Neki su ljudi senzibilniji, pa mogu osjetiti sfere koje se nalaze iza vidljive stvarnosti.
Neki opet odbijaju barem dopustiti mogucnost da postoji nesto sto se ne moze staviti u okvire racionalnog.
Ja sam npr. nekoliko puta primijetila fenomen koji neki nazivaju ljudi sjene. Na raznim mjestima, cesto nisam bila sama. Cesto takodjer dozivim stanje paralize spavanja (Ok, ovo se moze objasniti i sa naucnog gledista, sto ne ospravam, samo kazem da postoje i druga stanja svijesti i da naucno objasnjenje ne umanjuje tu
drugaciju stvarnost) i tu je moguce vidjeti ta bica, poput crne sjene, bez lice, ali koja ima supstancu. Jednostavno stoje tu i gledaju te, a jednom mi je neko od njih dodirnuo kosu, sklonio je sa cela dok se nisam mogla pomaknuti.
Sto se tice duhova-ne vjerujem da se tu radi o duhovima preminulih, u slucajevima fenomena polter geista, etc. Vjerujem, kako sam vec rekla, u razne oblike egzistencije i ne mora se tu uvijek raditi o materijalnoj. U Kur'anu, za one koji su vjernici ili ko tome poklanja paznju, receno je da je zabranjeno radit astralna putovanja (ne znam kako da drugacije nazovem taj fenomen), a ja mislim da je razlog tome nasa nespremnost za konfrontaciju (i nasa ranjivost) sa bicima izvan naseg nivoa postojanja. Ne znam, ali takvo je moje misljenje.
Moj djed, za kojeg sam bila jako vezana, umro je naglo, 1992. godine. Ja sam tad jos bila dijete, bili smo u ZG. Zima je bila, oko 6, a vec noc. Negdje smo krenuli. Odjednom sam ugledala djeda kako ide prema nama, smije se na onaj svoj karakteristican nacin, mase mi i zove me imenom. (To su culi i moja tetka, ujak i baka). Potrcala sam prema nekom covjeku, za kojeg sam mislila, za kojeg sam bila uvjerena da je moj djed jer je bio udaljen 20ak metara od nas). Kada sam se priblizila, bila sam iznenadjena da se radi o nekom mladom covjeku, ni nalik njemu. Svi smo se zgledali (tetka mu je isto mahnula i zovnula "tata"). OK, tome smo se nasmijali i krenuli dalje. Navecer nas je nazvala moja mama i rekla da je djed umro taj dan, oko 6 sati navecer.
Sedmicu nakon dzenaze, mama i ja smo sanjale potpuno isti san o njemu, ali potpuno isti, a nismo bile u istom gradu. Znam da sam se probudila oblivena suzama i da sam se smijala jer sam znala da je dobro. Vrlo cesto sanjam njegovo lice, kao upozorenje kada trebam donijeti neku odluku, koja bi mogla biti losa po mene.
Dozivjela sam jos puno takvih stvari, jos kad sam bila dijete, neke su bile strasno neugodne. Nisam htjela spavati u nekim sobama/kucama jer bih se onesvjescivala ili dobijala groznice ili bih mjesecarila. Baka mi je nabavila macku ( da me cuva

) i fakat, nju nisi mogao ziv uvesti u neke sobe ili kuce. Ali sam bila mirna dok je ona bila sa mnom, mogla sam spavati jer me je upozoravala na neke stvari.
Sorry na (pre)dugom postu, ali sam zelim reci da treba biti otvoren i za prihvatanje drugih dimenzija, sfera, nivoa egzistencije (kako god to neko zeli nazvati). Um, razum, racio nije u stanju shvatiti i obuhvatiti sve.