...znaš; ne nalazim načina kako ti reći al' ću ipak pokušati...
slagat ću misli bez težnje za savršenim redom; samo misli...
o mirisu košulje, uredno obješene preko naslona stolice
i ostatka tvojih stvarih isto tako uredno odloženih...
krevetu, koji kao da nema ama baš nikakve veze s ljudima
čije su te, tako brižno odložene stvari...
ali krevetu koji miriše... na nas.
A mi smo priča. Mirišljava kao jesen, zima i proljeće... mirisna kao ljeto.
Mi smo priča, o snu i san o kojemu se pišu priče...
u oba slučaja jedno je isto. Naša nestvarnost.
Mi smo materijalizirana želja svih onih ljudi koji se nikada nisu sreli, upoznali...
a možda bi bili savršeni par...
Mi smo, ah grubo je reći, ali sve više sam svjesna
da smo jedno želja...
mislila sam da smo nešto posebno
i hranila dušu tom i takvom mišlju o nama...
Mi ustvari nismo.
Da jesmo, sve bi bilo drugačije...
Ko zna da li bi i mi bili mi, ovi o kojima jest ova priča?
Jer drugačiji je ne bismo zavrijedili.
Black....
