiran i osuđen, mnogo teže pada na obraz druge države koja ga štiti zakvog.
A o suzama Mamića i njegovoj glumi i patetici, mogu napisati samo da mi se smučilo gledati. Ne znam čije su mi suze odvratnije, večeras Mamićeve, ili nedavno Dine Merlina, iz auta
