Point. wrote:Pitanje za ove upucenije. Zasto su samo dvije stranke u USA, postoje li neke trece i ako ne, ima li sanse da vise od dvije stranke budi relevantne u buducnosti?
Bas sam htio nesto o ovome sad da napisem.
Maloprije sam slusao jednog juznjackog guvernera, Republikanac. Haley Barbour.
Uglavnom pitaju ga nesto u vezi podjela u Republikanskoj stranci i bla bla, standardna prica, medjutim nesto na kraju rece sto me se jako dojmilo. Kaze, parafraziram: "Purity in a two-party system is the enemy of victory".
Ne znam jel to citira nekog od ranije ili sta, ali je tako dobro receno, objasnjava sustinu americkog dvopartijskog sistema i moze pomoci da objasni i odgovor na tvoje pitanje.
Do sada je stanje bilo ovakvo - imas samo dvije velike stranke. Zbog toga svaka stranka mora da objedini cijeli spektar ideja pod isti krov. Znaci Republikanci: liberalna ekonomija, socijalni konvervativizam, liberartarijanizam, nacionalizam, militarizam, deregulacija. Demokrate: socijaldemokracija, socijal-liberalizam, internacionalizam, regulacija, itd. Kolektivno vs. individualno. Liberalno vs. konzervativno. U drugim zemljama je drukcije. Hocemo sindikate, daj socijaliste. Hocemo crkvu, daj kriscanske demokrate. Hocemo travu, daj liberale. Hocemo biznis, daj druge liberale. Hocemo crne, bijele, zute, zelene, daj stranku. I onda imas gomilu stranaka koje su usko vezane za samo jednu stvar i niko nije spreman na kompromis.
E to je, bar do sada, bila prednost dvopartijskog sistema. Sto moras ukljuciti cijeli spektar raznih ljudi u jednu stranku da bi nesto stvarno napravio.
I onda, kada pocnes tjerati inat i cistunstvo pa optuzujes ljude da nisu pravi konzervativci ili liberali, stvaras situaciju gdje se svi takmice ko je ekstremniji od drugog. Sto si napadniji, to bolje. I naravno u tom procesu pocnes gubit pristalice. Dovedes do podjela na sastavne dijelove. Tako podjeljen nikad nista neces postici protiv ujedinjene opozicije.
Jbt Demokrati vec decenijama moraju pravit najcudnije koalicije pa nekako uspijevaju.
Pogledas debate izmedju Sandersa (koji je u stvari nezavisni kandidat uclanjen u Demokratsku stranku od nedavno) i Clintonove, i pogledas debate Republikanaca na drugoj strani, pa to je nebo i zemlja. Iako govorimo o zemlji koja ima mnogo vise ljudi koji sebe opisuju kao konzervativne nego liberalne. Uglavnom, poenta je - podijeli se i izgubices. Pravi koalicije - i pobjedices. Znaci unutar stranke.
Pogledajte koliko je raznoraznih stranaka i koalicija prolejulao BiH politickom scenom. Pola njih se mogu strpati u isti kos. Ali ne, cim nekom prahne on ce osnovati svoju stranku, malo handriti sa anamo onim, pa se onda vratiti, osvojiti dio vlasti, sljedece izbore sve izgubiti i onda se vratiti u pocetno stado. A cijelo vrijeme se u stvari radi o dva generalna trenda - ljevicari i desnicari.
Zamislite koliko bi drukcije bilo kad bi svi desnicari bili pod istim krovom, svi ljevicari pod istim krovom, makar u istom narodu.
I cim imas takav sistem u kom moras praviti kompromise unutar svoje stranke, ti imas shvatanje da moras praviti kompromise svugdje u politici, ne da bi jedan drugog pocesali vec da bi zajedno radili na necemu sto ce doprinjeti svima u zajednici.
U Americi ima puno malih stranaka. Njima je jako tesko izbiti na povrsinu. Mnoge drzave imaju razne zapreke koje onemugucavaju da se uopste registrijes kao nezavisni kandidat ili kandidat druge stranke. Recimo da dvije stranke imaju "monopol" nad politickim procesom.
Medjutim, to ne znaci da se ne moze. Jeff je vec objasnio u vezi Trumpa, ali i za Sandersa je slicno. On je zvanicno "Independent" senator, samo jedan od dvojice u Senatu (drugi je iz susjednog Mainea), medjutim uglavnom glasa zajedno sa Demokratama u legislativi.
Nezavisni kandidati na predsjednickim izborima mogu imati itekako uticaj. Sjecate se svi kontroverze kad je G.W.Bush prvi put izabran kontra Gorea. Radilo se o par hiljada mescini glasova na Floridi koji bi napravili razliku. Ako se ne varam, tadasnji treci kandidat je bio Ralph Nader iz Stranke Zelenih. I onih par procenata koje je osvojio na Floridi su direktno uticali na to da Bush bude predsjednik (jer realno oni koji glasaju za Zelene bi dali glas Demokratama). U 90im je nezavisni kandidat Ross Perot (bizMismen) u dva izbora za redom dobio po jedno 15%ak posto glasova. U 60im je George Wallace bio epitom epske podjele u Demokratskoj stranci izmedju papaka i gradske raje (

) i onda izletio kao nezavisni kandidat, osvojio sve drzave na jugu.
Uglavnom, mozda je ovo vrijeme kad ce te "trece opcije" postati realnost, ne samo u predsjednickim izborima nego generalno. Mnogo se o tome prica. Ja inace mislim da americko drustvo sve vise naginje evropskom, pa mozda i taj multistranacki sistem postane dio generalnog politickog miljea.