frkenzi wrote:@ Dezurni_kriticar
Citam nesto tvoje postove i pitam se pitam. Kazes da si Srbin ok odabrao si stranu koju si odabrao,sigurno imas puno rodbine i to najblize koja je bila na suprotnoj strani od tebe.Da me krivo ne shvatis ne zanima me ni kako se zoves ni odakle si niti bilo kakve pojedinosti tog tipipa ali me zanima kako oni reaguju na tebe? Kad dodjes recimo stricu ili ujaku na krsnu slavu,znas kako je na slavama ima i politike i istorije i svega po malo onako u drustvu to su nezobilazne teme.Kazes li ti njima gdje ste Cetnici (posto sigurno imas u rodbini onih koji su bili u VRS a vidim da ih tako zoves),predstavljas li im se kao Cacin jurisnik (vidim da to volis da istaknes a znas kako se on kotira na onoj drugoj strani),branis li ga pred njima njega i svoju borbu i kako oni gledaju na tebe kao pojavu u familiji? Znam da ce se sad naci ovdje jedan koji ce tvrditi da ovo izlazi iz teme ali nisam mogao da odolim,a i sam si pominjao neke stvari koje iskacu iz teme pa se ja samo nadovezujem sa ovim pitanjima. Ako su ti ovo previse intivna pitanja ne moras ni da odgovoris.
Pozdrav frkenzi,
naravno da se ne ljutim na ovakva pitanja, čak štoviše, smatram da zavrijeđuju korektan i iskren odgovor...
Prije svega, da se ovdje ne radi o ovako delikatnim stvarima, sada bih ti kopirao jedan link koji bi te odveo na rezultate Google potrage za istorijom moga prezimena. Tada bi shvatio mnoge stvari. Evo, tako je recimo po pisanju nekih srpskih medija, jedan od cetnickih Vojvoda Branko XXX - X XXXXX poznat kao jedan od najvecih heroja u II Svetskom ratu na prostoru ExJugoslavije. Štoviše, Vojvoda XXXX XXXX je predlozio Vojvodu Momcila R. Djujica na samom pocetku ustanka u Krajini za komadanta Dinarske cetnicke divizije. Dakle, to su neki od mojih predaka. No, sa druge strane, moji direktni preci su iz II svijetskog rata izašli sa najvećim Partizanskim ordenjem kao što je orden Partizanska spomenica 1941. i sa visokim vojnim činovima. Sada govorim i o djedovima i babama sa obje, majčine i očeve strane. Dakle, iako su neki pripadnici moje šire rodbine bili visokopozicionirani Četnici, moji najdirektniji preci su djeca s Kozare, koja su na svojim leđima itekako osjetili svu zlu kob poznate ofanzive na Kozari. Za primjer, moja baba sa majčine strane jedno je od 7 djece koje je preživjelo ofanzivu na Kozari. Ipak, i pored toga, nikada se u našoj kući nije učilo mržnji, niti smo odgajani da ljude razlikujemo po imenima. Sudbina je htjela da moj otac umre od raka u 27 godini i da se moja majka 5-6 godina nakon očeve smrti preuda za uglednog doktora - muslimana, u sarajevo. Tako je mene moj životni put donio u grad u kojem sam praktično i odrastao, imao svoju prvu ljubav, raju iz škole, Horde zla, svoj bend, hokejaški klub Bosnu i još mnogo toga. Upravo zbog toga za mene nije bilo dileme na koju stranu se opredjeliti kada je sve počelo. Bio sam dječak od tek 18 godina, ali nisam bio ni glup a ni slijep. Opredjelio sam se za onu stranu za koju mi je srce govorilo da je na strani pravde i tako mislim i danas dan...
Naravno da su neki pripadnici moje šire familije ratovali kao vojnici VRS-a. Sa svojim pokojnim tetkom sam se, kako smo ustanovili tokom kasnijih razgovora na temu rata, sukobio u bitci na Polomu i Jasenu na Nišićkom ratištu. Tada su njihovi uzeli dio linije a mi smo poslani kao ispomoć da se to vrati. razgovarali smo tetak i ja o svemu tome mnogo puta i proveli u tim razgovorima mnogo vremena, jer smo i prije a i poslije rata bili jako vezani. Nikada mi nije prebacio vezano za moj izbor, baš kao što ni ja nisam njemu prebacivao oko njegovog izbora. On je imao svoja a ja svoja ubjeđenja i obojica smo to poštovali. Ljubav za moga tetka koji je u životu mnogo učinio za mene, nikada nije došla u pitanje a ni njegova prema meni...
Bilo je još nekih članova moje porodice u jedinicama VRS-a i sa svima njma sam ostao u fer i korektnim odnosima. Niti prije rata a niti poslije njega, nisam posjećivao slave i slične običaje jer, iskreno rečeno, na takvim se sjelima osjećam kao krme u teheranu. Ja sam čovjek koji je odrastao sa crvenom zvijezdom petokrakom kao jedinom religijom i slikom druga Tita na zidu umjesto Svetog Jovana i kandila. Ako me shvataš... Zato nisam ni imao bilo kakve "susrete treće vrste" sa nekim članovima familije kojima se možda moj izbor nebi svidio.
Da, bio sam jurišnik u 10. bbr., no nisam ja to nešto "posebno isticao", kako navodiš. Osim toga, bio sam jurišnik i u Ćelinoj brigadi (Ramiza Delalića Ćele) u 9. bbr., dakle, nije u pitanju nikakvo isticanje već samo navođenje činjenica...
I na kraju, samo da razjasnimo jednu stvar:
Ja se nikada nisam izjašnjavao niti se osjećao kao Srbin. Istorijski gledano, moja porodica vodi porijeklo iz sjeverne Crne Gore odakle se, zbog stalnih sukoba sa Turcima, kretala kasnije u pravcu Like a onda se naselila u dolinu rijeke Sane. Nemam familije u Srbiji niti sam Srbiju, uz svo dužno poštovanje prema onima koji osjećaju i misle drugačije, osjećao svojom domovinom. Nikada. Ako ćemo po istorijskim činjenicama, prije da sam Crnogorac nego Srbin. U Srbiju odem jednom godišnje, kada posjetim sajam sigurnosti u Beogradu i to je sve. Pretpostavljam dakle da si to izvukao iz mog pisanja vezanog za jurišnu četu 10 bbr i dana kada nas je postrojavao Senad Pecar i kada sam, nakon što je upitao: Ima li ovdje još Srba?, istupio iz stroja. Dakle, da razjasnimo: Ja sam tada u tom stroju bio jedini preostali nemusliman i Senadovo pitanje se bez ikakvih nedoumica odnosilo upravo na mene. Ako nije samo pitanje - onda jeste njegov pogled. D sam ostao u stroju, sve bi se desilo isto, ako ne i gore. Samo je to razlog zbog kojega sam tada istupio iz stroja. Ne to što sam se ikada osjećao Srbinom. Moja domovina je brate BiH. Rezervnu nemam.
Lijep pozdrav!