Možda, ali eto ako je tako de mi ti to objasni. Usudi se napisati više od 2-3 rečenice i ako je moguće da ne završavaju sa upitnikom
Dotle , evo jedna za razmišljanje
OD ČEGA ISA BJEŽI
Merjemin sin, Isaa, trčao je uzbrdo
kao da ga goni divlja zver.
Čovek koji ga je pratio upita: »Kuda ćeš?
Iza tebe nema nikoga.« Ništa ne rekavši,
Isa produži i pređe još dve poljane.
»Jesi li ti
onaj koji je izgovorio reči nad mrtvacem,
te se ovaj probudio?« Jesam.
»Nisi li ti učinio
da glinene ptice polete?« Jesam.
»Pa ko onda
može ovako da te natera u beg?«
Isa uspori korak.
Ja izgovaram Uzvišeno Ime nad gluvima i slepima, i oni su
isceljeni. Izgovaram ga nad kamenitom padinom planine,
i ona kida svoj plašt do pupka.
Nad nepostojanjem, i ono počinje da postoji.
Ali kada satima, i danima, ljubazno razgovaram
sa onima koji uzmu ljudsku toplinu
pa je ismeju, kada njima kažem Ime, ništa se ne dogodi.
Oni ostanu kamen, ili postanu pesak u kojem
nijedna biljka ne može da raste. Ostale bolesti su putevi
za dolazak Milosti, ali to njihovo neodazivanje
dovodi do svetogrđa i hladnoće prema Bogu.
Od toga se bekstvom spasavam.
Kao što vazduh malo-pomalo potkrada vodu, tako i slavopoj
hlapi i presušuje u društvu sa budalama koje
odbijaju da se menjaju. Poput hladnog kamena na kojem
sediš, cinik ti krade toplinu tela. On ne oseća
sunce. Isa nije bežao od konkretnih ljudi.
On je podučavao na novi način.
hazret Rumi